Eustahija Arsić, prva Srpkinja s perom u ruci

Piše: Đorđe Matić

O njoj se govori kao o „prvoj srpskoj pjesnikinji nakon Jefimije“, ali je u svojih 66 godina spakovala makar tri biografije – jednu književnu, drugu kao istinska i prevažna dobrotvorka, i treću – kao žena
Eustahija Arsić

Kad bi se provela neka vrsta ankete u obrazovanijem dijelu našeg naroda s pitanjem da nabroji imena žena koje su ušle u antologije nacionalne književnosti u posljednja dva vijeka, većina bi uglavnom spomenula Desanku Maksimović i Isidoru Sekulić. Oni s nešto više uvida i znanja sjetili bi se i Anice Savić-Rebac, a iz doba romantizma Milice Stojadinović Srpkinje. Tu bi nabrajanje najvjerojatnije stalo. U isto vrijeme, suvremeni pisci, scenaristi i režiseri kao da se sve više okreću historiji i traže ličnosti iz nacionalne kulture o kojima bi se dalo nešto snimiti ili napisati. Iako se u najvećem broju radi o muškarcima – sjetimo se romantizirane serije o Lazi Kostiću, filma o Petru Kočiću ili „kameo role“ Stevana Sremca – vjerojatno će u nekom trenutku doći na red i neke od velikih žena naše književnosti. Fascinantno je u tome svemu kako nitko dosad nije primijetio ili uradio nešto o imenu koje se bez usporedbe i iznad svih nadaje za takav rad. Čak i u zamišljenom scenarističkom obliku, dakle s uobičajenim dramatskim viškom fikcionaliziranosti, životopis ove ličnosti i dalje bi izgledao kao nerealističan, potpuno izmišljen i pretjeran, kao romaneskni. No, to ime i taj životopis, i dalje van stručnih krugova najvećma nepoznati, potpuno su stvarni i time još više zapanjujući.

Rođena na današnji dan, 14. marta 1776. u Irigu, Eustahija Arsić, srpska književnica i vlasnica biografije kakvom se ne mogu pohvaliti ni znatno modernije i naprednije kulture u to vrijeme. Označena kao prva suvremena srpska pjesnikinja i u uobičajenoj, redovito pominjanoj, strašnoj paraleli, a koja služi kao metafora našeg četverovjekovnog historijskog udesa, navodi se kao „prva srpska pjesnikinja nakon Jefimije“ – od srednjega vijeka dakle. Kao da je u strahovitom ličnom i općekulturalnom zaletu htjela nadoknaditi stoljeća zaostalosti porobljene i unižene civilizacije, Eustahija Arsić spakovala je u svojih 66 godina makar tri biografije – jednu književnu, drugu kao istinska i prevažna dobrotvorka, i treću – kao žena.

Iako odrasla u Irigu, mjestu koje je sama divno opisala kao ono gdje se rađaju izuzetni ljudi „koji su osim sveta”, odrasla je u Aradu, za našu historiju i kulturu jednom od bitnijih gradova. Odrasla je u familiji u kojoj se očito polagalo na obrazovanje, sve u duhu prosvjetiteljstva s čijim su idejama bili upoznati i širili ih učeniji Srbi – Prečani dakako, ne i oni iz tada i dalje pokorene, azijatski zaostale turske Srbije bez ijedne škole. Takvi temelji u kojima se buduća pjesnikinja obrazovala u prirodnim i društvenim naukama, u jezicima – govorila je najmanje četiri – i naravno u književnosti, stvarali su osim šireg ličnog obrazovanja i mogućnost slobodnog, odnosno slobodoumnog razmišljanja, individualizma.  Od čega je samo korak bio do svijesti o položaju žena i budućeg vlastitog angažmana i poborništva obrazovanja i školovanja žena – za „vospitanije ženskinja”. Kasnije, već kao odrasla upoznaje se i sa za nju ključnim djelima – čita Jovana Rajića i Atanastija Stojkovića, a kao i kod gotovo svih budućih intelektualaca te generacije, izvjesno najvažniji susret jeste onaj s pisanjem i idejama veličanstvenog Dositeja Obradovića, za čija djela je bila jedna od prvih abonenata.

