Prije 17 godina film Jasmile Žbanić „Grbavica“ osvojio je Zlatnog medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu. Nakon Oskara za „Ničiju zemlju“ Danisa Tanovića bio je to najveći trofej za jedan film iz BiH. Radnja oba ostvarenja vezana je za rat u BiH što je, uostalom, glavna tema gotovo svih važnijih filmova nastalih u sarajevskoj filmskoj kuhinji nakon 1995. godine.

Za uspjeh „Grbavice“ u Berlinu, kao i onaj Tanovićev, i danas će, gotovo dvije decenije kasnije, mnogi reći da nema veze sa umjetnošću, nego sa politikom. Nije to toliko ni pogrešan stav, ako se ima na umu snaga filma kao medija u oblikovanju javnog mnijenja, a činjenica da su prikazani u prvoj deceniji nakon rata toj tvrdnji dodatno daje na značaju. Danas, 17 godina kasnije, u BiH se ništa po tom pitanju nije promijenilo. Film je i dalje, svjesno ili nesvjesno, manje je bitno, u naručju politike, toliko da se teško može utvrditi gdje prestaje umjetnost, a počinje propaganda.

„Zašto bismo mi rizikovali da nam neka budala isječe sjedalice ili pokida platno zbog filma koji gotovo niko ne želi da gleda“, rekao je autoru ovih redova jedan uposlenik banjalučkog kina „Kozara“ na pitanje zašto „Grbavica“ neće biti prikazana u Banjaluci.

Tadašnji prvi čovjek tog bioskopa govorio je javno da film „ne smatra umjetničkim djelom“ uz dodatak da je „Žbanićeva na dodjeli Zlatnog medvjeda u svijet poslala poruke koje nemaju veze ni s filmom ni s umjetnošću“. Ipak, važniji su mu bili komercijalni razlozi. „Film ‘Grbavica’ nećemo prikazivati jer smo zaključili da stavljanje na repertoar neće opravdati broj gledalaca koje će privući taj film“, rekao je. I nije prikazan. Niti u bioskopu, niti je ijedna televizija u Republici Srpskoj ikada emitovala taj film. „Grbavica“ je tako postala svojevrsna prva žrtva u „kinematografskom“ ratu donedavno zaraćenih strana, ratu koji traje i danas, što je potvrđeno slučajem „Heroji Halijarda“ na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu (SFF). Istine radi, film Radoša Bajića o operaciji spasavanja savezničkih pilota iz okupirane Srbije, a sve to u režiji četnika Draže Mihailovića, nije ni prikazan na SFF-u, niti je postojao plan da bude prikazan. Emitovan je samo dvoipominutni trejler, što je bilo sasvim dovoljno da dežurni „filmski kritičari“ iz sarajevskog društveno-političkog miljea odapnu otrovne strijele na račun, kako organizatora, tako i samog Bajića, optužujući ga za sve i svašta, a najviše za „reviziju istorije“. Ako je trejler digao toliku buku, jasno je šta bi se desilo da je prikazan cijeli film, što se, takođe je jasno, neće dogoditi, kao što u Banjaluci nije prikazana „Grbavica“, ali i drugi, skorašnji film Jasmile Žbanić, „Quo vadis, Aida“ čija je tematika, naravno, ponovo rat, konkretnije zločin u Srebrenici.

„Aida“ se ukazala u javnom prostoru baš u vremenu najvećeg „lokdauna“ izazvanog virusom korona pa je to poslužilo odgovornima u bioskopima kao razlog za neprikazivanje. Iako su postojali apeli da bude prikazan na nekoj od važnijih srpskih televizija, to se još nije dogodilo. I „Aida“ je pobrala određene nagrade, a ako taj film gledate bez ikakve zle namjere, zaključićete da je zanatski odlično urađen, uz sjajnu glumu nekolicine glumaca. Štaviše, gledalac u Portugalu ili Argentini bi ga mogao proglasiti i remek-djelom, ali samo ako je riječ o gledaocu koji je oslobođen svih saznanja o prirodi rata u Bosni. Kada o tome imate neko predznanje, film postaje više nego sporan.

„Veze između filma, ideologije i politike su stare, duboke i veoma važne od samog nastanaka filma kao umjetničkog žanra, kako na direktnom planu, gdje recimo uspjeh ratnog spektakla ‘Top Gun’ poveća regrutaciju pilota u vojsku SAD za 80 odsto, tako i na onom indirektnom kroz snažnu propagadnu podršku višim državnim interesima najmoćnijih država svijeta na čelu sa SAD. Naravno, jasno je da ključnu stavku u svakom pogledu ipak igra umjetnička vrijednost filma i da američku državnu moć daleko bolje predstavljaju odlični filmovi poput ‘Spašavanje vojnika Rajana’ ili ‘Pad crnog jastreba’, nego trećerazredna ostvarenja poput ‘Iza neprijateljskih linija’ ili ‘U zemlji krvi i meda’, koji se nisu proslavili u diletantskom bavljenju Holivuda balkanskim ratovima“, kaže nam Branislav Predojević, novinar i filmski kritičar iz Banjaluke.

Rat u Bosni kao tema je bio interesantan i američkim filmadžijama, pa tu, uz ostvarenja koja pominje Predojević, treba dodati i „Lov u Bosni“ u kojem Ričard Gir lovi lika koji neodoljivo podsjeća na Radovana Karadžića. Svi ti filmovi su prepuni stereotipa i konstrukcija nastalih u zapadnoj javnosti tokom ratova u Jugoslaviji i u njima je uglavnom „sasvim jasno“ ko su loši momci, a ko žrtve.

