Golgota srpske vojske i civila u Prvom svjetskom ratu, za vrijeme prijelaza preko albanskih planina već je temeljito opisana u historiografskim spisima i dobro je poznata široj javnosti. U tom maršu smrti, među albanskim vrletima okovanima ledom, zauvijek je ostalo 240 hiljada ljudi. Tragedija bi bila još veća i ta vojska zajedno sa civilima bila bi najvjerojatnije potpuno uništena da nije bilo jednog čovjeka i jednog mosta. To nije bio neki britanski ili francuski saveznički general, nego Esad-paša Toptani (Tirana,1863 – Pariz, 1920), albanski vladar i vojni zapovjednik, a most života ili smrti bio je Vezirov most preko rijeke Beli Drim.
Toptani je bio vojnik po profesiji, završio je elitnu vojnu akademiju u Parizu i bio je ugledni političar u tada teritorijalno podijeljenoj Albaniji. U turbulentnim balkanskim prilikama početkom XX vijeka, uz albanski unutarnji raskol i vanjski utjecaj velikih sila, Toptani je bio sklon prijateljstvu, pa čak i nekoj vrsti carinske unije Albanije sa Srbijom. Protivio se 1914. godine dolasku pruskog princa Vilhelma od Vida za kralja Albanije, a kada je počeo Veliki rat nekoliko puta se sastajao s predsjednikom srpske vlade Nikolom Pašićem, dogovarajući međusobnu suradnju i pomoć. Kada je u zimu 1915. godine srpska vojska bila primorana na povlačenje, Esad-paša Toptani, koji je vojno i politički kontrolirao veći dio Albanije, donio je tada nekoliko odluka koje su, doslovno, spasile srpsku vojsku i izbjeglice od potpunog uništenja. Izdao je proglas da stanovništvo mora propustiti i pomagati izbjeglice, objavio je da se dinar smatra zakonski platežnom valutom i da nitko ne smije odbiti da proda hranu vojsci i civilima. Na najopasnijim mjestima postavljao je svoje vojnike i žandarmeriju da odbiju moguće napade neprijateljskih albanskih komita. Također je srpskoj vojsci dijelio sljedovanja hrane koje je imala njegova vojska.
Presudni moment bio je prelazak preko Vezirovog mosta, jedinog punkta na kojem je bilo moguće prijeći rijeku Beli Drim. U klancu, između visokih planina i bez mogućnosti alternativnog puta, vojska i izbjeglice bili su laka meta za svaku neprijateljsku artiljerijsku vatru. Tada počinje nevjerojatan pritisak Njemačke i Austro-Ugarske na Esad-pašu da dopusti prelet njihovih vojnih aviona preko Albanije i mitraljiranje mosta, ali Toptani nije popustio. Oni koji su preostali od srpske vojske i civila u toj ledenoj pustinji bezbjedno su prešli Vezirov most i nastavili dalje. Cijena koju je Toptani morao platiti za ovaj hrabri čin nije bila mala: Esad-paša je morao emigrirati u Francusku, a Njemačka i Austro-Ugarska su okupirale veći dio Albanije. Kraj Prvog svjetskog rata Esad-paša Toptani dočekao je sa svojim borcima na Solunskom frontu, u sastavu francuskih vojnih snaga.
Sudjelovao je nakon rata, 1919. godine na Mirovnoj konferenciji u Parizu, na kojoj je konstituirana albanska narodna skupština, koja je pak Esad-pašu izabrala za kralja. Tu ulogu Toptani nikada nije dočekao: spremajući se iz Pariza da krene za Tiranu na vlastitu inauguraciju, Esad-paša je ubijen 13. juna 1920. izlazeći iz hotela Kontinental u Parizu. Sahranjen je na srpskom vojničkom groblju u predgrađu Tije u Parizu. Kako kažu oni koji su posjetili ovo groblje: „U moru pravoslavnih krstova ima i jedan polumjesec i tu počiva Esad-paša.“ U albanskoj historiografiji Esad-paša se smatra jednim od najvećih izdajnika albanskog naroda, dok se u Srbiji smatra velikim prijateljem srpskog naroda. Ali, to je historija: kuća porodice Toptani u Tirani zapuštena je, obrasla korovom i ruinirana, dok u Beogradu jedna ulica u općini Voždovac nosi Esad-pašino ime, kojemu je u Srbiji dodijeljen i Kraljevski orden Belog orla.