Kasno počinje pisati i još kasnije objavljivati – tek 1814. izdaje, i to anonimno, svoj prvijenac „Sovjeti maternji“ („oboega pola junosti serbskoj i valahijskoj“, punim naslovom), poučno-didaktički rad u duhu vremena, u spoju stihova i proze. Pored toga objavila je još jednu knjigu, „Poleznaja razmišlenija o četireh godištnih vremeneh“, također u tadašnjem stilu kabastih naslova. Nakon toga nije više mnogo pisala, a djela su joj više imala famu što ih je napisala slobodoumna i obrazovana žena, nego što su vjerojatno bila čitana. Do smrti, 1843. godine, bila je gotovo zaboravljena. Strahovito potresna je njena molba u stihu, preklinjanje da je ne zaborave: „Spomenite mja so pjesnimi, ljubimci muzi, tu ja žertvu potrebujem blagodarnosti”. Ovaj prvi, bolni „Spomenite mja so pjesnimi”, svakoga tko se još sjeća moderne naše poezije odmah će podsjetiti na Trifunovićev „pamtite me po pjesmama mojim…”. Na nesreću, s Eustahijom Arsić dugo nije bilo tako, a možda ni uopće, i razlozi po kojima je danas upamćena uglavnom su vanknjiževni. Štoviše, ona nije bila ni upamćena, nego su je ponovo počeli otkrivati književni historičari i urednici poput Andre Gavrilovića i Ilije Ognjanovića Abukazema tek pred kraj stoljeća, u doba kraja romantizma već.

Ne bi bilo sasvim pošteno ni odgovorno svaliti svu krivicu za ovaj dugogodišnji zaborav spisateljice na nesumnjivo mizogino društvo i kulturu. Razlog manje poznatosti, osim u spolnom i rodnom problemu, leži najvjerojatnije i u Eustahijinom stilu pisanja i ponajprije jeziku. Pisala je slavenoserbskim, jezikom srpskih prosvjetitelja, bliskim Dositeju, odnosno stilom koji pokušava napraviti iskorak prema narodnom jeziku, ali zadržava arhaičnu, hibridnu crtu i učenu visokoparnost već tada preživjelog stila i rječnika. Nakon nacionalne, dolazi i vrijeme lingvističke revolucije i kopernikanskog obrata srpskoga i južnoslavenskih jezika – odnosno točnom metaforom: vrijeme vukovskog obrata. Zanimljivo je onda da je Vuk pokazivao otvoreno poštovanje i hvalu ka Eustahiji Arsić. No, bez ikakve namjere da budemo maliciozni, razlog tome svakako nije ležao u kvaliteti njenog pisanja, a naročito stila i jezika – po njihovim osobinama oni spadaju u sve protiv čega se veliki Vuk Stefanović borio. Moćni i plemeniti razlog ležao je drugdje.

To je onaj drugi dio biografije Eustahije Arsić – fantastične dobrotvorke. A upravo u slučaju, uvijek s parama kuburećeg Vuka, nalazi se najljepši i najdirljiviji primjer velikodušnosti Eustahijine. Ovu, kako je Vuk svojom hercegovačkom bistrinom laskajući zove „blagodarnom i visokoučenom gospođom”, on je molio da nađe pretplatnike za zbirku njegovih sakupljenih narodnih pjesama, tog današnjeg blaga našega roda i kulture. Eustahija Arsić skupila je stotinjak imena abonenata koji su platili uredno svoj dio. U potresnom epilogu otkrilo se da je prodala samo nekoliko primjeraka njegove knjige, a sve ostalo kupila je sama i podijelila, šireći artefakt revolucije apostola novoga jezika – ovoga našega današnjega kojim i sad pišemo.

