Dvor, općina i istoimeni gradić na samom jugu Banije dobro su poznati širem regije, ali i svijetu, dokle god su doprli Banijci tijekom stotinu godina raseljavanja, jedni u potrazi za boljim životom, a drugi bijegom od ratnog vihora u posljednjem ratu.
Još malo će i dvadeseta godišnjica od kad je taj pitomi kraj poharan ratom, depopuliziran i privredno potpuno devastiran. Život se u zabačena banijska sela razbacana po obroncima ponad rijeke Une vraća sporo, a pesimisti bi rekli da je povratak i razvoj završena priča. Stoga smo posjetili Dvor i njegove stanovnike i zabilježili njihova razmišljanja o trenutnoj situaciji.
Odmah na početku moramo pohvaliti ravnateljicu dječijeg vrtića „Sunce“ u Dvoru, Jagodu Nišević, koja se svojim entuzijazmom i profesionalnim zalaganjem bori za male Dvorčane. Uz pomoć Općine, vrtić je potpuno opremljen, a kako nam kažu mame, djeca imaju sve što im je potrebno za bezbrižno djetinjstvo. Osim vrtića, u Dvoru je uređena i zgrada Općine, a i gradska knjižnica koja je dugo godina vodila bitku sa lošim uvjetima, skučenim prostorom i nedostatkom sredstava. Dobila je novi, veći prostor, potpuno uređen i opremljen od literature do računala, fotokopirnog aparata i druge potrebne opreme.
Sve pohvale idu i djelatnicima doma zdravlja u Dvoru i Zavoda za hitnu medicinu, koji svojom radom i trudom daju sve od sebe kako bi Dvorčani imali adekvatnu medicinsku skrb. U Dvoru također djeluje i SKD „Prosvjeta“, koja je počela nizati dramske uspjehe sa svojom predstavom „Banija u Evropi“ u režiji Slobodana Repaka. Sportski život je također prisutan, iako ograničen nedostatkom sredstava- Karate Klub Dvor, te nogometni klubovi NK „Rujevac“ iz Rujevca i NK „Podovi“ iz Dvora omogućuju mlađim generacijama da razvijaju svoje sportske sposobnosti.
Da se cijela priča o Dvorskoj općini ne bi svela na sam Dvor na Uni pobrinuo se Željko Utvić, avanturist i vizionar koji je u potpunoj samoći zabačenog mjestašca Beke ustrojio centar avanturističkog turizma „Eco Centar Beke“. Tu su i Milan Borojević i Stanko Janković koji su ponovo vratili konoplju na banijska pusta polja, a uz njih su malobrojni vrijedni proizvođači i poljoprivrednici kojima je kao i njima jedini cilj – opstanak života na rodnoj grudi. Ovim entuzijastima najveći je dar sreća i uspjeh mladih Dvorčana koji nižu uspjehe i ako dolaze iz siromašne sredine, promocija Dvora kroz turizam, poljoprivredu i domaće proizvode.
No malo je lijepih vijesti na ovim prostorima, pa ako izuzmemo prekrasnu netaknutu prirodu i rijeku Unu malo se toga pozitivnoga ima reći o životu u Dvoru. Općina Dvor površinom je ne samo najveća lokalna jedinica u Sisačko – Moslavačkoj županiji, već i najbremenitija problemima. Dok su nekad bile pune kuće, od zaseoka, sela i samog Dvora sada je ljudi sve manje, starije stanovništvo umire, a mladi ljudi svakodnevno odlaze iz Dvora trbuhom za kruhom, kako nam govori jedan od naših sugovornika: „nikad ne bih pomišljao na odlazak, da mi žena može dobiti posao i da vidim u Dvoru perspektivu za svoje dijete, u mom razredu u osnovnoj školi nas je bilo 30 što Srba, što Hrvata. Od nas 30 do danas svi su napustili Dvor“.
U Dvoru osim privatnih pilana i tvrtke „Nord Produkt“ industrije uopće nema. Dobro žive samo oni koji u Dvoru rade u državnim institucijama i oni koji se bave poljoprivredom jer proizvode vlastitu hranu. Kako nam kažu svi naši sugovornici „ne znamo kako preživljavaju oni koji ne rade, a nemaju mogućnosti baviti se poljoprivredom. Još malo pa će pored ovoliko puste zemlje kopati i po kontejnerima“. Keramika u Rujevcu bez obzira na rudnik kvalitetne zemlje odavno je zatvorila svoja vrata, a time su bez posla ostali i domaći ljudi koji su u njoj radili.
