Zajednica Srba u Hrvatskoj je osuđena na malobrojnost, a onda u budućnosti, možda, i na potpuni nestanak, smatra Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih nauka u Zagrebu, ali i gostujući profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Dejan Jović je skeptičan kada je reč o budućnosti srpske zajednice u Hrvatskoj, a razloge za to vidi ne samo u hrvatskoj politici, nego i u tome što se Srbi koji su otišli iz Hrvatske ne vraćaju.

“Potpuno razumem razloge zašto se neko ne vraća u zemlju iz koje je morao da ode, ali, s druge strane, bez povratka Srba koji su danas u Bosni i Hercegovini, u zapadnoj Evropi, a naročito u Srbiji, teško da je zamisliv razvoj srpske zajednice u Hrvatskoj. Odgovornost je, dakle, na obe strane: i na hrvatskoj politici i na izbeglim Srbima”, kaže Jović u intervjuu Tanjugu.

Dodaje da je takav povratak teško očekivati, a sadašnji položaj preostalih Srba u Hrvatskoj vidi, kako kaže, u “dugoj i mračnoj senci rata iz 90-tih godina” i u “ratu za interpretaciju rata”, kako sadašnju situaciju nazivaju neki hrvatski političari.

“U hrvatskom društvu vodi se bitka između onih koji insistiraju na tome da postoji samo jedna dopustiva interpretacija toga rata, koja se manje-više svodi na to da postoje agresori i žrtve, dobri i zli, okupatori i branitelji, nema sive zone između – i onih koji traže veću slobodu interpretacija i koji smatraju da se treba fokusirati na činjenice, a posebno na žrtve rata, ako ne želimo da se on ponovi jednom u budućnosti”, kaže Jović.

“Srpska zajednica je pluralistična”

Na pitanje šta srpska zajednica može da očekuje od aktuelnih kretanja u hrvatskom društvu, Jović kaže da, kojim god putem – konzervativnim ili liberalnim – Hrvatska krenula, postoje određene opasnosti, na koje treba znati naći odgovor:

“I srpska zajednica je, naime, pluralistična. Na neki način pozicija Srbina ili Srpkinje u Vukovaru je drugačija, čak bih rekao u smislu očuvanja nacionalnog identiteta i posebnosti, jednostavnija i možda povoljnija nego pozicija Srbina ili Srpkinje recimo u Istri ili Zagrebu, iako je ukupan život i stepen slobode u liberalnijim krajevima bolji. U zapadnim krajevima Hrvatske možemo očekivati snažnije asimilacijske trendove nego u Vukovaru”, kaže Jović.

Dodaje da je pritisak na srpsku zajednicu u krajevima koji su direktnije pogođeni ratom veći “tako da tu nema apsolutno povoljnog ishoda: i u slučaju liberalizacije i konzervatizacije Hrvatske postoje određene opasnosti”.

Po njegovom mišljenju, ni jedna ni druga situacija nisu same po sebi povoljne za opstanak srpskog identiteta.

Odnosi dve države i položaj Srba u Hrvatskoj

Na pitanje koliko odnosi Srbije i Hrvatske utiču na položaj Srba u Hrvatskoj, Jović kaže da nema automatske veze između odnosa Zagreba i Beograda s jedne, i statusa Srba u Hrvatskoj sa druge strane.

“Srbi koji su ostali u Hrvatskoj uglavnom nemaju osećaj da je Srbija njihova matična država. Mnogi od njih nemaju nikakve veze sa Srbijom, ili čak u njoj nisu nikada bili. Rekao bih čak da Srbi izvan Srbije slabo poznaju Srbe u Srbiji, kao i obrnuto. Nacija je, uostalom, jedna ‘zamišljena’, apstraktna zajednica – puna slika i percepcija koje nekad uopšte nisu realne”, kaže Jović.

