Odnosi između Hrvata i Srba u našim krajevima, i nakon svih nedaća u prošlosti, ni danas se ne smiruju. O tome zašto je to tako i kako pomoći da ti međunacionalni odnosi budu bar malo bolji razgovaramo s Darkom Gavrilovićem, znanstvenikom, angažiranim dugi niz godina na međunarodnim istraživačkim projektima o manjinskim politikama, povijesti pomirenja i kulturnoj memoriji u Evropi. On je autor brojnih studija i knjiga o hrvatsko-srpskim odnosima, o identitetu nacionalnih manjina i načinima na koje društva pamte i tumače svoje sukobe. Gavrilović također redovito sudjeluje na domaćim i međunarodnim skupovima, te u javnim raspravama o suočavanju s prošlošću, ulozi povijesti u politici i mogućnostima dugoročnog pomirenja u regiji.

Kako objašnjavate žilavost historijskih mitova i predrasuda između Srba i Hrvata?

Mitovi i predrasude kod nas traju, jer ne hrane samo identitet nego i potrebu za smislom nakon trauma, posebice ratnih. Naime, brze, „zaštitne“ priče nude red i krivca, pa nadžive sporije, nijansirane istine. Elitama i institucijama često je jednostavnije održavati takve narative kroz selektivno sjećanje i medijske eho-komore (portali, društvene mreže, TV-formati) u kojima uglavnom čujemo istomišljenike, nego ulagati u tešku kulturu dijaloga, gdje se sluša druga strana, provjeravaju činjenice i mijenja vlastita priča kad naiđu bolji dokazi. Mit, međutim, sam po sebi nije loš. Svaka zajednica treba priče koje nose i njeguju njene vrijednosti kroz vrijeme i prostor. Problem počinje kad jedan mit postane monopol nad istinom i potisne tuđu patnju.

Kako se rješava taj problem?

Cilj nije rušiti mitove, nego im oduzeti monopol. Ako to želimo, možemo uspostaviti zajedničke čitanke i komemoracije, kurikulume s više perspektiva, te uredničke standarde koji ne nagrađuju selektivno pamćenje. U tom procesu najbrže napredujemo „odozdo“. To znači da se trebaju realizirati zajednički lokalni i prekogranični projekti (mladi, kultura, mala ekonomija), stvarati nova zajednička sjećanja koja ne brišu razlike, nego ih stavljaju u službu zajedničkog života. Tako identitet ostaje izvor dostojanstva i smisla, ne gubi se, ali zato mit gubi moć da bude oružje, već postaje okvir koji se može provjeriti, dopuniti, dijeliti i čuvati.

Manjine u izumiranju

Kako se liječi historija?

Historija se ne liječi sama od sebe. Liječiti se trebaju naša društva tako što treba graditi zajedničku, provjerljivu bazu činjenica, učiti s tim živjeti tako da mržnja izgubi bitku koju vodi s dobrim. Primjerice, liječiti se može priznanjem patnje (naše i tuđe), jasnim imenovanjem događaja, ritualima priznanja i susretima koji smanjuju strah od drugog. U tome računam na obrazovanje, lokalne projekte i prekograničnu suradnju. Neke slične ideje razvijamo već godinama pokušavajući graditi ono što je dobro u nama, primjerice kroz hrvatsko-srpske dijaloge znanstvenika i predstavnika manjinskih stranaka i institucija na skupovima koji se održavaju osamnaest godina u Golubiću pored Obrovca. Osim toga, na Institutu za migracije i narodnosti ove godine smo pokrenuli projekt „Mostovi suradnje“ gdje se trudimo razviti čvrste odnose između manjina i većinskog hrvatskog naroda u Hrvatskoj. A uz sve postoji i projekt Instituta gdje skupa s kolegama iz regije, ali i iz Njemačke i Danske radimo na analizama manjinskih odnosa kako u jugoistočnoj tako i u sjevernoj Evropi.

Naša društva treba liječiti tako da mržnja izgubi bitku koju vodi s dobrim. Liječiti se može priznanjem patnje (naše i tuđe) i susretima koji smanjuju strah od drugog. U tome računam na obrazovanje, lokalne projekte i prekograničnu suradnju

Što bi bile ključne točke takvih dijaloga?

