„Iz naše perspektive – mladi o suočavanju s prošlošću“ naziv je 12. vukovarske konferencije koju su 14. i 15. septembra u Gradskom muzeju Vukovar organizovali Europski dom Vukovar, Zaklada Fridrih Ebert Zagreb i Inicijativa mladih za ljudska prava iz Zagreba. Na konferenciji su učestvovali mladi volonteri i studenti iz Hrvatske, Srbije, Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

U uvodnom delu programa goste su pozdravili Lana Mayer, predsednica Europskog doma Vukovar, Max Brandle, direktor Zaklade Fridrih Ebert Zagreb i Lidija Kralj, pomoćnica ministrice znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

– Od 2006. godine organiziramo vukovarsku konferenciju, svake godine na drugu temu i sa različitim partnerom iz nevladinog sektora. Ovo je naše tradicionalno okupljanje, koje za cilj ima potaknuti dijalog među građanima o osjetljivim pitanjima. Bilo je važno organizirati jednu ovakvu konferenciju jer brojna pitanja iz prošlosti nisu razjašnjena do kraja. Željeli smo otvoriti prostor mladim ljudima da iskažu svoja mišljenja i da se osjećaju sigurno u iznošenju svojih stavova. Najveći zidovi dolaze iz obitelji, jer roditelji štiteći djecu ne pričaju o ratu i iz obrazovanog sustava jer nastavni kadar nije obučen za kritički pristup prošlosti – rekla je Mayer.

Prvog dana konferencije mladi su podeljeni u nekoliko grupa učestvovali u World Cafe-u, gde su iz perspektive druge generacije raspravljali o tome ko ili šta ih uči o prošlosti, šta im prošlost znači danas, ima li budućnosti bez prošlosti i na kojim vrednostima treba graditi budućnost.

– World Cafe je metoda koja dozvoljava većem broju ljudi da razgovaraju na zadatu temu u jednoj opuštenoj atmosferi, a da pri tome mijenjaju grupu s kojom razgovaraju u relativno kratkom vremenu. Ova metoda se dosta primjenjuje u inozemstvu, koriste je vladine institucije u razgovoru sa građanima. Cilj današnjeg World Cafe-a je naučiti o prošlosti i o tome koliko prošlost opterećuje budućnost mladih. Smatram da mladima budućnost opterećuje činjenica da se mi odrasli nismo potrudili da im kroz obrazovani sustav pokušamo dati prijenos prošlosti na temelju činjenica. Nismo im dozvolili da oni sami o tome promišljaju i razgovaraju. Išli smo metodom da im ispričamo neku priču koja je bila u službi trenutne politike. Nismo im napravili uslugu a onda smo posljedično proizveli mlade koji samo čekaju gotovu informaciju, nedovoljno istražuju, ne uspoređuju, malo se daje ta globalna perspektiva u obrazovanju. Mi smo jako usredotočeni na sebe, a to je šteta, jer je svijet postao globalni, pa bi i znanje trebalo biti globalnije. Mladima se ne omogućuje da sagledaju širi kontekst. Puno se bavimo prošlosti i trenutno je velika podijeljenost upravo oko pitanja prošlosti. Prošlost dominira našim javnim prostorom, a to mlade i te kako opterećuje – konstatovala je moderatorica World Cafe-a i izvršna direktorica Volonterskog centra Osijek Lejla Šehić Relić.

Mladi su na kraju diskusije u okviru World Cafe-a zaključili da budućnost treba graditi na dijalogu, međusobnom poverenju i poštovanju, solidarnosti, odgovarajućoj edukaciji i obrazovanju.

– Televizija nas o prošlosti uči manipulirajući nama, onako kako im kažu političke elite. Mislim da o prošlosti možemo naučiti kroz neformalna obrazovanja i osobna svjedočanstva žrtava rata. Mi mladi nismo krivi za ono što se dogodilo 90-ih godina, ali se moramo naučiti nositi sa posledicama rata i ovakvi okrugli stolovi nam pomažu u tome – kazala je volonterka Europskog doma Vukovar Biljana Gaća.

U diskusiji je učestvovao i brucoš Fakulteta političkih nauka iz Beograda Ilija Gavrilović koji je u Vukovaru prvi put.

– Prijatno sam iznenađen Vukovarom. Grad je veoma sređen i obnovljen, ljudi su prijatni. Obišli smo Spomen dom Ovčaru, vukovarsku bolnicu, Evropski dom Vukovar. Mislim da moji vršnjaci u Srbiji o prošlosti uče iz škole, od roditelja, nevladinih udruženja i okruženja u kojem se nalaze. Obrazovanje bi trebalo poboljšati, a korisne su i razmene studenata i učenika. Budućnosti nema bez prošlosti. Moramo znati šta se dogodilo u prošlosti, treba izvući pouke iz nje da nam se prošlost ne ponovi. Prošlost ne mora uvek biti negativna, jer nam može pružiti pozitivne lekcije za budućnost – naglasio je Gavrilović.

