Ispod radara šire javnosti prošlo je gostovanje Ivana Lovrinovića u emisiji HRT-a “Nedjeljom u 2” u kojoj je taj profesor monetarne politike na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu pokušao objasniti zašto je hrvatsko gospodarstvo i društvo u cjelini, metaforički govoreći, otišlo k vragu.
Posljednjih mjeseci eksponirao se u rješavanju spora između dužnika u švicarskim francima i bankara, a njegovi stavovi u kojima je banke optuživao za nezakonit rad i stjecanje ekstraprofita navukli su mu na vrat mlade bankarske snage koje su ga bez okolišanja prozvale šarlatanom i neznalicom.
U državi u kojoj najveća oporbena stranka gospodarski program naručuje pouzećem iz Njemačke, a Vlada statistički rast od 0,05 posto naziva izlaskom iz recesije, pravo je osvježenje čuti stavove i ovakvih stručnjaka, kojima ekonomski rječnik ne završava na citiranju bankarskih biltena i njihovih analitičara koji svako odstupanje od zadanog puta u propast nazivaju herezom, a njihove autore redikulima i cirkusantima. Dok političke elite bježe od bilo kakve pomisli na ukidanje valutne klauzule i dovođenje tečaja kune u realne okvire, Lovrinović otvoreno progovara o deformacijama monetarnog sustava, ideološkom pozicioniranju guvernera Hrvatske narodne banke (HNB) Borisa Vujčića i potpuno sumanutom odnosu između bankarskog sektora i države. Monetarna vlast, utjelovljena u HNB-u, napravila je više štete Hrvatskoj od bilo kojeg mogućeg rata i prirodne katastrofe, čije su posljedice vidljive u eksploziji vanjskog duga, raspadu domaće proizvodnje i nekontroliranom rastu uvoza. Upravo zbog toga HNB je najzaštićenija institucija u Hrvatskoj, a svaka kritika njegove politike ocjenjuje se kao nedopustiv pritisak gori od onoga na pravosudnu vlast. Lovrinović je konačno izrekao i ključne ocjene: HNB je mjenjačnica, tečaj kune je precijenjen i u suradnji s valutnom klauzulom uništava domaću proizvodnju. Nazvavši guvernera Vujčića “direktorom najveće mjenjačnice u zemlji”, a HNB “institucijom koja ne obavlja najvažnije zadatke centralne banke jer ne daje kredite bankama bez da one moraju prodavati devize”, Lovrinović je definirao problem i postavio dijagnozu hrvatskom financijskom sustavu, ali i Hrvatskoj kao državi jer se upravo u tome ogledaju sav jad i nepostojanje državnog suvereniteta.
Upravo iz tih razloga tragikomično je slušati naklapanja premijera Zorana Milanovića o nedostatku povjerenja kao ključnom uzroku hrvatskog ekonomskog čuda s negativnim predznakom ili pak Karamarkova nesuvisla trabunjanja o reformama poreznog sustava kao načinu izlaska iz krize. Zapanjujuće je i koliko se u političkim krugovima bježi od suštine problema, od jezgre koja producira nezaposlenost i siromaštvo, gladnu djecu u vrtićima i radnike bez plaće, ovrhe, deložacije, iseljavanje i depopulaciju. Javno mnijenje i dalje ne želi čuti i prihvatiti da su korupcija i prevelik državni aparat, koje se često apostrofira kao ključne krivce ekonomske zaostalosti, samo posljedica pogrešne regulacije novca odnosno sistemske korupcije koju su političari ugradili u zakone, a koja banke stavlja u povlašten položaj na tržištu, čak i iznad same države i njenih institucija.
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju dodatno je zakomplicirao postojeće stanje jer je HNB usklađivanjem s europskom regulativom postao potpuno neovisan o državi i vezao se uz Europsku centralnu banku (ECB). Tako danas imamo situaciju da jedna od najvažnijih institucija u državi ne prati ekonomske trendove u zemlji nego čeka signale iz središta ECB-a. Istovremeno, naš dični guverner potpuno neutemeljeno straši građane pričama o jugoslavenskoj inflaciji jer zna da su ideološki argumenti politički efikasniji od suhoparnih činjenica i znanstvenih teza. Samim time jasno je kako je došlo do epidemije inficiranih kredita u švicarcima, nerealnog tečaja kune i svih ostalih “paketa” čije negativne posljedice svoju manifestaciju u realnom životu tek trebaju dobiti.
U takvoj situaciji uvoz cvjeta, a domaća proizvodnja se vuče po dnu, pa teza profesora Lovrinovća o tzv. kumovskom (kroni) kapitalizmu, odnosno sprezi poduzetničke elite i nositelja izvršne vlasti, dobiva svoju punu potvrdu. Priča o 200 bogatih obitelji nije stala na privatizacijskoj pljački i prvobitnoj akumulaciji kapitala, nego se protegla sve do danas, kada se monetarnim alatima osigurava prosperitet uvozničkog lobija. Najugledniji hrvatski poduzetnici poput Todorića, Tedeskija i sličnih obogatili su se upravo na uvozu strane robe, a domaći proizvodni divovi bili su osuđeni na dugotrajnu i mučnu smrt.
Srećom, tehnike prodavanja magle i bacanja prašine u oči, što su režimski ekonomski kvazistručnjaci doveli do savršenstva, polako gube svoj utjecaj jer je egzistencija građana dovedena do stanja nepodnošljivosti, a prazan trbuh ipak bistri um i navodi na razmišljanje kakve nam to programe podvaljuju i u čiju korist su ti programi napisani. Jedino za čim treba žaliti je propadanje koje traje tako dugo i još će, nažalost, trajati, sve dok osiromašena većina ne shvati da rješenje ne mogu dati mediokriteti nego stručnjaci poput profesora Lovrinovića.
