Počevši s pričom o Crvenkapici pa do priče o Vuku i tri praščića, od malena nam se usađuje da je vuk zločesti lopov koji vreba iza ugla i radi nam štetu.

Za ljubitelje prirode on je simbol divljine, a opet za neke koji «žive» s vukom on je štetočina koja kolje stoku. Unazad par godina i sami smo svjedoci učestalog žaljenja seljaka, a posebno onih s područja od posebne državne skrbi, na vuka. Kao da već nisu dovoljno osiromašeni pa se pojavio i on, sivi vuk (Canis lupus L.) i nanosi im dodatnu štetu. «Vuk je kod nas zaštićena vrsta i ne može mu nitko ništa pa ni lovci», «kolje nam stoku pa neka i nas pojede» česte su riječi koje se čuju od malobrojnih stanovnika sela na Baniji.

Zbog velikog pada brojnosti vuk je 1995. godine postao zaštićena vrsta, rekli bi neki: nažalost «rat je vuku brat». Populacija vuka raste, a sama zaštita vuka nije osobito «pozdravljena» od strane lovaca i stočara pa je 2007. godine Povjerenstvo za gospodarenje krupnim zvijerima prvi puta odobrilo odstrelnu kvotu, temeljem koje su lovci mogli legalno odstreliti vuka iako je pod zaštitom. Nije lako ostati nepristran između vuka i ljudi, ali bitno je znati da vuk ima svoje mjesto u ekosustavu kao predator. Vuk u lovištu vrši selekciju, uklanjajući slabe, stare, bolesne, nedovoljno snažne i nedovoljno oprezne jedinke, što znači da u lovištu preživljavaju samo one najsposobnije, zdrave i jake jedinke. Zdrave, jake životinje u lovištu nam stvaraju višak godišnjeg priploda koji se odstreljuje i koji nam donosi profit. Profit je ono što treba područjima od posebne državne skrbi, što treba Baniji, a kada je riječ o područjima od posebne državne skrbi često zaboravljamo na lovni turizam i da je on uz seoski turizam jedan od boljih načina promocije i razvoja tih područja. Kada pogledamo trend vuka u evropskim zemljama (Poljska, Litva, Španjolska, Rumunjska, Srbija, BiH ) u kojima je vuk nezaštićena lovna vrsta uz određena ograničenja vidimo da je brojnost vuka stabilna ili u porastu. Pitamo se što sprečava naše zaštitare prirode da vuka stave u sustav gospodarenja s ostalom divljači? Razni sustavi zaštite ključevi su koji otvaraju sva vrata i koji donose novac, s jedne strane istraživačima koji pišu takve projekte, dok su, s druge strane, stanovništvo i same općine na područjima od posebne državne skrbi na kojima obitava vuk na gubitku jer vuk koji je u brojčanom porastu harači njihovim gospodarstvima i nanosi im veliku materijalnu štetu i ugrožava njihov opstanak u mjestima u kojima žive.

Prema postojećoj regulativi, u mjere gospodarenja divljači, tj. u Zakon o lovstvu, uključene su sve pretpostavke iz Zakona o zaštiti životinja i Zakona o zaštiti prirode, što upućuje na jedinstvene ciljeve brige o divljim životinjama, kaže Roman Safner redovni profesor Lovstva na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. – Istodobno su zaštićene divlje životinje izvan kontroliranog nadzora pa je njihov utjecaj nerijetko negativan, a različitost u pristupu divljim životinjama je u prvom redu rezultat njihove administrativne podjele na zaštićene divlje životinje i divljač. Tako imamo dabra na popisu divljači, a njegov je odstrjel najstrože zabranjen i vuka koji se nalazi na popisu zaštićenih životinja, čiji se odstrel povremeno odobrava. To pokazuje da puška nije kriterij da bi neka životinjska vrsta bila divljač ili zaštićena divlja životinja. Biti divljač znači da se metodama lovnoga gospodarenja o svakoj takvoj vrsti vodi sustavna briga. Određuje se njezina optimalna gustoća, koja se redovito održava radi sprečavanja neopravdanih šteta i stvaranja profita. Osim brojnog stanja, kontroliranja i održavanja dobnih i spolnih kategorija osigurana je i lovočuvarska služba. Organiziraju se i lovne aktivnosti uz plasman usluga, trofeja, divljačine, pretvarajući dobro od interesa za državu (divljač) u profit. U dobro za sve njene stanovnike. Za razliku od divljači kojom se gospodari, ostale divlje životinje koje nisu divljač samo se štiti. Broj divljači je precizno određen i redovito se prati i održava na zadanoj razini dok se brojnost kod zaštićenih divljih životinja određuje samo za iznimne vrste koje direktno uzrokuju materijalnu štetu kao što je to slučaj s vukom. Ako divljač napravi štetu na gospodarskim kulturama ili domaćim životinjama, onda je za to odgovoran ovlaštenik prava lova, a država namiruje trošak kada zaštićena vrsta napravi štetu gospodarstvu. Budući da država nadoknađuje štetu od divljih zaštićenih životinja bitno je napomenuti da je to naš, vlastiti novac. Kako bi izbjegli razliku u osmišljavanju brige za divlje životinje potreban je ujednačeni pristup na način da se sve divlje životinje, i divljač i one zaštićene, stave pod istu regulativu i da se svima njima racionalno, održivo i profitabilno gospodari, zaključuje profesor Safner.

Na kraju svake priče o vuku dolazi lovac koji spasi «situaciju», stoga i ovog puta treba ovlaštenicima prava lova i lovcima dopustiti da rade svoj posao. Općinama na područjima od  posebne državne skrbi  također je potrebno racionalno, održivo i profitabilno gospodarenje, a stavljanjem vuka u sustav gospodarenja s ostalom divljači ne samo da bi se štete na seoskim gospodarstvima svele na minimum već bi taj isti vuk donosio profit u svakom smislu te riječi razvijanjem lovnog turizma.