Duško Gojković je jedini ovdašnji muzičar čije je ime u bukvalno svim svjetskim enciklopedijama i vodičima džeza. A ipak je u nas, kako za vrijeme Jugoslavije tako i kasnije, dugo bio izdvojena, skoro tajnovita referenca: muzičar, znalo se toliko, s međunarodnom karijerom o kojem su domaći kolege, tradicionalno podcjenjivački raspoloženi, govorili bez izuzetka s poštovanjem, i intrigantna pojava s mnoštvom nepoznanica, biografskih i sviračkih. Znalo se i da brodi po Evropi i svijetu, po dobrim trgovinama ploča moglo se naletjeti na koji stariji album, a, rekli smo već, nije bilo referentne knjige o džezu u kojoj ga ne bi barem spomenuli. Najčešće kao jedinog odavde. I tu je negdje bio ključ – Duško je uvijek, u odnosu na druge jugoslavenske muzičare koji su radili vani, djelovao nekako odvojen – kao kapetan s brojnom i mijenjajućom posadom među kojom nitko ne govori njegov maternji jezik, osim ovog najvažnijeg, prenesenog, tonskog.

Jedan od onih naših rijetkih individualaca napolju koji se, poput Meštrovića recimo, ne daju grupirati s drugima, Duškov život i priključenija pokazuju ga kao kakvog ozbiljnog pikara naše muzike, ili Haklberi Fina možda, da bude u duhu kulture koja ga je obilježila: čovjeka, to jest, koji je uza svu, po definiciji struke i žanra, nužnu orijentiranost na kolege, nekako uvijek hodao sam, a uspio je zahvaljujući jedino svojoj umješnosti, spremi, znanju i sviračkoj, umjetničkoj vrsnosti. To jeste tako, ali onaj prvi, duboki razlog koji je budućeg velikog svirača odredio, koji ga je gurao u leđa, davao mu ubrzanje da što prije izađe u svijet, mnogo je kompliciraniji.

Danas, nakon svega, a s tendencijom ka idealizaciji onog vremena i zemlje, s jedne strane, te negiranja bez ostatka s druge, zaboravlja se ili ne zna do koje mjere se s podozrenjem gledalo na naše umjetnike koji su uspijevali vani bez podrške „struktura“, bez uplitanja države. Zaboravlja se ili negira kakva je, bilo latentna ili izrazita, trajna paranoičnost vladala, zajedno s istinskim strahom od inozemstva – na Istok i na Zapad.

Tako, i život i karijera Duška Gojkovića, u njegovih dugih dosadašnjih devedeset i jednu godinu, činili su se na prvi pogled samo i jedino uvijek posvećene plemenitom zvuku, isključivo bavljenju muzikom, no ispod te impresivne karijere promaljaju se sada detalji koji pokazuju sve više s vremenom kako ni Gojković ni blizu nije mogao biti pošteđen gibanja historije koja drmaju ovim geografijama. I u najdalju točku kad se čovjek odavde sakrije, duga ruka balkanskih zakonitosti dohvatit će ga negdje i u nekom trenutku, ili makar, one sretnije, samo okrznuti. Ali joj ne umiče nitko.

Duško Gojković rodio se 14. oktobra 1931. godine u Jajcu, sasvim slučajno ili simbolično, kako tko voli – u jednom od mističnih svetilišta bogumilske Bosne i mjestu gdje će se dvije godine kasnije roditi i jugoslavenska Republika. Kao dijete stigao je u Beograd, odrastajući u strašnim mijenama: Drugi svjetski rat i bombardiranje Beograda 1941., okupacija i oslobođenje 1944., poslijeratna neimaština i ograničenja, teško podizanje i izgradnja srušene zemlje, ideološki teror. I kao spas od svega toga – slušanje Glasa Amerike na starinskom radio-aparatu, glas spikera Vilisa Konovera i iznad svega – zvuk. Zvuk crne i bijele Amerike, smiješanih u muzički pravac koji je donosio u evropske tame radost i svjetlost kao ništa drugo. Zvuk koji je bio mnogo više od toga – čitava filozofija jednog kontinenta i kulture koja će zbog svoje komunikativnosti, životnosti, zbog obećanja koje je nudila, zavladati lako svijetom, a jednom momku s ruba Evrope ponuditi spasonosnu ruku i pravac kojim će se njegov život i izbori kretati.

Zato, Duško je, nakon godina sviranja u prvim poslijeratnim džez-orkestrima naprosto morao otići, krenuti kako god, bliže Centru, tamo odakle je svjetlost dolazila. Otišao je najprije u podijeljenu, hladnoratovsku, no za ovaj zvuk tada gotovo idealnu Zapadnu Njemačku. Mijenja u nekoliko varijanti i način kako piše svoje, vani neizgovorivo ime – znakovit, gorko ironičan detalj u ovom poglavlju. Taj čin, iako ne potpuno uzimanje novoga (poput pseudonima), svakako je intervencija na identitetu. Još jedna točka, formalna, u promjeni, u odlasku iz težine onoga prvoga. Zamislimo ga još u istoj Njemačkoj, sedamdesetih godina – u svijetu, podsjetimo se, mnogo većemu nego danas. Mi nismo imali disidente u kulturi – ako se ne računaju takvi „kulturnjaci“ kao što su Miro Barešić i Nikola Kavaja. To je bilo nešto za pravu Istočnu Evropu: nema jugoslavenskog Brodskog i Nurejeva. Pored gastarbajtera, većina tipova odavde bili su kao onaj Bore Todorovića iz Makavejevljevog profetskog filma „Mr. Montenegro“.

