Bio je gotovo do nedavno bosonogi dječačić i skromno seosko čeljade u rodnoj Slavoniji, u Mirkovcima pokraj Vinkovaca. U đačkoj dobi bio je i stipendista Srpskog privrednog društva Privrednik. Njegovo ime je Goran Vinčić, svi ga zovu Vinča i danas, s nepunih trideset godina on je postao jedan od najtraženijih stendap komičara na crti od Ljubljane do Skoplja i od Splita do Subotice. Nešto je koketirao s Filozofskim fakultetom u Zagrebu, bavio se intenzivno karateom i tajlandskim boksom i pokušavao da upiše glumu, ali sve se završilo tako da on danas sa svojim komičarskim nastupom može da rasproda zagrebački Lisinski i Halu sportova u Beogradu. Pred njegov nastup 6. i 7. juna na zagrebačkoj Šalati, s Goranom razgovaramo o važnosti humora u životu, o iskrenosti pred hiljadama ljudi koje zasmijava u prepunoj dvorani, o tome što šala znači Hrvatima i Srbima i o tome da, što god da se događalo oko nas, u životu treba raditi ono što najbolje možeš da izvedeš.

Kako se slažu filozofija koju ste studirali s ležernim i duhovitim razgovorom s publikom koju njegujete u vašim stendap nastupima?

Filozofija i komičarski stendap se slažu zato jer je jedno i drugo nastalo iz dokolice. Zatim, i filozofija i stendap posjeduju neku vrstu napetosti u sebi: imaju određenu početnu priču, nakon koje slijedi neočekivani (komični) obrat. Ja u svojim nastupima ljudima ispričam takvu priču, ali na kraju slijedi nešto što oni ne očekuju i nakon tog neočekivanog slijedi smijeh. A tu napetost između te početne priče i neočekivanog obrata, katarzičnog smijeha, ja jako volim i možda se zbog te napetosti i bavim ovim poslom. Treće, i filozofija i stendap, svako na svoj način, bave se životom… Stendap je, pod navodnicima, jedini posao na svijetu u kojem sve što znaš o tom životu možeš iskoristiti. Svaka informacija, iskustvo, osoba ili događaj, mogu se pretvoriti u duhovitu priču.

Stendap i ego

Pokušali ste i da upišete glumu, između dva treninga karatea i tajlandskog boksa. Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema poslu komičara?

Možda su razlozi sebični. Scena je kao droga i jednom kada se proba nešto što se zove nastup, pozornica i kada tada uspijete čak i nasmijati ljude – to je zaista lijep osjećaj. Svi se smiju nečemu što si rekao ili napravio, a nisi u poziciji da se smiju tebi, nego s tobom. Radi se o tome da ja volim zabavljati ljude i to sam volio i kao dijete. Ako ne nastupam recimo deset dana, pa kad uđem negdje u kafić, imam potrebu da izvalim neku foru i da me neko gleda… Jednom je, mislim, Al Paćino rekao: Znate li što mi je najgore? Najgore mi je kada uđem u kafić i svi ćute i dosađuju se. A znate li što je još gore? Još gore je kada uđem u kafić i nitko meni ne dosađuje. Stendap je izvođačka umjetnost i s njom ide i veliki ego. To znači da osjećaš da si ti gore, sam iznad publike i sve si sam smislio, napisao i režirao i publika se svemu tome smije.

Kako se branite od vlastitog ega u trenutku kada vam na pozornici svi plješću i dive vam se?

Moj karate trener Ilija Smoljenović jednom mi je za potrebe borbe protiv vlastite taštine ispričao priču o Cezaru u trenutku kada on nakon neke velike pobjede ulazi u Rim. Silan narod mu se klanja, plješće i baca cvijeće. U toj eksploziji oduševljenja, u Cezarovoj kočiji bio je jedan dečko koji je imao specijalan zadatak, da dok masa s obožavanjem kliče Cezaru, da on njemu iz prikrajka govori: Cezare, ti si đubre, ništarija i pokvarenjak. Moj trener mi je želio reći da u trenutku kada sam najsretniji i kada najbolje mislim o sebi, moram imati neki glas koji će me malo prizemljiti… Ovim poslom se bavim već deset godina, zadnjih par godina taj posao ide odlično, ali na kraju on kao satisfakcija najviše znači meni, mojoj porodici i zaista bliskim ljudima, a ne drugim ljudima. Danas jesi, sutra nisi.

Kako izgleda život komičara iz dana u dan?

Nije svaki dan isti i nisi danas spreman da zasmijavaš ljude kao što si to bio jučer. Danas si zdrav, a juče si bio bolestan, a svejedno i danas i juče i sutra treba da izađeš na scenu, kakav god bio. Osnovno pravilo je da budeš iskren s ljudima, da nastupiš, ali da im kažeš ako si iscrpljen. Publiku ne smiješ da lažeš i da im širokog osmijeha kažeš da si ti car komike, a u stvari imaš 38 temperaturu. Ne, kažeš im da imaš 38 temperaturu i onda pokušaš i u takvoj situaciji da ih nasmiješ. Recimo, nedavno u Osijeku mi je pukao glas i morao sam, prvo da to napomenem publici, a onda da i od toga pokušam da napravim šalu. Ili nedavno u Ludbregu, morao sam publici da kažem da mi je začepljen nos i da me to smeta, ali da ću da dam sve od sebe i da (to je već vic) da mi je žao, tko im je kriv, što su platili kartu. Nekako, kad nastupam, sve je, i ono dobro i ono loše, za šalu i za foru. Ljepota stendapa je što nema „četvrtog zida“, nego sam u direktnom kontaktu s publikom, sve im kažem, spontan sam i s njima sam iskren do kraja.

Jednom mi je Ljubivoje Ršumović rekao kako njegova potreba za humorom dolazi iz ranog djetinjstva na planini Zlatibor, na kojoj su oduvijek duhoviti i ljudi i priroda. Što je izvor vaše duhovitosti?

U mom djetinjstvu nas je bilo ukupno šestoro djece, a ja sam među mojom braćom i sestrama bio negdje po sredini. Nisam psiholog, ali vjerojatno je onda kod mene u tom dječjem čoporu postojala želja za skretanjem pažnje na sebe, jednako kasnije i u školi i u sportu, kojim sam se kao što rekoh nekada bavio. Humor je u stvari uvijek meni bila prirođena kategorija. To je bio način mog izražavanja i ophođenja sa svijetom, pa je onda iz toga vjerojatno proizašlo i to da želim da nastupam i da budem stendap komičar. Nisam glumac, kao što rekoh, pao sam na prijemnom, ali stendap komičari unose elemente glumstvenosti u svoj nastup, kao što i glumci u njega unose elemente improvizacije, što je inače uobičajeno za nas komičare.

Humorom protiv straha

Treba znati biti duhovit. Kako to vama uspijeva?

U mom poslu treba puno raditi, treba smišljati ono što ćeš reći na pozornici, treba ispitivati granice duhovitosti. Osim toga, iskustvo duhovitosti se stiče stalnim nastupima: danas već u prve dvije rečenice pred publikom znam da li sam duhovit ili ne, da li mi je „prošla“ fora ili je ona bila mlaka, da li je dobro ono što sam smišljao danima ili treba nešto drugo. Smijeh je nešto što nije voljna reakcija. Ljudi smijehom refleksno reagiraju na nešto što ih tjera na smijeh, ali ako nešto nije smiješno, oni se neće nasmijati. Rad komičara prije nastupa je sve. Svaki uspješan glumac će vam reći da je njegova improvizacija uspjela zato što je iza nje stajala temeljita priprema i sigurnost da je dobro ono što radiš. Tada zaista možeš izaći pred publiku.

Koje su to teme koje u vašim nastupima obrađujete na komičan ili ironičan način?

O čemu čovjek može pričati nego o onome što živi. Naravno da ima tema o kojima sam pričao na pozornici prije 10 godina koje se aktualne i danas, ali ima tu nešto i do zrelosti: kako se  mijenjam, mijenjaju se i moje teme. Do sada, nisam baš precizno brojao, u ovih 10 godina imao sam oko 160 nastupa i naravno tu je bilo najrazličitijih tema, onih koje su varirale, one koje su se mijenjale i one koje su ostale iste.

Ljudi se jednako smiju i u Nišu i u Kninu i u Ljubljani i u Sarajevu. Kada danas gledam sve te ljude, rekao bih isto ono što su govorili i moji roditelji krajem 80-ih: ma nema šanse da izbije rat…

Kod naših komičara ističu se dvije vrste tema: muško-ženska pitanja i međunacionalni odnosi. Kako je kod vas?

Kod nas još uvijek postoji ono mišljenje da su neke teme „osjetljive“ i da treba biti oprezan s njima, kao što postoji i dosta onih koji jedva čekaju da nešto laneš, pa da te onda opatrnu na društvenim mrežama ili drugdje. Prvo, ja sam dobronamjeran čovjek i ne želim nikoga da vrijeđam, ali volim da se šalim. Mislim da ne trebaju postojati tabu teme i da se treba zafrkavati sa svime, uključujući i teme koje ste spomenuli. Tema može biti spavaća soba mene i moje žene; i s time se mogu javno šaliti, kao što je i rusvaj kada svoju djecu vodim u vrtić. Kao što rekoh, sve u našem životu je tema koju dijelimo jedni s drugima, pa tako i ja sa svojom publikom. Što se tiče međunacionalnih odnosa, da se opet malo našalim, Hrvati i Srbi se vole i javno i tajno, pa zašto ne bi pričali i o tome.

Kako vi pričate o Hrvatima i Srbima?

Ja sam Goran, Slavonac sam i Srbin iz Hrvatske i šta onda? Ja nikad sebe nisam želio getoizirati, niti raditi tabu od svoje nacionalne pripadnosti. Ja sam imao sreću da su me roditelji odgojili na normalan način i usadili mi zaista neke prave vrijednosti, da ne dijelim ljude po nacionalnoj osnovi, i to mene danas suštinski ne zanima, niti će. Zato o tim međunacionalnim odnosima govorim lako, šaljivo i neopterećeno, i u Zagrebu i u Beogradu, i bilo gdje drugdje. U sat i po vremena u nekom nastupu možda ću se tek jednom ili dvaput, u tridesetom ili pedeset drugom minutu, šaljivo osvrnuti na hrvatsko srpske odnose i na to će se publika jače nasmijati nego na druge fore, ali već sutradan je novi nastup, kada ću smisliti gomilu novih priča…

Ja sam Goran, Slavonac sam i Srbin iz Hrvatske i šta onda? Ja nikad sebe nisam želio getoizirati, niti raditi tabu od svoje nacionalne pripadnosti

Što ste u ovih deset godina naučili o publici?

Treba reći da se publika koja dolazi na ovakve komične nastupe, i kod mene i kod mojih kolega, profilirala već toliko da humor doživljava kao vlastiti ispušni ventil ili kao obrambeni mehanizam za rješavanje mnogih problema. Humor je, na primjer, najbolje sredstvo za borbu protiv straha. Nastupao sam svuda po regiji i mogu da kažem da se svi mi iz ovih krajeva niti malo ne razlikujemo. Ljudi se jednako smiju i u Nišu i u Kninu i u Ljubljani i u Sarajevu. Volim da razgovaram s publikom i sreo sam zaista mnogo duhovitih ljudi na svim stranama. Kada danas gledam sve te ljude, rekao bih isto ono što su govorili i moji roditelji krajem 80-ih: ma nema šanse da izbije rat… Nikako ne želim da budem ironičan, nego samo želim da kažem da bi bilo dobro, naročito nakon loših iskustava u 90-ima, da ljudi ostanu onako normalni kao što ih danas vidim, da nitko ne poželi tuđe i da poštuje ono svoje i bit će dobro. Danas globalna svjetska situacija nije baš blistava, ali brige nas nigdje neće odvesti. Treba raditi ono što najbolje možeš, ali treba biti skroman i cijeniti vrijedne trenutke naših života. Treba biti veseo. Eto, da se još jednom našalim na kraju, moj plan je u stvari da dok se publika smije umrem na sceni, kao Molijer ili kao Ljuba Moljac…