Na pitanje da li misli da najavljena deklaracija o zaštiti srpskih nacionalnih interesa može imati efekta na opstanak srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, Jović kaže da ne može komentarisati nešto što još ne postoji, ali upozorava da treba biti oprezan, zbog ranijih iskustava kada su, kako kaže, razne deklaracije i memorandumi, te njihove posledice, nanele prilično štete manjinskim zajednicama izvan Srbije, pa i Srbima u Hrvatskoj.

Što se tiče same zaštite kulture, jezika i drugih elemenata identiteta, smatra da tu stvar treba ostaviti samim zajednicama i ljudima na koje se odnosi da se time bave, a da države, ni Hrvatska, ni Srbija, ne bi trebalo da previše tu intervenišu.

“Identitetska pitanja su, između ostalog, lična stvar, a države treba da omoguće da se identitet slobodno izražava – i to je, manje-više, sve. Da svako slobodno može da kaže ko je, a niko da to ne mora pod pritiskom države ili drugih grupa”, kaže Jović.

Smatra da nije najbolja polazna osnova najava da će se najavljena deklaracija oslanjati na pitanja očuvanja srpskog jezika.

“Ljudi imaju pravo da govore kako žele bez ikakve jezične isključivosti, a državno propisivanje ‘pravilnog jezika’ je jedna vrsta nasilja nad identitetom i slobodom”, ocenjuje Jović.

Uz to, Jović ističe da postoje ljudi, poput njega, koji smatraju da je reč o istom jeziku, a ne dva, tri ili četiri, kako danas tvrde jezički separatisti.

Smatra da Srbi i Hrvati, kao i Bošnjaci i Crnogorci, govore istim jezikom i da svako ima pravo da jezik naziva kako želi, kao što to pravo ima i svaki pojedinac, a ne samo država ili neka apstraktna zajednica kao što je nacija.

“Većina ljudi ga u Srbiji naziva srpskim, a u Hrvatskoj hrvatskim, i to je u redu, ali nije u redu da se onima koji misle da se radi o istom jeziku, recimo srpskohrvatskom, pripisuje da negiraju postojanje i identitet bilo koje od nacija koje govore tim jezikom. Upravo je obrnuto – država često negira pravo na identitet onima koji se ne uklapaju u većinski, propisani identitet”, kaže Jović.

Napominje da je ćirilica, kao i latinica, pismo tog pluricentričnog jezika.

On ističe da baš politizacija pitanja upotrebe ćirilice pokazuje dokle vodi to nasilje nad identitetom i slobodom.

Smatra da je argument da još “nije vreme” da se dozvoli upotreba ćirilice u Vukovaru, jer su rane zbog ratnih događanja još sveže, koji je izrekao bivši hrvatski premijer Orešković “potpuno šupalj”.

“Zar je rat bio manje brutalan u Bosni i Hercegovini, pa tamo ipak nema razbijanja ćiriličnih natpisa”, primećuje Jović.

Ipak, dodaje, ne treba idealizovati, jer i tamo ima na mnogim mestima precrtavanja jednog ili drugog pisma u javnom prostoru.

“Ali, u Vukovaru smo imali direktno nasilje, ne samo protiv manjine, nego i protiv zakona. A osim toga voleo bih da znam kada će doći to vreme u kome se više zbog rata neće nasiljem oduzimati prava i sprečavati slobode. I da li država radi na tome, ili upravo na suprotnom: da produžava rat u svesti naroda, kako bi se te slobode i prava trajno smanjile”, pita Jović.

Njegova nova knjiga, najavljena za oktobar ove godine pod naslovom “Rat i mit”, upravo se bavi tim pitanjima.

“Vlada Andreja Plenkovića je korak napred”

Na pitanje očekuje li da će bolja vremena za Srbe u Hrvatskoj doneti vlada Andreja Plenkovića, Jović kaže da ta vlada jeste korak napred u pozitivnom smeru u odnosu na vladu u kojoj je imao glavnu reč Tomislav Karamarko, tadašnji lider HDZ-a, jer je taj period od 2014, do 2016. godine bio dosta težak, kao što se vidi, na primer, u izveštajima Srpskog narodnog veća o povećanju broja incidenata i govora mržnje u odnosu prema srpskoj zajednici.

