„Plakali smo obojica.
– Zašto se nisi nadao?
Pa, znaš kakvi smo danas.“
(iz pripovijetke „U gostima“)
Na dvostruku godišnjicu, sto trideset godina od rođenja i osamdeset godina strašne pogibije Dragiše Vasića (novembar 1885. – jun 1945.), valjalo bi i, dapače, bilo bi važno, svim proturječnostima i kontroverzama (koje nisu male) unatoč, govoriti o ličnosti i djelu čovjeka. I o godišnjici koju ovdje nitko nije spomenuo, niti će spomenuti. Vasić je bio književnik prvoga reda, to je važno da se kaže prvo. Ali bio je i čovjek politike koji se trošio nemilice u društvenim, povijesnim i ideološkim orkanima prve polovine srpskog i jugoslavenskog dvadesetog stoljeća. Radi se bez sumnje o sasvim zasebnoj ličnosti i u književnom i u političkom i idejnom smislu, bez obzira na sve tragične vlastite izbore i usprkos tome što će mu ideološka opredjeljenja i zablude, politika i njeno razorno djelovanje tokom najradikalnijeg društvenog sukoba kakav je bio rat 1941.-45. na kraju doći glave, na najgori zamislivi način. Vasićeva neobična, svakako idiosinkratična i bez sumnje lična, koliko kontradiktorna kombinacija ideja republikanizma, socijalizma, rusofilije, do naglašene nacionalne ideje i kulta provincije, samog svijeta njegove Šumadije, idealizacije mirnog života srbijanskih gradića i neiskvarenog načina života i običaja prostog naroda. Svijeta, dakle, odakle je Vasić ponikao da bi krenuo na svoj isprekidani, teški i tragični životni put koji se kretao Srbijom, Balkanom, prelazom preko albanskih gudura u Velikom ratu, prve Jugoslavije do golemih ruskih prostranstava tada već Sovjetskog Saveza. Sve do vlastitog, do danas nerasvijetljenog, neobjašnjivog užasnog kraja.
Rođen je u Gornjem Milanovcu, u građanskoj obitelji, kao i svi daroviti krenuo prema centru da bi na beogradskom Univerzitetu završio pravo i položio advokatski ispit. I njega je kao i čitavu tragičnu generaciju čekao Veliki rat 1914., a u taj bespotrebni svjetski pokolj koji će gotovo uništiti biološku i svaku drugu esenciju države Srbije, Vasić ulazi kao rezervni oficir pješadije. Tuče se u Kolubarskoj bitki i na Ceru, prošao je Albansku golgotu, preživio i nju i Solunski front i vratio se u Beograd. Kao i toliki vratio se zapravo trajno oštećen, ali o tome tada nitko nije vodio računa, o čitavom najdublje traumatiziranom pokoljenju. Život se nastavljao, uz potištenost, razočaranje i neizgovorene pretrpljene muke, no nastavljao se i ogromnom, inadžijskom energijom, još radikalnijim stavovima o životu, društvu i, najvažnije, umjetnosti i književnosti naročito.
Nevjerojatan je raspon kakav su predstavnici te generacije znali imati u sebi, u jednoj ličnosti. Vasić je ogledni primjer takve širine i izvrsnosti. Tako, u prvoj zajedničkoj državi Južnih Slavena, on se javlja pripovijetkama modernog, ekspresionističkog registra i stila unutar i dalje prisutnog realističkog postupka, a pripovijetke poput „U gostima“, „Rekonvalescenti“, „Resimić dobošar“, legendarna zbirka novela „Utuljena kandila“ i roman „Crvene magle“ – o kojem se osamdesetih jedino naš Stanko Korać usudio pisati, svrstavši ga među najbolje romane dvadesetih – vanredni su i do danas frapantno sugestivni i jezično inventivni radovi. Gojko Tešić, priređivač čuvene antologije „Utuljena baština“ (parafraza upravo Vasićeve zbirke), svrstaće Vasića krajem osamdesetih uz samog Andrića, uz Crnjanskog i Nastasijevića. I zaista, iz Vasićevih djela, iz odlomaka i rečenica, izbija jedan ranjeni, razjareni, žalosni tragizam, iza kojih je glas kojem ne sliči nijedan sasvim u našoj književnosti.