Iako su prije nekoliko godina kružile priče o otvaranju jednog trgovačkog lanca u Dvoru, to se nije dogodilo. Isti je takav lanac otvoren u susjednom Novom Gradu u BIH, a stanovnici Dvora su svedeni na četiri male trgovinice i dva kioska, te isto tako svoju kupnju obavljaju preko granice zbog većeg izbora i nižih cijena. Otvaranje većeg trgovačkog lanca puno bi pomoglo Dvorčanima ne samo zbog obavljanja kupnje, već i zbog otvaranja novih radnih mjesta za kojima Dvor vapi. Dom zdravlja također vapi za obnovom prostorija i za nabavom novih vozila hitne pomoći jer postojeća vozila se učestalo kvare i nisu pogodna za obilazak svih terena na području općine. Van svih aktivnosti djeca u Dvoru uglavnom provode dane tumarajući, dok se onim starijima život svodi na odlazak u susjedni Novi Grad gdje imaju više sadržaja i izbora, kako nam govori jedna majka:„Dvoru je potreban Centar za mlade, u kojem bi se okupljali, družili, educirali, stvarali“ dok nam druga govori kako su joj djeca bili do nedavno članovi SKD „Prosvjeta“ no došlo je do promjene predsjednika i za djecu folklora više nema već samo za omladinu i starije, što jako pogađa roditelje djece koja su išla na folklor . Pitaju se “tko će sačuvati običaje, ako ne naša djeca. Prosvjeta je narodna i pripada svima, ne znamo kome je u cilju uništavati narodno dobro?“.Osim toga, u Dvoru adekvatno nije uređen niti jedan park u kojem bi se mogle majke sa malom djecom prošetati i u kojem bi se ta ista dječica mogla poigrati.
U Dvoru nije riješen niti problem stambenog zbrinjavanja. I pored četiri obnovljene prazne zgrade mladi ljudi koji bi nastavili živjeti i stvarati u Dvoru ne mogu dobiti stan na korištenje u vlasništvu države, a niti mnogi povratnici nisu dobili riješenja o vlasništvu stanova pa oni predstavljaju „mrtvi kapital“. Sustav nije naštetio samo stambenom zbrinjavanju i ostanku mladih ljudi u Dvoru već šteti i poljoprivredi. Općina Dvor je ekološki kraj koji doslovno vrišti „evo me tu sam, iskoristite me, nemoguće da to nitko nije zamjetio?“ Kriza u poljoprivredi se osjeti u Dvoru na veliko, za nove investicije Dvorčani nemaju novaca, niti je itko poveo računa o educiranju kako bi krenuli uzgajati isplativije kulture u sustavu ekološke poljoprivrede. Već godinama u Dvoru nema otkupa mlijeka tako da Dvorčani svoje mlijeko prolijevaju, odnosno daju ga ostaloj stoci (svinjama, ovcama), a dio ostavljaju za vlastite potrebe. Paradoskalno je da u Dvoru postoji „zelena pijaca“ koja zjapi prazna dok nema otkupnog mjesta za prodaju stoke pa nakupci kada im je potrebno obilaze sela i ucjenjuju proizvođače niskim cijenama. Druga opcija za dvorske poljoprivrednike je samostalan odlazak u Popovaču na sajam, pri čemu se troškovi penju i na nekoliko tisuća kuna.
Još jedan u nizu problema stanovnika Općine Dvor je i nedostatak tzv. “plavog dizela” na INA-noj bezinskoj pumpi. S obzirom na to da se stanovnici Općine Dvor primarno bave poljoprivredom i u sezoni poslova svakodnevno se služe traktorima koje ima gotovo svako domaćinstvo na Općini, “plavi dizel” im je nepohodan. Sramotna je činjenica da stanovnici ne mogu točiti gorivo na benzinskoj pumpi u svome mjestu već moraju ići po gorivo u Sunju ili u Glinu koje su udaljene od Dvora 50 km. Često se događa da u Glini i Sunji nestane plavog dizela pa moraju u Sisak koji je udaljen 75 kilometara od Dvora. Takav put već dodatno osiromašenom stanovništvu predstavlja trošak jer po gorivo moraju ići po nekoliko puta mjesečno sa osobnim automobilom. Stanovnici se često organiziraju i u skupine kako bi uštedijeli na putovanju te gorivo voze u auto prikolicama. Dvor je također i „slijepo crijevo“ zbog slabe prometne povezanosti, autobusne linije rijetko voze, a i sam kolodvor je devastiran i predstavlja ruglo cijele općine.
Stanovnici Dvora s kojima smo razgovarali žele ostati anonimni jer kako kažu „bojimo se osude okoline, a ovdje nam je svima isto – i Srbima i Hrvatima“ , vole svoj kraj i kažu da se od poljoprivrede može pristojno živjeti da im dodatno ne izbijaju novac iz džepa. Tvrde kako bi se njihovi problemi mogli vrlo lako riješiti, pa i problem sa “plavim dizelom”, jer kada se hoće sve se može riješiti. Smatraju da njihov kraj nije pasivan iako je područje od posebne državne skrbi te da imaju mnoge mogućnosti, ali da su pasivni i neodgovorni oni koji su na vlasti jer ne rade dovoljno na ostvarivanju potencijala koji njihov kraj zasigurno ima. Za sebe kažu da su otpisani, a mi se pitamo: hoće li biti povratka otpisanih?