Nakon prezentacije razgovora koji su mladi vodili u okviru World Cafe-a usledila je javna diskusija na temu „Suočavanje s prošlošću i uloga mladih“.

O suočavanju s prošlošću iz perspektive druge i treće generacije u Nemačkoj govorio je nemački novinar, dopisnik za jugoistočnu Evropu, Norbert Mappes Niediek.

– Rođen sam u Njemačkoj osam godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, u kojoj je postojala takozvana poslijeratna šutnja, fenomen koji se događa u svim društvima koja se suočavaju s ratom. U Njemačkoj je ova tišina bila osobito duboka. Nitko nije bio ponosan na ovaj rat. Veterani nisu poštovani. Cijela zemlja je bila uništena. Mi djeca koji smo odrastali tijekom ovog vremena nismo naučili ništa o ratu. Rat nije bio predmet u školi. Roditelji su na suptilan način izrazili da ne žele razgovarati o ratu. Djeca imaju fini senzor za takvo protivljenje. Isprva je to bio nedefiniran osjećaj. Međutim, kada smo odrasli, naučili smo iz savjeta da je raj našeg djetinjstva izgrađen na pravoj planini mrtvih tijela. Kada smo došli do puberteta počeli smo postavljati potpuno bezazlena pitanja Tata što si radio u ratu? ili Mama, jesi li se divila Hitleru? Ali naši roditelji su ta jednostavna pitanja smatrali prigovorima i osjećali su se napadnuto. Oni su proizveli sumnju i nepovjerenje. Idući korak eskalacije bio je da su se naša pitanja stvarno razvila u prigovore. Stvoren je generacijski sukob. Ovaj sukob generacija dogodio se ne samo u Njemačkoj, već i tzv. pobjedničkim zemljama kao što su Francuska i Nizozemska. Tamo se to nije odnosilo na ratnu krivnju kao u Njemačkoj. Ali u svim zemljama govorilo se o formulama koje je pronašla ratna generacija. Sve ratom razorene nacije imale su svoju formulu za te užasne događaje. Bili smo zavedeni, ništa nismo znali bila je formula u Njemačkoj. U Francuskoj i Nizozemskoj formula je bila Hrabro smo se protivili nacistima i konačno ih porazili. Naši roditelji su govorili na sve ovo Nemate pojma! Zapravo, nismo imali pojma. Kako, ako nam nije bilo dopušteno da pitamo? Naši su roditelji htjeli očuvati svoju moć definiranja po svaku cijenu. Zato smo našli svoja objašnjenja događaja. To je bilo dobro i ispravno, čak i ako je uzrokovalo veliku bol i neke pogreške. Svaka generacija mora ponovno stjecati prošlost. Činjenica da to nije bilo dopušteno u Jugoslaviji je pridonijela padu ove države – zaključio je Niediek.

O izgradnji mira na temeljima konfliktne prošlosti govorila je profesorica socijalne psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Dinka Čorkalo Biruški.

– Suočavanje s prošlošću je važno zbog tri elementa. Prvo zbog istine, drugo zbog toga da se žrtvi prizna da je žrtva, i na kraju da žrtva dobije javni prostor u kojem može ispričati što se dogodilo. Da li istina zaista oslobađa ili nam je jako teška? Suočiti se s pričom drugoga je važno, oslobađajuće i djeluje isceljujuće. Proces suočavanja s prošlošću je emocionalno jako težak. Podsetiću na njemačkog političara i državnika Willy Brandta, koji je 1971. godine dobio Nobelovu nagradu za mir. On je u židovskom getu pao na koljena pred spomenikom žrtvama Holokausta i bez ijedne izgovorene riječi ostao klečeći. Kasnije je rekao da je silina stradanja, patnje i užasa s kojom se tog trenutka suočio bila takva da nije mogao učiniti ništa drugo nego kleknuti. Od tada je tiha isprika odjeknula kao nijedna prije i nijedna poslije. Treba li nam isprika? I da i ne. To je visoko emocionalni proces koji se ne može dogoditi ukoliko nasljednici počinitelja i nesljednici žrtve ne vjeruju jedni drugima. Ako ne postoji povjerenje. Proces uspostave povjerenja bez isprike ne može ići dalje – poručila je Biruški.