U isto vrijeme, Vasić je socijalistički intelektualac, slobodoljubivi individualist koji kao advokat na procesu brani Spasoja Stejića, atentatora na kralja Aleksandra, a na nagovor svoga kuma Miroslava Krleže uspijeva mu pravno osloboditi i budućeg komunističkog prvaka i Krležinog druga Đuku Cvijića. „Zbilo se nevjerojatno“, piše Krleža tim povodom. Uopće, Krleža – kojemu je Vasić, po Krležinim vlastitim riječima, čak bio i uzor (!) – koji će razumljivo (bez sarkazma kažemo) mijenjati stav spram Vasića kroz decenije, izrekao je neke od najpreciznijih rečenica o njemu, zaključujući pro futuro nešto i dalje neostvareno: „O njemu bi se dao napisati čitav roman.“ Vasićev obrat politički otud, tridesetih, kad se razilazi i sa svojim kumom i prijateljem, ostaje jednim dijelom trajno neobjašnjiv, istinska enigma kad čovjek upozna djelo i ranije stavove ovoga humanističkog intelektualca, antiratno orijentiranog, kasnije razočaranog i zgroženog nad time koliko se jeftino rasprodalo ono za što je njegova generacija mučenički stradala.
Za okupacije 1941. Dragiša Vasić priključuje se Jugoslavenskoj vojsci u otadžbini (JVuO). „Pod kojim se okolnostima Dragiša Vasić našao u štabu Draže Mihailovića kao njegov pomoćnik, meni nije jasno“, reći će Krleža Enesu Čengiću, bez imalo retorike. Strašni stavovi izneseni u dopisima iz 1942. koje šalje Mihailovićevom štabu, pitanja „zauzimanja teritorija“ i „rješenja“ etničkih razlika – jedino što je dosljedno jest da čak i tada Vasić inzistira paradoksalno na vojsci stvorenoj od tri ovdašnja naroda i etnije – sve to čita se danas sa zapanjenošću i vrlo se teško može prispodobiti s ranijim Vasićem. Djeluje kao da netko drugi piše te redove. Tri godine kasnije kad je sve već izgubljeno, zajedno s još nekoliko četničkih komandanata na čelu s Pavlom Đurišićem i bez Mihailovićevog znanja pravi posljednju tragičnu grešku: preko nekadašnjeg prijatelja, notornog crnogorskog izdajnika i kolaboracionista Sekule Drljevića, traži vezu sa samim Pavelićem, da bi zajedno s nekoliko hiljada crnogorskih, bosanskih i četnika iz Srbije prešao Hrvatsku s ciljem da se u oslobođenoj Austriji stavi pod komandu američke ili britanske vojske. Krajem marta 1945. na Lijevča Polju, gotovo pod samom granicom na Savi, ustaše su četničke jedinice napali na prijevaru i na prepad, pobili i zarobili mnoge. Najveći dio oficira i komandanata jedinica poslat je u Jasenovac. Među njima bio je i Dragiša Vasić. Tu je, iako za to nema konačnih dokaza, najvjerojatnije i ubijen.
I evo historijske i lične ironije kao gotovo nijedne: kad se ove godine obilježavala 80. godišnjica probijanja obruča iz toga, najstrašnijeg od mjesta naše sveukupne historije, pijetet koji se odaje žrtvama, institucionalno ili individualno, gotovo se sa sigurnošću može reći, ne bi se odnosio i ne bi uključivao i Dragišu Vasića.
Zasluženo ili ne, neka sudi svatko prema sebi, i svom uvjerenju.