Treća njena biografija unutar istoga života, ona koja bi bez sumnje bila najprivlačniji i najprovokativniji materijal za zamišljeni film o njenom životu, spada u mutan predio gdje se ukrštaju javno, opće, društveno i privatno, lično – žensko, štoviše erotsko i spolno.

Ne može se ni zamisliti kako mora da je u ono doba, na istočnom rubu jedne konzervativne monarhije, izgledala činjenica da se jedna žena udavala tri puta i rastajala od dva muškarca. To bi bio skandal neopisivih razmjera i u jednom Parizu toga vremena, a kamoli u ovim našim krajevima – štoviše nama ovdje najbližim, u Hrvatskoj: prvi brak Eustahijin bio je s nekim trgovcem u Koprivnici, drugi u Karlovcu, s izvjesnim bogatašem koji je dobio i titulu plemića pa je od toga časa i ona sama postala Eustahija plemenita Arsić. Da takva žena, iz visokog društva, izađe iz braka pa još i nekažnjeno, bez stigme (osim simboličke), to mora da je bio unikum vremena. Ne samo od strane malograđana, nego osuda je dolazila i od kolega po peru, pa tako smušeni Joakim Vujić negdje piše kako je Eustahija  „u supružestvu veoma neščasna bila”, dok joj po drugom izvoru „ni nevera nije bila strana”. Kad Vujiću bude financirala od vlastitih para njegovo „Životoopisanije”, nakon toga će ta brakolomka za njega postati „blagodarna do poslednjeg dihanija”.

Teško se danas uživjeti u kontekst vremena u tom smislu, no sasvim lako je zamisliti pak kakav bi se pregnantan floberovski ili džejnostinovski scenarij sada mogao izvući iz toga dijela biografije svojeglave spisateljice nezavisnog uma i tijela.

Cijenu je samostalna, svojeumna, obrazovana i svojeglava žena, naravno, ipak platila. Ne možemo ni dokučiti kako je bilo boriti se, iznutra, ne samo izvana, s predrasudama vremena, s okolinom, s provincijalnom, uskogrudom kulturom, s osjećajem u kojem se sudaraju svijest o pravu na jednakost, na stvaralaštvo, na mišljenje, na participaciju u društvu, na rad „na polzu” narodu i krivica, nazori, unutarnji sukobi i protivrječja. Kako je, prije svega, bilo biti „prva Srpkinja s perom u ruci, kao književnik”, kako je napisao Andra Gavrilović.

Ostavši udovica i bez poroda ona ipak nesebično i bez materijalizirane gorčine, prije smrti 1843. sastavlja oporuku i sve ostavlja drugima: prijateljima, crkvama – aradskoj, u gradu gdje je umrla i iriškoj, gradu gdje je rođena, ostavlja fond za bolnicu, srpske škole i za samu Maticu srpsku i novac od kamata za siromašne udovice.

Ali zaviještala je otečestvu i našemu narodu, a poglavito svojim supatnicama, svojim „drugama i sestrama” – ženama, ukratko, ostavila nešto možda i važnije kad im pro futuro gotovo manifestno, protofeministički piše općevažeći imperativ: „kupujte knjižice (…), upisujte imena dražajna vaša, da se spominjemo dokle smo žive zde v kratkom vremeni žiznji. Naći će u knjigama imena naša potomci naši, i spominjaće i videće da je i sadašnjega veka našeg pola čitatelnica bilo.”

Sve kasnije spisateljice našega roda baštinice su indirektne Eustahije Arsić. I zato njoj koja je molila  „Spomenite mja so pjesnimi” treba jasnom i razvidnom, svjesnom gestom odati počast, ne pjesmama drugih, kako je tražila, nego stihom njenim vlastitim, koji svojom sabijenošću i izazovom, ako ne sasvim i jezikom, zvuči modernije nego mnogo savremenih pesnika, stihom u kojem se oprašta od dvaju apstraktnih, ambivalentnih i nestalnih kvaliteta – od „nadežde i ščastija” –  „nade i časti”, pa im kaže:

„od sad igrajte s drugimi”!

 

Neka je vječno pamćenje na Eustahiju Arsić.

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: