Srpska pravoslavna opća gimnazija “Kantakuzina Katarina Branković” utemeljena je u Zagrebu 2005. godine pod pokroviteljstvom Mitropolije zagrebačko-ljubljanske Srpske pravoslavne crkve, a na inicijativu tadašnjeg mitropolita Jovana. Prošlog je mjeseca prva generacija koja je upisala ovu školu proslavila deset godina mature. Od desetero učenika na jubilej je došlo njih petero, svi porijeklom iz Dalmacije: Jelena Šimpraga, Jelena Jelić, Milica Bradaš i Nikola Bradaš iz Knina i okolnih mjesta te Višnja Miodrag iz Benkovca. Iako je došlo samo pola razreda, tema nije nedostajalo. Sa svojom bivšom razrednicom Mirom Bićanić, profesoricom hrvatskog jezika, prisjećali su se srednjoškolskih dana i čitali crtice iz razredne Knjige bisera koju je sve ove godine čuvala predsjednica razreda Jelena Šimpraga. Iako se neki godinama nisu vidjeli, svi su i dalje u kontaktu i snažno su vezani jer su za vrijeme svojih srednjoškolskih dana živjeli zajedno u učeničkim domovima, bili jedni drugima podrška, rame za plakanje i, možda najpreciznije rečeno, druga obitelj. A svoju pravu obitelj napustili su sa samo 15 godina kako bi došli u Zagreb. Odluka da napuste svoje domove i odu u veliki grad nije bila laka ni za njih ni za njihove roditelje.

– Odluka da ću upisati gimnaziju došla je sasvim spontano. Tada nisam mogla ni pretpostaviti koliki je to korak u mom životu. Nije bilo lako otići od obitelji. Radovala sam se svakom dolasku kući i još uvijek imam sačuvane prve autobusne karte – prisjeća se Milica Bradaš.

Jelena Jelić ističe kako je danas zahvalna roditeljima što su bili dovoljno otvoreni, hrabri i imali povjerenja da je puste samu u Zagreb. To su mogli napraviti jer su znali da je to bila jedina šansa za njenu bolju budućnost. Iako su svi prolazili krizu i tugovanje za obitelji, ipak su se brzo navikli na novi način života, a nekima je ova škola donijela i dugo očekivani mir.

– Nakon dosta vremena mogla sam biti na miru u školi, nitko me nije maltretirao i nije bilo nikakve negativne energije. U tri godine koje sam provela u Čakovcu doživljavala sam i fizičko i psihičko nasilje, tako da mi je ova škola bila preporod i konačno sam mogla normalno funkcionirati – kaže Višnja Miodrag.

Jelena Jelić prisjeća se prvog razreda, kada je u cijeloj školi bilo svega desetero učenika:

– Godinu dana bili smo sami u školi i bilo je manje učenika nego profesora i ostalog osoblja. Dakle, oko 20 odraslih ljudi brinulo se za nas desetero cijelu godinu. Nisam tako zamišljala gimnazijski život, ali danas sam svjesna da je to bilo neprocjenjivo iskustvo i da je to bila prava odluka.

Osim što su se morali navikavati na samostalan život i što im je nedostajala obitelj, morali su i učiti i ispunjavati školske obaveze jer je gimnazijski program zahtijevao veliku predanost i rad, a osim redovnih predmeta, ova škola ima i pojačane sadržaje iz nacionalnih predmeta (srpski jezik, povijest, likovna umjetnost, glazbena umjetnost). Nakon škole učenici bi odlazili u svoje učeničke domove gdje bi opet provodili vrijeme zajedno.

– S istim ljudima provodila sam 24 sata. U sobi je bilo nas tri i sve četiri godine smo bile zajedno. Bilo je tu i trzavica, ali puno više lijepih trenutaka – kaže Višnja.

Cjelokupno naše odrastanje bilo je specifično jer smo osjetili puno toga na svojoj koži i imali osjećaj odgovornosti prema svojim roditeljima. Trudili smo se da neke stvari ne dolaze do njih – kroz smijeh se prisjeća Nikola Bradaš

Čim su se malo uklopili u novu sredinu i način života, počeli su otkrivati grad. Zahvaljujući razrednici i njenim preporukama, posjećivali su književne večeri, političke tribine, koncerte, filmske festivale itd., a interes za takva događanja zadržali su do danas. Kao i većina drugih tinejdžera, i oni su u kasnijim razredima počeli otkrivati noćni život Zagreba, ali odgovornost za sebe je ono što su uvijek imali na umu jer nisu imali taj luksuz da mogu pozvati roditelje da dođu po njih ako nešto krene po zlu. Roditeljima čak nisu ni pričali sve jer su znali da ih na taj način mogu samo zabrinuti.

– Cjelokupno naše odrastanje bilo je specifično jer smo osjetili puno toga na svojoj koži i imali smo osjećaj odgovornosti prema svojim roditeljima. Trudili smo se da neke stvari ne dolaze do njih jer je i njima bilo dovoljno teško zbog toga što smo daleko od kuće – prisjeća se kroz smijeh Nikola Bradaš i dodaje kako im je ipak nakon završetka srednje škole rekao za sve sitne nepodopštine svojstvene svim mladim ljudima tokom odrastanja.

Iako joj s ove vremenske distance cijeli taj period djeluje kao zabavno-komičan, Jelena Jelić itekako je svjesna da taj period njihovog života nije nimalo bio ni komičan ni lagan.

– To je bio naš život takav kakav jeste, školovali smo se u glavnom gradu i tu smo proveli formativni period našeg odrastanja, a obrazovali su nas i odgajali naši profesori koji su ulagali u nas i trudili su se da nas izvedu na pravi put – kaže Jelena koja je u jednom trenutku ipak poželjela malo izaći iz “klana” škole i upoznati i neke druge ljude.

– U jednom momentu upisala sam glumu u ZKM-u i moram reći da su mi te dvije sezone bile dragocjene. U početku sam imala blagi otpor jer je na prvom sastanku došao onaj trenutak kada svi sjednemo u krug i kažemo iz kojih škola dolazimo. Kada je došao red na mene, bilo mi je teško to izgovoriti naglas, ali ipak sam izgovorila i čekala što će se desiti. Naravno, nije bilo negativnih komentara, ali prosto ti se nametne osjećaj neke potencijalne neprijatnosti koja može uslijediti, što u ZKM-u nije bio slučaj – prisjeća se Jelena Jelić.

Jelena Šimpraga je imala slično iskustvo kada je na prvoj godini fakulteta u Zagrebu morala pred cijelom dvoranom reći iz koje škole dolazi.

– Zavladao je muk, ljudi su najčešće u takvim situacijama zatečeni. Neki misle da smo mi neka vrsta monaha, da se zaređujemo i da imamo strogi religijski odgoj, a mi smo samo škola koja njeguje dio srpske kulture i znanja – kaže Jelena Šimpraga.

Upravo je njoj, kao i ostalim učenicima, ova škola pomogla da spoznaju svoj identitet i da se lakše nose s njegovom stigmom u hrvatskom društvu. I oni koji su otišli u Srbiju nailazili su na neznanje i nerazumijevanje.

– Jako sam se začudila koliko su prisutni opća neobaviještenost i neznanje, kako u Zagrebu tako i u Beogradu. Neki ne priznaju ni da postoje Srbi iz Hrvatske – govori Jelena Jelić koja sada živi u Beogradu.

Stalno nailazi na predrasude i dosadilo joj je da sebe objašnjava drugima više od ostalih prosječnih ljudi. Bez obzira na to, za sada je zadovoljna u Beogradu i smatra da je to grad u kojem trenutno treba biti.

– Drugačiji sam život i pod drugačijim okolnostima provela u Zagrebu i u Beogradu. Zagreb me je oblikovao kao osobu i danas sam najvećim dijelom osoba kakva jesam pod utjecajem života koji sam provela u njemu. Neću reći da mi je to bilo drago i lako zbog čestog seljenja, ali to sam ja i to sam prihvatila. I onda u jednom trenutku shvatiš da su te sve te okolnosti i mjesta formirali kao osobu i da si ti sada osoba koja može da se preseli i da nađe novi posao, nove prijatelje i da se uklopi u bilo koju novu sredinu. Mislim da bih sada mogla s dobrim razlogom i dobrim opravdanjem živjeti bilo gdje na svijetu – zaključuje Jelena Jelić.

S njom se slaže Nikola Bradaš koji je nakon gimnazije otišao studirati u Moskvu te se nakon studija preselio u Beograd. Ipak, oboje zaključuju kako je jedino mjesto kojem doista pripadaju njihov rodni kraj, a sve ostalo su samo usputne stanice. A u svoj rodni kraj se nakon gimnazije vratila Milica Bradaš.