Profesorici Biruški pitanje iz publike postavio je zamenik gradonačelnika Vukovara iz reda srpske nacionalne manjine Srđan Milaković. Njega je zanimalo kakva bi trebalo da bude pozicija srpske nacionalne manjine u ovom trenutku s aspekta crno bele slike ratnog sukoba i kompletnog vremena od rata do danas, te kako se braniti i odbraniti i da li se uopšte braniti u pogledu uloge loših momaka koje Srbi mogu da igraju u Hrvatskoj. Kakav je uticaj takve jedne perspektive društvenog života u Hrvatskoj na mlade generacije Srba u zemlji?

Biruški je, kao rođena Vinkovčanka, dobro upoznata sa prilikama na istoku Hrvatske. Mlada generacija je predmet njenih dugogodišnjih istraživanja na fakultetu.

– Djeca pripadnici srpske nacionalne manjine imaju jednaki problem kao i djeca pripadnici hrvatske većine. Imaju problem da odrastaju normalno. Vukovarska zajednica danas ne izgleda onako kako je izgledala prije rata. Naš zadatak je da iskustvima koja smo preživjeli integriramo mlade i izgradimo najbolju moguću zajednicu. Odrasli trebaju dati više prostora djeci da razgovaraju jedni s drugima. Vukovar se boji otvoriti prostor za različite priče. Ja poslednjih 20 godina radim na tome da se uvijek čuje glas bar dve strane. Ono što je takođe važno je da se različiti glasovi ne utope u samo dva glasa, i da se ona multikulturalnost koju je živjela moja generacija u Vukovar vrati, da Vukovar ne bude podijeljen između Hrvata i Srba, već da u Vukovaru ima prostora i za Nijemce, Ukrajince, Slovake, Mađare, Rome i ostale. Ta multiperspektivnost ovdje nedostaje. Škola može učiniti puno. Nastavnom osoblju treba pomoć sustava jer ljudi u školama u Vukovaru rade u vrlo složenim uvjetima. Škola treba biti korektiv. Dodatno osnaživanje nastavnika nije moguće bez dovoljno kapaciteta. To je zadatak lokalne politike koja treba biti politika djece, a ne zaštita etničkih interesa. Interese djece treba staviti u prvi plan – odgovorila je Biruški.

O iskustvima rada na udžbenicima istorije govorio je profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Tvrtko Jakovina.

– Još 2005. godine počelo se raditi na kurikulumu povijesti odnosno „Dodatku za najnoviju povijest uđžbenicima“. Ondašnje ministarstvo je izabralo ekipu povjesničara koji su osnovali povjerenstvo i došlo se do jednoga teksta koji je u raspravi koja je išla kroz medije srušen. To je bila jedna bezizlazna situacija. Ništa se od tada nije promijenilo. U ovih 12 godina što se tiče tema Domovinskog rata Hrvatska je učinila korak unatrag i stoji u mjestu. To vrijeme je izgubljeno, a mi ćemo i dalje gubiti vrijeme ako ne budemo stvorili kritičko obrazovanje i iz prošlosti izvukli empatiju. U suprotnom, od prošlosti ćemo imati crno bijeli svijet u kojem će jedni biti bez ostatka dobri a drugi bez ostatka loši, u kojem se neće moći postaviti nijedno kritičko pitanje. Imaćemo lošu školu koja neće proizvoditi sposobne radnike, nego će proizvoditi one koji će napuštati zemlju i odlaziti u inozemstvo. Nećemo imati bogato društvo. Kritička nastava povijesti morala bi dati i odgovor na pitanje da li je Za dom spremni stari hrvatski pozdrav ili ne. Škola u kojoj bi se postavljala takva pitanja bila bi škola koja obrazuje za budućnost – istakao je Jakovina i dodao da je Willy Brandt svojim činom u židovskom getu učinio veliki državnički potez.

Konferenciju „Iz naše perspektive – mladi o suočavanju s prošlošću“ pratilo je otvorenje izložbe slika na temu „Zidovi između ljudi“ i „Granice“ francuske fotografkinje Alexandre Novosseloff i italijanskog fotografa Valerija Vincenza. Izložbu su zajedničkim snagama organizovali Europski dom Vukovar, Zaklada Fridrih Ebert Zagreb i Inicijativa mladih za ljudska prava u saradnji sa Francuskim institutom u Hrvatskoj i Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu. O izložbi fotografija na temu „Granice“ za P-portal govorio je fotograf Valerio Vincenzo, čijih 50 fotografija je trenutno izloženo u Vukovaru uključujući i one koje se nalaze na ulicama grada.