Ali imali smo Duška. On je, kao pravi – rečeno na jeziku koji razumije – ajncelgenger, kao samotnik gradio sve što je talog svjesno razgrađivao, a nevini, slabi, neobrazovani i neprilagođeni zato jer nisu znali bolje. Poput muzičkog Dositeja, sam brodeći po zemljama Evrope i kasnije po Americi, učio je neprestano, a uz džez-obrazovanje, kao univerzalni jezik nosio je i popudbinu, zvuk našeg Juga, širio ga, pleo nov uzorak u tapiseriju općega muzičkog jezika. Donosio je nešto svoje, predstavljajući to s elegancijom, u harmoniji, s mjerom i bez kompleksa manje vrijednosti. Uopće, on je preko svoje muzike bio idealni građanin svijeta: naučio je najprije svjetski, univerzalni jezik, njime se predstavljao i participirao ravnopravno svirajući s doslovno najvećim predstavnicima muzičkog pravca, s najbriljantnijim muzičarima, ali je u isto vrijeme uvodio i svoj „maternji“ muzički jezik i preko njega samu kulturu iz koje je dolazio. Makedonske neparne ritmove, južnosrpske i bosanske melodijske motive, balkanske harmonije i neobične akordacije, sve je to prvi uplitao Duško u veliku tapiseriju što ima vječnu američku potku, iako je ona danas postala svačija, svih zemalja i kultura gdje se džez svira, između ostalog baš zahvaljujući individualcima kao što je Gojković.

Tek nakon što se sve raspalo, pa se nakon dugih godina užasa počelo ponovo prebrojavati da se vidi tko je uopće ostao, počele su u potpuno drugačijim odnosima izlaziti na površinu i stvari dotad prešućivane. Detalji u vezi biografije i porijekla Duška Gojkovića, koji se sam odjednom nanovo pojavio tek kad smo odavno već bili zašli u novi milenij, i u kojem je svirač djelovao kao kakav duh iz prošlosti, nešto što je ostalo kao nedirnuto, ili što je prespavalo strašna vremena pa ostalo nezaprljano i nepromijenjeno, poput Ripa van Vinkla, legendarnog lika iz proze Vašingtona Irvinga. Ispostavilo se da otmjeno svjetsko džez ime skriva, poput jungovske Sjene, iznenađujuće mučno porijeklo, korijene crnogorske porodice s „krive strane“ u onom ratu, s muškim članovima što su se borili u, kako se službeno zvala, Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini, za što dakako ima i termin koji je i historijski, ali u kojem se mučno krije i mnogo poznatija pejorativna, pogrdna skupna imenica. O tome je Duško tek prije nekoliko godina prvi put progovorio kratko, lako i s humorom, nekako čak isuviše lako. Slušati kako taj smireni, svjetski čovjek priča dijelove porodične historije iz najmračnijeg balkanskog kala, to miješanje svjetova, nespojivo i nepomirljivo – s jedne strane vučji, ubilački mrak naših kompleksa, a s druge univerzalnost i svjetlo džeza – djelovalo je potpuno neobično spram pojave Gojkovićeve. Jasno je: bijeg u plemeniti, nepoznati zvuk, u tu „panakeju duše“, prije više od šezdeset godina, mora da je negdje bio i bijeg od te pozadine, historijske i osobne, kod nas uvijek otrovno izmiješane. Džez, kao sama slika američkog Obećanja i svega što podrazumijeva, pogotovo u Evropi, Zapadnoj i Istočnoj, uvijek je dijelom i bijeg od mučnosti historije.

Pokazalo se s onoliko postignutog u karijeri i radu, da je u jednom trenu pomislio možda, kao i mi što smo mislili, da je uspio pobjeći jednom zauvijek od kandži ideologije i cikličnih potresa koji ruše ove krajeve svakih nekoliko decenija. Unatoč tome što, kako mi je i sam rekao, „nije voleo komuniste“, Duško Gojković je uvijek ostao patriotom, volio je Jugoslaviju. Zajedno sa svojom Inge, u međuvremenu pokojnom, izgradio je i drugi dom na lijepom dalmatinskom otoku. Tri decenije unazad pak, ni onakav status, ni blagi karakter i decencija nisu pomogli svjetskom muzičaru, pa ne moramo dvaput ni pogađati što mu se s tom kućom dogodilo. On nikada nije o tome poslije govorio – a mogao je, poput tolikih – osim u privatnosti, i to s nekom nelagodom i mukom. Nije želio još više doprinositi zloj krvi koja je natopila, čini se, svaku poru ovih krajeva. Samo Duškov bluz kao da je odonda zvučao još mrvu tamnije i tužnije, a zlatni, zaobljeni ton njegove trube nekako pročišćeniji, hladniji.

Duško decenijama već živi u Minhenu, gdje mu je prije koju godinu ministarstvo kulture pokrajine Bavarske dalo nagradu za životno djelo.

Duško i u ovakvoj visokoj dobi živi zdravo, bez poroka, tek tu i tamo pokoja čaša vina. I dalje svira i piše muziku. Bavi se dakle jedinim što je važno i za njega i za nas, za čitavu našu kulturu.