– Sam povratak u Knin bio je još jedna velika prekretnica u mom životu. Neusporediva je razlika u mogućnostima koje pružaju Zagreb i gimnazija i ovih koje nudi Knin – kaže Milica, ali ne žali zbog svoje odluke.

– Knin je grad koji ima jako puno potencijala koji su godinama zanemarivani. Predugo se vodio kao grad slučaj, gdje je politika tjerala ljude što dalje od ovog mjesta, a ponajviše mlade. Najveća promjena u Kninu je gradska vlast koja nam je svima dala veliku nadu da se i ovdje može kvalitetno živjeti. U zadnje vrijeme iznimno je aktivan i kulturni život jer brojne udruge svojim aktivnostima stvaraju zanimljive i korisne sadržaje. Možda je kvaliteta života negdje drugdje bolja, ali ne mogu reći da ovdje nisam zadovoljna – govori Milica, koja na srednjoškolske dane u Zagrebu ima samo lijepa sjećanja.

– S odmakom od deset godina prvo čega se sjetim kada se spomene gimnazija je obiteljska atmosfera koju smo imali mi đaci između sebe, ali i s profesorima i pogotovo razrednicom. Bili su nam velika podrška u svim situacijama kroz koje smo prolazili. Mogli smo razgovarati i raspravljati, mogli smo reći sve, bez straha i tabua. Imali smo priliku odrasti na jedan poseban način i od klinaca pretvorili smo se u ljude – zaključuje Milica.

Slobodan Lalić, sadašnji ravnatelj škole, nije upoznao prvu generaciju jer su oni maturirali prije nego što je on došao, ali smatra da se i danas svi na neki način ugledaju na njih.

– Kada je škola počinjala s radom, dosta toga je bilo neizvjesno i rizično. Istina je da je gimnazija imala sve akreditacije, ali kako će to sve funkcionirati, koliko će biti uspješno završavanje i kakva će biti prohodnost kasnije tokom studija, nije bilo poznato. Mislim da je u tom smislu doista ta prva generacija obilježila prvu dekadu škole i na neki način ohrabrila buduće generacije ne samo djece nego i roditelja. S druge strane, ohrabrila je i djelovala pozitivno na mišljenja i stavove u Crkvi kako bi uvidjeli da je to bio dobar potez i da se u tom smjeru pokuša izaći u susret potrebama naše zajednice pravoslavnih Srba u Hrvatskoj. Na različitim poljima je bila potrebna pomoć, a ovakva pomoć je doista specifična. Vjerujem da još uvijek treba puno međusobne suradnje i smatram da prvim generacijama koje su pohađale školu naša zajednica još uvijek treba biti podrška – poručuje Lalić.

Svi prisutni bivši učenici koji su prisustvovali obljetnici mature složili su se kako ne žale zbog svoje odluke i da mogu opet birati, ponovno bi izabrali Srpsku pravoslavnu gimnaziju.

– Da smo upisali neku drugu gimnaziju, možda ne bismo previše izgubili u obrazovanju, ali ova škola je jedinstvena po našem subjektivnom i ličnom iskustvu prijateljstava koja su tamo sklopljena, ne samo među učenicima nego i profesorima. Ljudske veze koje su se stvorile puno su jače nego u drugim gimnazijama. Ovo iskustvo je bilo toliko posebno i ne bih to nikada mijenjala jer znam koliko bih time izgubila – ističe Jelena Šimpraga.

Nikola kaže da je zahvaljujući ovoj gimnaziji upisao studij u Moskvi, a upravo ga je gimnazija pripremila na takav način života.

– Sjećam se školskih dana i života u domu: siguran sam da sam ovako puno brže sazrio i odrastao. Sa ulaskom u 29. godinu, pola svog života živim sam, a najbolji mogući početak samostalnog života desio se u Zagrebu – kaže Nikola.

Za Višnju je škola bila bijeg od nasilja i mjesto dobrog obrazovanja, a zahvaljujući njoj otkrila je Zagreb kao svoj grad u kojem planira ostati živjeti. A što ova gimnazija znači za odrastanje i sazrijevanje jedne mlade osobe možda je najbolje objasnila Milica Bradaš.

– Ono što nosim iz gimnazije je kontrola nad vlastitim životom koja mi daje mogućnost da zdravim očima gledam na prošlost, vlastiti identitet i budućnost – zaključuje Milica.