Javio mi se na FB-u mlađi čovjek. Vidim, premda ga ne poznajem, da se „druži” s novinarima i aktivistima koji imaju svijest o potrebi njegovanja kulture ljudskih prava, ali mi spočitava da sam „dosadan” jer „stalno ističem zločine koji su počinjeni nad Srbima”. Mogao bi to biti prototip prosječnog mladog građanina, pa me to potaklo da na ovakav način danas pišem.

Pojašnjavam mu da sam 1995., čim sam tu izjavu pročitao (objavljena je 1. maja u povodu 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata), prihvatio apel hrvatskog episkopata, tada predvođen kardinalom Franjom Kuharićem koji se očito pozvao na mirovne poruke koje je izrekao papa Ivan Pavao II. na zagrebačkom hipodromu (11. septembra 1994.). U njemu se kaže ono fundamentalno, a zbog čega se ”ponavljam”, jer u nas nema kulture mira i praštanja ili je u povojima.

Citiram: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Dakle, ponavljam se i ponavljat ću se, jer moramo naučiti da je najvažnije žaliti žrtve „tuđe” zajednice, a tražiti, priznati krivnju u „vlastitoj”. Toga sam se opet prisjetio u petak 27. aprila kada su, nekoliko dana uoči obilježavanja vojno-redarstvene akcije Bljesak, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću i Srpsko narodno vijeće organizirali u Zagrebu okrugli stol o stradanju srpskih civila i neprocesuiranju ratnih zločina tokom i nakon te akcije 1995. godine.

Saborski zastupnik SDSS-a i predsjednik SNV-a Milorad Pupovac govorio je o razmjerima stradanja Srba iz zapadne Slavonije, od Grubišnog Polja, slatinskih sela i Požeške kotline u drugoj polovini 1991., do stradanja u Medarima, Benkovcu i izbjegličke kolone kroz Novu Varoš 1995.

„Napadi pješčanim i artiljerijskim oružjem na izbjegličku kolonu koja se povlačila kroz Novu Varoš predstavlja težak primjer ratnog zločina za koji nitko nije odgovarao niti u javnosti postoji ikakva svijest što se događalo tih majskih dana. U tim se vremenima, nažalost, nismo imali vremena baviti ratnim zločinima, jer smo se bavili pomaganjem preživjelim ljudima koji su završili u logorima u Bjelovaru i Varaždinu. Ali, konačno je vrijeme da se hrvatsko društvo zbog sebe suoči s ratnim zločinima nad Srbima”, rekao je Pupovac i naglasio da su se stradanja u zapadnoj Slavoniji mogla spriječiti.

„Događaji u zapadnoj Slavoniji 1990-ih godina odličan su primjer neuspjelog pregovaračkog procesa ili pregovaračkog procesa koji je smišljen da ne uspije. Znamo da su se međunacionalni sukobi na području zapadne Slavonije u nekoliko navrata pokušali riješiti, od Daruvarskog sporazuma 1993., pa do maja 1995. godine, ali su raznim incidentima bivali bespovratno uništeni”, ustvrdio je Pupovac.

O nizu otvorenih pitanja koja se tiču stradanja Srba u Bljesku govorio je i zamjenik predsjednika SNV-a Saša Milošević.

„Prevladavajući stav i ponašanje u hrvatskoj službenoj politici, kao i ostalim društveno-političkim sferama, jest da za Bljesak nema pitanja, nema nepoznanica, da u toj akciji nije bilo grešaka, nepravdi, nikakvih zločina. Za srpske organizacije, udruge i borce za ljudska prava bilo je sasvim suprotno. Da li je bilo 450 žrtava, koliko se navodi u prvoj izjavi tadašnjeg ministra Gojka Šuška, 283 koliko tvrdi beogradski Veritas, kao i HHO u svom izvještaju iz 2003. godine? Zašto ratni zločini nad srpskim civilima u Medarima, Paklenici, Novoj Varoši, Benkovcu nisu procesuirani, kao što nisu procesuirana niti mučenja zarobljenika i civila nakon Bljeska? Zašto je zabranjen i onemogućen povratak, zašto su uništavane te sredine, zašto nema kažnjavanja za zločine nad Srbima”, upitao je Milošević.

