Sedmoga jula navršava se ravno sto godina od rođenja Dejana Medakovića, našega sugrađanina i srpskog akademika, predsjednika SANU, i jednog od najznačajnijih povjesničara umjetnosti ovoga naroda. U kulturi bremenitoj i bogatoj neobičnim biografijama, biografija profesora Medakovića jedna je od najneobičnijih, moguće i najapartnijih. U njoj se naime miješaju sastavnice kakvih u velikih pojedinaca u našem narodu uglavnom nije bilo, makar ne u tom omjeru – i u vertikali i u horizontali, da se tako kaže. Tako već od rođenja.
Dejan Medaković došao je na svijet u srcu Zagreba, čudnom podudarnošću na isti dan kad i Miroslav Krleža tri decenije ranije i par ulica dalje, u centralnoj gradskoj točki, samom srcu, na Zrinjevcu, u palači nazvanoj obiteljskim imenom pod kojim je ta velelepna zgrada, iako mijenjajući nazive, od čuvenog “Splendida” pa do nedavnog “Lenucija”, u historiografiji i među ljudima ostala poznata kao Palača Medaković i danas. Dejan se rodio kao sin Đorđev, a kao unuk Bogdana Medakovića, predvodnika zagrebačke ekonomske elite, veleposjednika, jednog od osnivača Srpske banke u Zagrebu – bogata i dalekovidna čovjeka, koji je bio i pobornik ideja našega Vladimira Matijevića, osnivača Srpskog privrednog društva Privrednik. U godinama prije Prvog svjetskog rata, Bogdan je postao i predsjednik Hrvatskog sabora.
Dejan Medaković kao da je bio predodređen za velike stvari, među njima onu glavnu – da bude pamćenje, kako obitelji, ali tako i čitave jedne zagrebačke gotovo izbrisane a prevažne srpske historije. Djetinjstvo i odrastanje u visokoj i privilegiranoj klasi moglo je od njega napraviti tipičnog “sina razmetnoga”, no on je u otmjenosti i imućstvu rano pokazao sklonost znanju, ljepoti i kulturi, kao i jaku pripadnost svome rodu i porijeklu. Zanimljivo je da je od toliko škola u Zagrebu, gimnaziju završio u Sremskim Karlovcima, a da mu je kolega u toj najstarijoj i najvažnijoj gimnaziji bio Borislav Mihajlović, čuveni Mihiz.
To se odrastanje i razvijanje odvijalo međutim u mračnoj i prijetećoj sjenci dolaska raspada Kraljevine. Nakon uspostave zločinačke NDH, mladi Dejan Medaković seli se – točnije bježi, kao i toliko Srba tada – u Beograd, i to tek u septembru 1941., jedva se izvukavši iz Zagreba, u sceni kao filmskoj, gdje mu je pomoglo upravo klasno porijeklo. Dejan i njegova sestra, odjeveni u najelegantniju odjeću, ulaze na željeznički kolodvor kontroliran od ustaša, i kako bi se domogli vlaka koji će ih odvesti u Beograd, govore međusobno njemački.
Mladi Medaković počinje volontirati u Muzeju kneza Pavla, radi i kao asistent s velikim Milanom Kašaninom, a poslije rata, po zadatku, i s Veljkom Petrovićem. Završava studije i postaje historičar umjetnosti, doktorira, postaje profesor na sveučilištu, a pred kraj prosvjetne karijere i predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti.
Pored izuzetnog rada na polju historije umjetnosti, pogotovo srednjovjekovlja, Medaković je i pisac i neka vrsta sintetičara srpske dijaspore i Preka, tumač i ekspert najvažnijih točaka srpske historijske i kulturne “izoglose”: dvije iznad svih – jedna je Sent Andreja, a druga je Trst, o čemu je objavio i nezaobilaznu knjigu “Letopis Srba u Trstu”. I naravno, nama ključnu monografiju “Srbi u Zagrebu“.
Uz kulturhistorijska i naučna djela, njegov moguće najbitniji rad dolazi pak iz pisanja privatne sfere, ili privatne historije, a kao direktne rezultante one opće. U tom smislu njegova memoarska proza neprocjenjiva je za ono što se zove kultura sjećanja jedne zajednice i grada. Ta opširna porodična kronika koju je Medaković napisao spada među najvažnije artefakte borbe protiv zaborava i podsjećanje je na jednu čitavu nestalu kulturu. I to ne nekakvu folklorističku, “zavičajnu”, ruralnu i rubnu kulturu. Kao kronika moćne, historijski važne porodice i iz toga i literarno, lično podsjećanje na svijet zagrebačkih Srba prije Drugog svjetskog rata – petoknjižje naslovljeno “Efemeris” udarac je perzistentnom postfrankovačkom falsifikatu koji je od Srba decenijama pravio klišeje i reducirao ih do apsurda. Ta Medakovićeva “hronika jedne porodice”, u pet tomova, tekstualni je monument sjećanju i brana onome što najviše smeta šovenskom, ali i nacionalnom lijevom ideološkom pravcu: kao neizbrisiv dokument i podsjetnik da je u Zagrebu postojala nekad i srpska patricijska klasa, istinska intelektualna, ekonomska i građanska elita. Ako postoji zato djelo koje izdavačke kuće u našoj zajednici svakako moraju i ovdje objaviti u budućnosti, to je “Efemeris”. Kao i podsjetnik, konsekutivno, na to kako je i kakvom zločinačkom rukom zagrebačka srpska elita nestala – čak dvaput, jednom gotovo potpuno fizički, a onda utopivši se u ideologiji što je gasila nacionalni identitet, i prošlih decenija, na “kraju povijesti”, u asimilaciji druge vrste.
Zbog svoje izrazite, nacionalno orijentirane crte, Dejan Medaković nije bio omiljen u takozvanim progresivnim krugovima Beograda i Srbije, naročito u devedesetim godinama, kao ni poslije, u prvoj deceniji prvog demokratskog sistema nakon gotovo osam decenija uređenja koja su sva bila manje ili više ograničenih sloboda. Dejan Medaković u toj dekadi je umro, u istom mjesecu kad se i rodio, 2. jula 2008. godine.
S ove strane granice pak, može se pretpostaviti kakvu je reputaciju mogao već apriori imati čovjek ideja i stavova kakve je zastupao Medaković, ali i svega što su simbolizirali njegova pojava, porijeklo, i nacionalno i, naročito, društveno. Ironično je otud, nekoliko godina prije nego što će perjanica “liberalne Hrvatske” izjaviti kako Srbi “nisu imali barok”, Dejan Medaković je napisao monografiju “Barok kod Srba”. Ta je knjiga i danas u katalogu NSK. Istina je naime uvijek jača. Pitanje je samo, treba li ona još nekome u ovom slučaju, nakon svega? Treba, naravno. Treba nama.