Međutim, kaže da, iskreno rečeno, ne zna šta je politika Vlade u odnosu na manjine.

“Nismo videli ništa, nikakve nove inicijative, nikakve jasne programe, programske stavove, čak mi se čini da su se i kod sastavljanja Vlade nekako potpuno zaobišle manjinske zajednice”, kaže on.

Istovremeno, kako ukazuje, videlo se mnogo straha i oklevanja po pitanju table sa ustaškim pozdravom na onoj kući u Jasenovcu, što je ozbiljno zabrinjavajuće.

Jović kaže da političari iz etničke većine u Hrvatskoj znaju da predstavnici manjina ne žele da presudno odlučuju o tome ko će biti u vlasti, a ko u opoziciji u Hrvatskoj – i da su okrenuti saradnji sa onima koje Hrvati izaberu.

Ali, kaže, jedna je stvar saradnja, a druga ignorisanje.

“Hrvati odlučuju ko im je Vlada, i kakva je, a onda neki hrvatski političari – i to sada sa takozvane levice – kritikuju Srbe za karakter te vlade i pozivaju ih da je sruše. Nepravedno je stavljati teret odgovornosti za sastavljanje ili rušenje hrvatske vlade na srpsku zajednicu, kao što je nekorektno optuživati je za politiku vlade koju podržavaju, ali u kojoj nemaju gotovo nikakav uticaj. A to da nemaju značajan uticaj na hrvatsku politiku, neće se izmeniti bez obzira ko je na vlasti”, smatra Jović.

Na pitanje da li u hrvatskom društvu sada postoji značajan broj onih koji imaju ozbiljan otklon prema nacionalističkom diskursu, Jović kaže da je Hrvatska izrazito pluralističko i vrlo podeljeno društvo, u svakom smislu.

“Možda to ljudi spolja ne vide, zato što se način izveštavanja o Hrvatskoj svodi manje-više na incidente, pa se onda zapravo ne vidi ‘druga’ Hrvatska. Istovremeno, Srbi i Hrvati mnogo pričaju jedni o drugima i ‘svi sve znaju’ o onome drugome, ali se zapravo vrlo slabo poznaju. To je bio slučaj i u Jugoslaviji, a naročito je slučaj nakon nje. Hrvatska je izrazito podeljena: u istorijskom, kulturalnom, geografskom i u političkom smislu i pogrešno ju je svoditi samo na incidente”, napominje Jović.

Mladi između indoktrinacije i otpora

Jović smatra da, iako su rezultati 25-godišnjeg nacionalističkog indoktriniranja vidljivi na mladoj generaciji, u jednom njenom delu ipak postoji izraziti otpor prema nametnutom diskursu, koji je u stvarnosti jedna vrsta “carevog novog odela”, jer se oslanja na mitove i prazne priče.

On podseća da će iduće godine generacija koja je rođena 1995, imati 23 godine, isto koliko je godina, generacija rođena 1945, imala 1968. godine.

“Suočavamo se sa pitanjem – hoće li ta nova generacija nastaviti nacionalistički diskurs, a to znači mitski jednostran narativ koji slavi rat i ne dozvoljava mu da završi, ili će ta nova generacija krenuti novim putem, a to znači: biti kritička, postavljati neugodna pitanja prethodnoj generaciji, kao što su: a zašto taj rat nije bio sprečen? Ko ga je zapravo uzrokovao? I šta si ti, tata, radio – ako išta – na tome da rata ne bude? Šta je, uostalom, ‘naša strana’, naš narod radio u tom ratu? Bez takvih pitanja – i to na obe strane, srpskoj i hrvatskoj, nema napretka”, zaključuje Jović.

 

Izvor: Tanjug