”DORH samo odgovara da u svojoj bazi ima registriranih 490 zločina počinjenih u ratu 1991.-1995. i to je sve. Usprkos pitanjima i molbama da nam se dostave podaci, koji nikako ne mogu štetiti nijednom pravnom procesu, mi ne možemo dobiti ni najosnovnije informacije: koji su to zločini i tko su žrtve. Smatramo da su to temeljna politička pitanja hrvatskog društva, čiji bi odgovori dali potpuniju i drugačiju sliku koja svih ovih godina vlada u hrvatskom društvu o Srbima, ne samo kao najvećim, nego i jedinim počiniocima ratnih zločina u posljednjem ratu. Vjerujem da baš i zato nema odgovora na naša pitanja”, rekao je Milošević.

Voditeljica Documente Vesna Teršelič upozorila je da se civilizacijski neodrživa praksa u hrvatskim sudnicama u postupcima koje vode civilne žrtve rata i njihovi srodnici, pogotovo srpske nacionalnosti, mora prekinuti. ”Trenutak je da se konačno razriješi neprihvatljiv položaj da se žrtve ratnog zločina terete za parnične troškove i da se dodatno kažnjavaju zato što su sami poduzeli inicijativu koje su institucije Republike Hrvatske trebale pravovremeno obaviti dovršavajući istrage i omogućavajući postupke kako uopće ne bi doveli članove obitelji u situaciju da tuže državu zbog sudbine svojih preminulih članova. A kada ih je već dovela u nezavidnu i bezosjećajnu situaciju, država štiti zločince, a ne žrtve rata. Ispravak te nepravde zadatak je Državnog odvjetništva, Ministarstva pravosuđa, ali i ogledalo cijelog hrvatskog društva”, naglasila je Teršelič. Na okruglom stolu smo čuli svjedočanstva obitelji ubijenih Srba.

O sve aktualnijoj tendenciji kulture zaborava pod pritiskom desničarskih struja u Hrvatskoj govorio je Nikola Ivanović, zamjenik gradonačelnika Pakraca iz SDSS-a.

„Poslije toliko godina mi nemamo snage da odemo u Pakračku Poljanu i Marino Selo da ostavimo jednu ružu, da otvoreno pričamo što se tamo desilo. Živimo u mjestima koja su preživjela teške, ratne traume i svakog dana se susrećemo s civilnim žrtvama rata. Ne možemo vratiti ubijene u Medarima, Novoj Varoši, Paklenici, ali državne institucije trebaju reći da se to nije smjelo dogoditi i da se ne smije više događati kako bi se svi mi mogli početi baviti životnim temama i zaustaviti propadanje naših sredina”, rekao je on.

Tim sam dojmovima, da se radi na zaboravu i da se ne poštuju Srbi, dapače, da postaje legitimno kada se iz većinskog naroda uči pamtiti na način da se preziru ili mrze oni iz manjinskog naroda, sutradan, u subotu 28. aprila otišao na poklon žrtvama ustaškog terora u Gudovcu kod Bjelovara, jer smo se taj dan prisjetili 77. godišnjice pogroma srpskih seljaka toga kraja, prvog velikog masovnog zločina ustaša nad Srbima, dakle rukopisa kojim će ustaše ispisivati svoju krvavu strahovladu sve do kapitulacije u maju 1945.

