Tragična pogibija 15 ljudi u Novom Sadu koja je šokirala cijelu regiju pokrenula je u Srbiji golemi val nezadovoljstva praćen masovnim prosvjedima u Novom Sadu, Beogradu, Nišu i drugim gradovima diljem Srbije. Činjenica da je za potpuno besmislenu smrt mnogih ljudi, među kojima je bilo djece, mladih i studenata odgovorna prvenstveno država, sasvim je opravdano razbjesnila srpsku javnost. Iako se za korumpiranu vlast često zna govoriti da direktno ubija ljude svojom pljačkom javnih resursa, ovaj slučaj je bio najjasnija veza između lošeg državnog upravljanja i masovne smrti nevinih ljudi. Školski primjer teze da politika odlučuje o životu i smrti građana jedne države.

Teret organizacije protesta i traženja odgovornosti za počinjeni masakr preuzeli su studenti i učenici srednjih škola koji su u mjesecima nakon tragedije započeli s blokadama fakulteta i srednjih škola diljem Srbije. Njihovi glavni zahtjevi su objavljivanje cjelokupne dokumentacije vezane uz obnovu nadstrešnice i utvrđivanje pune odgovornosti svih odgovornih, bez obzira na politički status i fotelju koju odgovorni zauzimaju u trenutnom sistemu vlasti. Uz to, zahtijevaju odbacivanje optužnica koje su njihove kolege zaradile u studentskim protestima, kao i procesuiranje onih koji su na tim protestima napadali i batinali studente.

Iako su zahtjevi detaljno formulirani i vrlo konkretni, jasno je da prosvjednici žele samo jednu stvar, a to je odlazak čitave vladajuće političke nomenklature u Srbiji. Aleksandar Vučić je sa svojim SNS-om na vlasti u Srbiji već više od 12 godina i njegova vladavina polako dobiva konture doživotne. U ovom trenutku izgledno je da se takve neizrečene želje prosvjednika neće ostvariti.

Iako su zahtjevi detaljno formulirani i vrlo konkretni, jasno je da prosvjednici žele samo jednu stvar, a to je odlazak čitave vladajuće političke nomenklature u Srbiji

Vučić i SNS, slično kao i HDZ u Hrvatskoj, preuzeli su sve institucije u državi, kako na državnom, tako i na pokrajinskom i lokalnom nivou, sva javna poduzeća i službe i izgradili savršeno funkcionalan stranački sustav napredovanja koji je gotovo nemoguće pobijediti na izborima. Uz to, stavili su pod nadzor veliki dio medijskog aparata, pa je bilo kakva oporbena aktivnost dodatno sužena. Čak i oni mediji koji su jasno u rukama zapadnih država ili korporacija nisu otvoreno na strani oporbe i često se može steći dojam da i oni preferiraju postojeću vlast kao boljeg partnera svojih vlasnika.

Apsolutna vlast nosi sa sobom i apsolutnu odgovornost, pa je bijes javnosti usmjeren prema SNS-u stoga opravdan i razumljiv. Izostanak protesta koji se danas kotrljaju ulicama srpskih gradova značio bi samo da je Srbija kao društvo odustala od same sebe.

Na očekivani bijes dijela srpskog društva vlast je odgovorila očekivanim i oprobanim receptima: optužbama da su studenti politički instruirani, da su protesti rezultat rada stranih tajnih službi. Tako vlast kao ultimativni dokaz teze da su prosvjedi antisrpski koristi činjenicu da prosvjede podržavaju Kurti i hrvatski političari. Takvo zaključivanje klasična je i namjerna logička greška, ali očigledno prolazi kod velikog dijela biračkog tijela. Logika ionako nije jača strana birača, bez obzira na to radilo se o Srbiji, Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj državi sličnog mentaliteta. Konstrukcije o vanjskim neprijateljima koji nikada ne spavaju tu su mnogo popularnije i bolje oružje za ostvarivanje izbornih pobjeda. Iz hrvatske perspektive posebno smiješno zvuče teze o hrvatskim tajnim službama kao organizatorima ili podstrekačima revolucionarnog raspoloženja u Srbiji. Neozbiljnost takvih konstrukcija nije potrebno posebno obrazlagati iz očiglednih razloga. Vučićeva vladavina savršeno odgovara Briselu koji u potpunosti određuje politiku današnje Hrvatske. SNS, Plenković i vodstvo EU dio su iste političke porodice, Europske pučke stranke, a Vučić je najbolji adut Brisela u poslu rudarenja litija u Srbiji oko kojeg su se već vodile i tek će se voditi bitke. Hrvatska, kao jedan od najposlušnijih briselskih učenika nema nikakvih razloga niti zeleno svjetlo raditi na rušenju Vučića, a i da ima, sposobnosti da takvo što i provodi su minimalne, gotovo nepostojeće.

Iz hrvatske perspektive posebno smiješno zvuče teze o hrvatskim tajnim službama kao organizatorima ili podstrekačima revolucionarnog raspoloženja u Srbiji

Iako se vladavina SNS-a u Srbiji danas čini nesalomljiva, prije svega zbog broja ljudi koji egzistencijalno ovise o opstanku sadašnje vlasti, ne treba trčati pred rudo i olako otpisivati šanse studenata i ostatka nezadovoljnog dijela društva da stvore uvjete za političke promjene većih razmjera. Hoće li tih promjena biti ipak će ovisiti o stupnju zadovoljstva ili nezadovoljstva građana Srbije, a ne o potezima nekakvih kurtija, murtija ili hrvatskih i bosanskih tajnih službi.