U jednoj od knjiga razgovora s Krležom Enesa Čengića navodi se i Krležino sjećanje na godinu 1912. ili 1913. kad je kao mladac od nepunih dvadeset godina objavio ciklus od nekoliko pjesama u nekom književnom časopisu, pa je od honorara dvije nedjelje putovao po Evropi i nije uspio sve da potroši, a za sve to vrijeme, od Zagreba do Pariza i od Rima do Minhena, niko ga nije ni legitimisao.

Prepričavajući tu anegdotu, na jednom književnom skupu, možda i vodeći srpski i jugoslovenski pisac rođen poslije 1945. rekao mi je da je njemu mnogo veće čudo ono drugo. Pamti i on, rekao je, kako su u vremenu socijalizma knjiženi honorari bili nezamislivo veliki u odnosu na kasnije „tranzicijske“, ali ne pamti vremena kad pred graničarima nije drhtao, pa i dok je bio nosilac danas već skoro mitskog „crvenog pasoša bez mane što prelazi grane bez puno njakanja“. (Čak i ovoj estradnoj mistifikaciji, „njakanje“ nije isključeno, samo ga, eto, nema puno.)

Građanka Severina Vučković, državljanka Republike Hrvatske, imala je nedavno „incident s njakanjem“ na graničnom prelazu Bajakovo – Batrovci pri pokušaju ulaska u Republiku Srbiju. Zadržana je na podužem informativnom razgovoru, poslije koga joj nije uskraćeno pravo da stupi na teritoriju Srbije. Ona je ipak odlučila da to pravo ne iskoristi, da se vrati odakle je i pošla, te da izvijesti javnost o nemilom doživljaju koji ju je zadesio.

Vrlo brzo se ispostavilo da se ime Severine Vučković nalazi na (tajnom?) spisku (javnih?) ličnosti iz regiona za koje je procijenjeno da mogu biti opasne za pravni poredak Republike Srbije, pa se pri njihovom eventualnom pokušaju ulaska u Srbiju trebaju poduzimati posebne mjere. Na istom spisku se, čini se, nalaze i folk pjevačica Selma Bajrami, glumac Feđa Štukan, te NVO aktivistkinja i (bivša?) političarka Jovana Marović. Za razliku od pomenutih kojima je ulazak u Srbiju bivao zabranjen, Severini je bio dozvoljen, ali je ona svojim potezom željela, reklo bi se, skrenuti pažnju javnosti na ovakvu praksu.

Ako je zaista željela pažnju javnosti, i dobila ju je. Njen slučaj su komentarisali najviše pozicionirani srpski političari, a po nekim najavama, navedeni spiskovi koje su pravili srpski bezbjednjaci mogli bi (privremeno?) biti stavljeni van snage. I to bi, naravno, bio pozitivan razvoj događaja.

Naravno da svaka suverena država ima diskreciono pravo da bilo kojem stranom državljaninu uskrati pravo da stupi na njeno tlo. Kako se to kaže, graničar i profesor na usmenom ispitu su uvijek u pravu. Bez obzira na sve, prvi uvijek može da ti zagorča život, a drugi da te obori, kakvo god znanje da pokažeš. A srpska praksa fokusirana na strane državljane sa statusom slavnih osoba mogla bi se cinično proglasiti i kopiranjem praksi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, ako bismo uzeli u obzir šta se dešavalo sa Milošem Kovićem ili Matijom Bećkovićem ili Sergejom Trifunovićem.

Naravno, daleko od toga da te bivanje nepoznatom osobom čini imunim na graničarsko „treniranje strogoće“. Svako s malo staža prelaženja granice autobusom zna za slučajeve kad desetine ljudi u autobusu satima čeka da se obavi „obrada“ nekog „sumnjivog lica“ među njihovim saputnicima koje je, je li, sumnjivo jer ima neobičnu frizuru, čudno ime ili oboje.

Uostalom, paralelno sa „burom u čaši vode“ zvanom „slučaj Severina“ ovdašnji mediji su prepuni informacija o promjeni granične politike EU prema državljanima trećih zemalja koje su se „kvalifikovale“ za „bijeli Šengen“. Katastrofičari tvrde da se na mala vrata vraća vizni režim. To je, po svoj prilici, hiperbola, ali iz perspektive putnika ovo je ipak promjena na gore. Uglavnom, vrlo skoro će na graničnim prelazima Šengen zone putnicima rutinski biti uzimani biometrijski podaci, dok će ulazak u EU morati biti najavljen popunjavanjem onlajn formulara, a to zadovoljstvo potencijalnog putnika će koštati sedam evra. Severinu Vučković kao hrvatsku državljanku to neće tangirati, kao što hoće praktično sve albanske, bosanskohercegovačke, crnogorske, makedonske i ine državljane.

Čak i dosad, svako ko je stajao na aerodromskim šalterima ispod popularne oznake „ostali“ zna za iskustva kad ti graničar traži dokaz rezervacije smještaja, hoće da ti broji gotovinu iz novčanika, traži na uvid povratnu kartu. Na sve se to čovjek sa elementarnim znanjem engleskog naposljetku i navikne, ali sućut sa ljudima koji to znanje nemaju, a uniformisana lica na njih podižu glas i gledaju ih kao niža bića, nikako da se umanji.

A u knjizi prepiske nedavno preminulog američkog pisca Pola Ostera i južnoafričkog nobelovca Kucija, potonji navodi i anegdotu kada ga koju godinu nakon što je ovjenčan Nobelom graničari na nekom kalifornijskom aerodromu satima drže u pritvoru skupa sa „poštom naručenim nevjestama“ iz bivšeg SSSR-a. Ko zna na kakvom se spisku našao Dž. M. Kuci?

Ne želeći umanjiti intenzitet neprijatnosti kroz koju je prošla građanka Vučković, ne želeći takođe ni najmanje pravdati praksu nadležnih službi Republike Srbije da ovu ili onu osobu olako proglašava „rizičnom za poredak“, samo bih, eto, da notiram histerično-bjesomučnu „moralnu paniku“ karakterističnu za dio srpskih medija i javnosti, a u registru: „neviđen skandal“, „nezapamćena sramota“, „gdje se večeras brukamo“ i „to samo kod nas ima“.

Veliki je svijet, ima svega svuda i „ministarstva sile“ svih zemalja su međusobno sličnija nego što se obično misli, kao što su i prelasci granica, gdje god granica u praksi ima, potencijalno ne posve prijatna iskustva.