Mjesec jul zaokružuje životni put najslavnijeg švedskog redatelja i scenarista, Ingmara Bergmana (1918.-2007.), čiji se rođendan, ove godine 105. po redu, obilježava 14. jula, a godišnjica smrti dva tjedna kasnije, 30. jula. Igra sudbine htjela je da, pored sedmog mjeseca, brojka sedam odredi život Ingmara Bergmana i preko naziva njegovog svakako najpoznatijeg i vjerojatno najintrigantnijeg filma – „Sedmi pečat“ iz 1957. godine. Upravo kroz prizmu radnje i poruke „Sedmog pečata“ moguće je na najbolji način istaknuti snagu i aktualnost koju Bergmanova filmska poetika može imati i za suvremene gledatelje.

Brojne kultne scene proizišle iz ovog filma, primarno ona u kojoj vitez na obali mora igra šah sa Smrću, velikom broju ljudi diljem svijeta predstavljaju prvu, vrlo slikovitu asocijaciju na Bergmana, na skandinavsku kinematografiju, ali i na povijesnu epohu srednjeg vijeka u koju je smještena radnja „Sedmog pečata“. Srednjovjekovna kulisa nesumnjivo jest ono što će kod većine gledatelja izazvati privlačnost i intrigantnost kod ovog filma, stavljajući ih najprije u prividnu poziciju objektivnog, vremenski i kulturološki distanciranog promatrača, no ipak bi bilo posve pogrešno svrstati „Sedmi pečat“ u kategoriju povijesnih filmova. Bergmanov srednji vijek, kao vremenski i prostorno ne do kraja definiran odsječak s lente vremena, ustvari ima tek funkciju estetske varke, redateljevog trika za pridobivanje pozornosti publike. I uistinu, kada bi se među slučajnim prolaznicima provela anketa čiji bi cilj bio nabrojati asocijacije na pojam srednji vijek, posve je sigurno da bi se svaki odgovor mogao pronaći u Bergmanovom „Sedmom pečatu“ – progoni vještica, kuga, križarski ratovi, flagelanti, vitezovi, dvorske lude, trubaduri, mrtvački ples, osamljeni dvorci, začarane šume i citati iz Biblije. Iz pozicije povjesničara, ovakvoj bi se homogeniziranoj nakupini asocijacija pretočenih u film moglo prigovoriti na zaista puno razina, od činjenica da se križarski ratovi i kuga, iako oboje pripadaju srednjem vijeku, u povijesti nikad nisu odvijali istodobno, pa do podatka da su spaljivanja vještica, usprkos ustaljenom stereotipu, otpočela tek u razdoblju koje historiografija prepoznaje kao rani novi vijek; no nečije inzistiranje na faktografskoj preciznosti u ovom je slučaju potrebno posve odbaciti kao dokaz potpunog nerazumijevanja svrhe ovog filma.

Razlog za to je jasan: „Sedmi pečat“, ponavljamo, nije film o srednjem vijeku, već apel za pronalaženjem smisla života uvijen u povijesni film, otprilike na onaj način na koji farmaceutske tvrtke proizvode pilule – ljekoviti sastojak u sredini uvijek je gorak, pa se oko njega stavi slatka ovojnica kako bi ga se lakše moglo progutati. Scenografija srednjovjekovlja i audio-vizualni elementi mistike tako ustvari služe za lakše dovođenje gledatelja u raspoloženje pogodno za postavljanje bazičnih osobnih filozofskih pitanja pred kojima bi svaki čovjek bar ponekad trebao zastati: „Što je život?“, „Što je ljubav?“, „Ima li Boga?“ i – najvažnije – „Što je smrt?“. Dijelovi radnje koji se mogu odnositi isključivo na srednji vijek tako uglavnom ostaju naglašeno humoristični, odnosno groteskni (predstava cirkuske družine, vjerska procesija, tučnjava u krčmi), a oni uistinu ozbiljni dijelovi radnje uvijek se mogu shvatiti kao vremenski univerzalni (primarno dijalozi između viteza i Smrti). Isto su tako i glavni likovi svojim stavovima i akcijama iznimno suvremeni, točnije svevremeni, kao da odražavaju osnovne psihološke tipove temperamenata – melankolika (vitez), sangvinika (putujući glumac), kolerika (štitonoša) i flegmatika (Smrt).

Poruka koja se na ovaj način želi odaslati jest da je smrt i danas svuda oko nas, samo što smo je u konzumerističkom društvu prestali biti svjesni. Iz tog je razloga Bergmanu za radnju bio potreban srednji vijek kao paradigmatsko vrijeme u kojem za gledatelje neće biti čudno vidjeti naoko neustrašivog čovjeka u naponu snage, viteza-križara, kako provodi dane razbijajući glavu o razlozima prolaznosti vremena i života, te o izgledu prelaska u zagrobni život. Prosječni gledatelj još jedino srednji vijek može pojmiti kao vrijeme u kojem je smrt bila sveprisutna i uvijek nagla, u kojem je smrt harala iznimnom brzinom, pa mu je u takvim uvjetima moguće prihvatiti da netko poželi istupiti pred nju i reći joj „Čekaj, stani malo da te nešto pitam“. Dojam današnjeg vremena skroz je drugačiji usprkos tome što, budući da nas na svijetu ima više nego ikad, oko nas logički ima i više smrti nego ikad.

Uljuljkan u svoju svakodnevicu, moderan čovjek nije svjestan vlastite smrtnosti, zaboravio je da je smrt nešto što se događa i u njegovoj blizini, nešto što se događa i njemu samom. Riječ je, ustvari, o velikom potiskivanju straha zbog kojeg je izostao period pripreme za smrt, pripreme za put na drugi svijet na tragu slavne Montenjove izreke kako je pravi filozof tek onaj koji je naučio kako umrijeti. Iz tog nas razloga Bergman u „Sedmom pečatu“ podsjeća na potrebu za pravodobno stupanje u dijalog sa smrću, baš poput viteza Antoniusa Bloka koji doslovno gleda Smrti u oči, svjestan da od nje ne može pobjeći, ali usprkos tome sa željom da je shvati.

Iz istog razloga lik Smrti kod Bergmana nije jeziv kao u tipskim hororima, niti je iskarikiran kao što je često slučaj u pučkim lakrdijama. Smrt ovdje jednostavno postoji, ona je činjenica, ona je uvijek tu negdje i jednom će doći do svakog od nas bez neke mistikom obavijene pompe. Upravo su zato najmanje jezivi baš prvi i finalni susret Bergmanovog viteza sa Smrću, onaj u kojem započne partija šaha i onaj nakon vitezova gubitka partije. Bergmanov zagrobni život nema tajni ili barem ne ostavlja mogućnost da njegove tajne saznamo za života, makar i tik pred njegov kraj, ali nam „Sedmi pečat“ svejedno primarno poručuje kako je naum o otkrivanju takvih tajni itekako dobar smisao svačijeg života. Ovo bi se djelo zato možda najtočnije moglo opisati kao filmska bajka ili čak filmska basna (usprkos tome što njegovi likovi nisu životinje), sa snažnom i univerzalnom porukom iskazanom u zanimljivim metaforama. Stoga se kinematografija Ingmara Bergmana, njegovog „Sedmog pečata“, ali i drugih naslova, itekako mora uvrstiti u bezvremenske filmske klasike i popise za gledanje svim generacijama.