– Na slikama se vide najmanje dve zemlje i granice između njih. Kada kažete granica, onda se u našem društvu misli na rat, policiju i kontrole. Svojim slikama sam hteo da prikažem da je granica nešto drugo. Naime, mi se danas nalazimo u šengen zoni i granice više nisu ono što su nekada bile. To su mesta koja su drugačija od onih u našim mislima. Putovao sam mnogo, oko 20.000 kilometara u toku deset godina i ova izložba prikazuje kolekciju slika iz tog vremena. Na svom putu sam posetio 26 država, neke od njih su izvan šengen zone, kao na primer Švajcarska. Nisam završio svoje putovanje. Nakon ove izložbe nastaviću putovati po granicama Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ova izložba služi otvorenju dijaloga. Ne treba zaboraviti da je samo pre 50 godina bila utopija zamisliti otvorene granice, a danas imamo slobodu kretanja. Smatarm da su današnje slobodne granice naš golemi kapital i naša je obaveza sačuvati ih za buduće generacije. Bilo je mnogo ratova na granicama i mi trebamo učiti iz toga – poručio je Vincenzo.

Prvi radni dan konferencije završio je na vukovarskom brodu Bajadera prikazivanjem dokumentarnog filma „Oš’ me pozdravit’ u busu?“ reditelja Velimira Rodića.

Drugog dana konferencije održana je radionica na temu „Kako bi mogla izgledati nastava o novijoj prošlosti?“ u kojoj su učestvovali mladi studenti i volonteri iz Vukovara kao i gosti koji su došli preko Inicijative mladih za ljudska prava. Do zaključaka i predloga došli su zajedno s mentorima – profesoricom Dinkom Čorkalo Biruški, lingvistom i sociologom Bojanom Glavaševićem i predstojnicom Katedre za Metodiku nastave povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Snježanom Koren.

Mladi su zaključili da u školi nisu naučili gotovo ništa o novijoj istoriji, da su profesori na tu temu subjektivni i pristrasni te da u udžbenicima nedostaju činjenice koje nisu vrednosno obojene. Predložili su jedan zajednički udžbenik iz istorije za ceo prostor bivše Jugoslavije, jer bi škola trebala prezentovati činjenice, a ne učiti đake kako da zaključuju. Isto tako, žele zajedničke posete mestima stradanja, razgovore sa žrtvama rata i preživelima kao i dokumentarne filmove kako bi sami propitali objektivnost činjenica. Potreban im je multidisciplinaran pristup izučavanju istorije, a u okviru nastave istorije uveli bi mirovne inicijative.

Nikola Puharić iz Makarske, koordinator programa pomirenja u okviru Inicijative mladih za ljudska prava iz Zagreba, tvrdi da mladi ne mogu uvek do kraja razumeti zašto se rat dogodio. Prema njegovom mišljenju to je jedno od najčešćih pitanja koje muči mlade danas.

– Mladi u celoj regiji nisu imali priliku naučiti ništa o ratovima 90-ih jer to razdoblje povijesti u udžbenicima povijesti uopće nije zastupljeno. To je kontroverzna tema. Mi smo prepušteni nekim drugim izvorima: medijima, političarima i roditeljima. Želimo znati više činjenica o ratu koje proizilaze iz historiografskih izvora. Nedostaju nam primjeri mirovnih aktivista koji su svojim inicijativama pokušali spriječiti rat. Bilo bi dobro da škole surađuju regionalno i međunarodno, da postoji zajednička a ne dvojezična nastava, da se uspostavi vrsta obrazovanja koja je usmjerena ka pomirenju – tvrdi Puharić.

Inicijativa mladih za ljudska prava iz Zagreba je organizacija koja u Hrvatskoj radi od 2009. godine, a kako kaže Puharić ima svoje kancelarije u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Inicijativa okuplja desetak aktivista u Hrvatskoj koji se bave aktivnostima vezanim za suočavanjem s prošlošću, tranzicijskom pravdom i uključivanjem mladih u te procese.

– Proces suočavanja s prošlošću je jako loš u svim zemljama bivše Jugoslavije i inicijativa je smatrala da treba raditi više aktivnosti i projekata na tu temu. Obrazovani sustav u Hrvatskoj vidi nastavu povijesti kao nešto što nudi finalne odgovore o prošlosti, slabo obrazujući učenike, ne nudeći im metodološke načine da oni sami mogu propitivati i kritički promatrati prošlost. Mislim da je najbitnija poruka ove konferencije da mladi, iako nisu sudjelovali u ratu, imaju odgovornost za sjećanje, da njeguju kulturu sjećanja i izgrade pošteni sustav sjećanja – zaključio je Puharić.

Fotografije: Europski dom Vukovar