„Ovdje smo da bismo se sjećali ljudi koji su ubijeni na najgnjusniji mogući način. Ne iz osvete, ne iz odmazde, nego zato što su drukčije vjeroispovijesti i nacionalnosti. Bila je to namjera koja je prerasla u program. Kao što se trebamo sjećati žrtava, tako se moramo sjećati ideje i programa koji su stajali nad žrtvama kako se to ne bi ponovilo. I ne samo da se ne bi ponovilo, nego zato da bismo se danas svi odmaknuli od takvih ideja i programa, da bismo ih što glasnije osudili, da bismo imali što jasniju svijest o tome: i djeca u školi i oni koji ih podučavaju i ljudi u politici”, rekao je Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a, i dodao da sjećanje ne treba izazivati mržnju, nego poštovanje i suosjećanje prema žrtvama, kao i otpor prema onima koji su stvorili preduvjete za nastanak zločina. Onda je pozvao vlast da do iduće godine bude vraćen minirani spomenik koji je tim stradalnicima napravio Vojin Bakić, a koji je miniran 1991.

Za mene, kao kršćanskog teologa, bila je to prilika da se još jednom odlučim javnost pitati kako uopće braniti Alojzija Stepinca 1941., osobito te godine, kada zagrebački nadbiskup prešućuje taj prestrašan zločin u Gudovcu (tamo ni danas na komemoraciju ne dolazi katoličke svećenik, a kamoli bjelovarski biskup Huzjak) i kada preskače donošenje rasnih zakona i drugih kriminalnih akata NDH osobito usmjerenih protiv Židova, Srba i Roma, pak tog istog 28. aprila egzaltirano u okružnici kleru i vjernicima veliča novouspostavljeno „djelo Božje“, marionetsku državicu i Poglavnika?!

Sve me ovo (ako se baš smatra da se ponavljam, onda ću se ponavljati do kraja i žestoko) poziva da vam postavim retorička i ne baš sasvim retorička pitanja: imamo li pravo mrziti Srbe? Nemamo, nemaju ni Srbi pravo mrziti Hrvate. Imamo li pravo na vrstu sjećanja koja izazivaju mržnju? Ne, nemamo. Kako se onda moramo ispravno ponašati i kako se valja sjećati?

Nasuprot onima koji kažu da se ne treba stalno vraćati u prošlost ja kažem da nam treba neka vrsta uskrsnuća prošlosti. Nama je potrebno dovesti u pamćenje, što je moguće ispravnije, ono što se dogodilo žrtvama, svim žrtvama. I zato je važan posao istraživača i povjesničara, a poguban onaj negacionista i revizionista (kojem u zadnje vrijeme daje krila politika Kolinde Grabar-Kitarović koja sugerira da se, na primjer, ne zna istina o Jasenovcu).

Mi ćemo ih, dakle, priznati, a onda ćemo vježbati blago sjećanje, sjećanje koje mora biti milosno, praštajuće, sućutno, kao kod oca koji stoji na pragu kuće nadajući se povratku rasipnog sina.

Moramo prestati s praksom nijekanja odgovornosti. Moramo preuzeti teret moralne krivnje. Moramo činiti djela milosrđa. Moramo pokušati nadoknaditi patnju stradalnika. Moramo priznati žrtve. Moramo im nadoknaditi štetu.

Bez obzira na ljudske račune na taj hitni zadatak mi, ljudi Balkana, mi, Hrvati, Srbi i drugi pozvani smo jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti, svaki put kada usne izgovaraju molitvu Oče naš. Zašto? Jer neće biti milosti ni kruha ako nismo spremni praštati i tražiti oprost.

Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati Oče naš dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? Oče naš uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti.

Pitanje mira i ispravnog pamćenja je pitanje našeg biti i ne biti. To su temelji zdravog društva, a meni bude sumnjivo kada bilo tko iz svijeta politike kani graditi bilo što a da nije propitao na kojim i kakvim temeljima gradi. Mir traži unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese. Toga, hvala Bogu, u nas ima. Ali nedovoljno. Zato se ponavljam. I ponavljat ću se.