Tokom prethodne tri decenije rat se, rekosmo, nametnuo kao centralna tema sarajevske kinematografije. Uz Žbanićevu i Tanovića, u taj prostor ulazili su i Dino Mustafić („Remake“), Ahmed Imamović („Go West“) i drugi. Narativ je uglavnom bio potpuno isti, samo su se životne sudbine običnih ljudi razlikovale. Za to vrijeme, u Beogradu je snimljen tek jedan, reći će kritičari, ozbiljan film sa tematikom rata u BiH, iako su mnogi skloni da kažu da „Lepa sela lepo gore“ nije ratni, nego antiratni film. U Banjaluci se, pak, u protekle tri decenije uopšte nije snimalo. Tek poslednjih nekoliko godina napravljen je određen pomak, ali više u segmentu dokumentarnog filma. Banjaluka i Beograd su medijski rat izgubile još devedesetih godina, pa danas pokušavaju da poprave šta se popraviti može. Problem za ta dva centra može da bude što su se pokušajem „popravki“ bavili nedovoljno upućeni i što u cijelom procesu država gotovo da nije ni učestvovala.

A onda su se stvari promijenile, pa teme važne za filmske radnike u Beogradu ne samo da su postale one iz rata 1991-1995, nego se zašlo i dublje u prošlost, u Drugi, pa i Prvi svjetski rat. Za kratko vrijeme na platnu su se obreli „Dara iz Jasenovca“, „Oluja“, a u oktobru stižu i, za Sarajevo sporni, „Heroji Halijarda“. Bila je tu i serija „Ravna gora“, pa film „Branio sam Mladu Bosnu“, snimljeni su filmovi i serije i o Karađorđevićima, Petru i Aleksandru. Sve to uz, uglavnom novčani, blagoslov državnih firmi, takoreći i same države. U Sarajevu su, a dijelom i u Zagrebu, ovaj trend nazvali beogradskim projektom „istorijskog revizionizma“. U Beogradu tvrde da tu nema nikakve revizije, već da je na sceni osvjetljavanje dijelova istorije naših naroda koja je godinama bila u mraku. Istina je, vele upućeni, negdje na sredini.

„U suštini, najveći domet, ako gledamo nešto što neki nazivaju nacionalni interes, imali su filmovi najboljih regionalnih režisera poput Srđana Dragojevića sa ‘Lepim selima’ ili Vinka Brešana sa ‘Svjedokom’, dok je dobar dio ostalih umjetnika, uključujući i one sa najvišim priznanjima poput Denisa Tanovića ili Jasmine Žbanić, svoje kreativne vizije kvario bespotrebnim kompromisima sa ostrašćenim ideološkim ili političkim narativima, iako im filmovi najbolje funkcionišu kad su lišeni pomenutih direktnih propagadnih narativa. Istina, važno je što su neke bolne teme regionalne i nacionalne istorije poput Jasenovaca dotaknute kroz film, ali ostaje žal što im nije pristupljeno kroz daleko bolje filmove u umjetničkom smislu, što se svakako može ispraviti u doglednoj budućnosti nekim novim projektom koji bi imao podršku države, ali i umjetnika sa vizijom dostojnom poduhvata u koji se upustio“, kaže Predojević.

Najveći domet imali su filmovi najboljih regionalnih režisera poput Srđana Dragojevića sa „Lepim selima“ ili Vinka Brešana sa „Svjedokom“, dok je dobar dio ostalih umjetnika, uključujući i one sa najvišim priznanjima poput Denisa Tanovića ili Jasmine Žbanić, svoje kreativne vizije kvario bespotrebnim kompromisima sa ostrašćenim ideološkim ili političkim narativima, kaže Branislav Predojević

Nije upotreba filma u propagandno-političke svrhe izmišljena na ovom prostoru u drugoj polovini devedesetih. Time se ozbiljno bavila i vlast u SFRJ. „Što se tiče zemalja bivše Jugoslavije, koliko su one izgubile političku i ekonomsku snagu nakon raspada zemlje, toliko je snage izgubila i njihova kinematografija, što se naravno odrazilo i na spregu filmske umjetnosti i državnih politika. Šta god zamjerali i šta god mislili o bivšoj državi i bivšem sistemu, teško je osporiti propagadnu moć sedme umjetnosti na visokom nivou prije svega manifestovanu u žanru tzv ‘partizanskog filma’, ali i filmovima izvan njega, poput Zafranovićeve ‘Okupacije u 26 slika’ ili ‘Hajke’ Žike Pavlovića, čije najveći dometi ostaju nedostižni za postratne kinematografije“, zaključuje Predojević.

Današnje polemike o „reviziji istorije“ u stvari se tiču nečeg sasvim drugog. Postoje oni koji su se prvi sjetili da film upotrebe i u neumjetničke svrhe. A kada se toga dosjetio i onaj drugi, prvom je to jako zasmetalo. Domet cijele te priče i dalje će ostati prilično nejasan, a najglasniji će biti oni kojima film nije osnovno zanimanje. Glas one prave filmske publike se svakako najmanje čuje. A bioskopi i festivali će strogo da paze na selekciju.