Ako želimo mirno razgovarati o prošlosti u kojoj su postojali konflikti, prvo treba u javnom razgovoru odvojiti što se dogodilo (tko, gdje, kada, koliko) od zašto, bez osuđujuće uspostave kolektivne krivnje i s pravno preciznim jezikom. Od medija i institucija treba tražiti da insistiraju na provjerljivosti i vrednuju točnost ispred brzine. Ako treba mogu se uspostaviti dvostruke provjere, jasno označeni izvori, javne ispravke i otvorene arhive, umjesto slogana i preuveličanih ili isuviše umanjenih brojki ubijenih i nestalih. Obrazovanje i kultura sjećanja moraju biti višeperspektivni. U tom smislu možemo insistirati, kao što rekoh, na zajedničkim čitankama, komemoracijama „za sve“ i konkretnoj suradnji mladih, kulturnim vezama i jačanju malih ekonomija koja povezuju lokalne zajednice. Takvom praksom identitet se ne gubi. On ostaje most i izvor dostojanstva. On tada nije oružje već smjer u kojem se može raditi.

Srpska zajednica u Hrvatskoj trenutno se nalazi u čudnoj poziciji. Srbi nisu u getu jer se o njima neprestano na svim stranama priča, ali kvantitativno njih gotovo da i nema. Kako bi izgledala paralela s hrvatskom zajednicom npr. u Vojvodini?

O manjinama se u posljednje vrijeme više govori jezikom mržnje, a manje o tome da su to ljudi kao i mi, s jednakim svakodnevnim problemima, mukama, radostima i izazovima. O njima se malo uči. Međutim kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj i Hrvatima u Srbiji, zna ih se izvlačiti kao „najteže oružje“ u političkoj borbi i to onda kada to odgovara političkim ciljevima. Tada oni postaju jednim od sredstava političke mobilizacije, ali i postaju „lake mete“ koje imaju biti sredstvom učvršćivanja jedne verzije povijesti i utišavanje drukčijih glasova. Osim toga, „željezničarskim jezikom“, oni postaju skretničari pažnje s realnih problema putem kojih se šalju signalne poruke kako svojima tako i susjedima ili međunarodnoj publici. Promatrajući broj Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji od rata do danas, njihov broj je sve manji i teško se može oporaviti. Oni su manjine u izumiranju. Jednom prigodom moj kolega Petar Taler je usporedio manjine na sjeveru Europe sa snijegom koji se topi na suncu. Mislim da to možemo reći i za Srbe u Hrvatskoj i Hrvate u Srbiji.

Kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj i Hrvatima u Srbiji, izvlači ih se kao „najteže oružje“ u političkoj borbi. Tada oni postaju sredstva političke mobilizacije, ali i sredstvo učvršćivanja jedne verzije povijesti

Kako ta nevesela slika izgleda na licu mjesta?

Srbi su brojčano slabi i raspršeni, s većim žarištima na istoku zemlje. Hrvati u Srbiji imaju institucije u Vojvodini, ali je njihova vidljivost u široj javnosti i dalje na granici nevidljivosti. Pokušaj da se negativni trendovi zaustave može se možda potražiti, ne u tome da se sastavljaju samo nacionalni popisi imena i prezimena, nego u živoj prisutnosti u svakodnevnici mladih (kratke nastavne jedinice s lokalnim primjerima, školske i studentske razmjene, mentorski i staž-programi preko granice, zajedničke kulturne/sportske radionice, te mali poduzetnički i radni projekti u manjinskim sredinama). Uz to, od medija i škola treba insistirati na provjerljivosti i jasnim činjenicama (opet spomenute dvostruke provjere, jasno označeni izvori, brze ispravke) kako bi i Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji prestali biti ili daleka ili nepoželjna „tema“, već kako bi postali jednostavno ono što i jesu – susjedi s kojima živimo i surađujemo.

Snaga (ne)nasilja

Kako se može boriti protiv nestajanja narodnih zajednica uopće?

Onaj koji uspije zadržati mlade, tko pruža dvojezične-uslužne institucije i guši manipulaciju identitetom, taj dugoročno gledano pobjeđuje. Za Srbe u Hrvatskoj i Hrvate u Srbiji to znači: stabilna manjinska prava pretvorena u svakodnevne usluge (obrazovanje, mediji, dvojezična administracija) i mostove rada i učenja preko granice. Tako nacija ostaje izvor dostojanstva, a ne poluga instrumentalizacije. Dakle, kratkoročno pobjeđuju oni koji siju mržnju, ali dugoročno pobijediti može samo onaj tko manje broji krvna zrnca, a više ugovore, radna mjesta i stipendije.

S druge strane, otvoreno je u zadnje vrijeme desetak srpskih centara za kulturu u Hrvatskoj. Kakva kultura je potrebna manjinskim zajednicama?

Kultura koja manjinskim zajednicama treba ne sastoji se tek u još zidova, kuća i novootvorenih objekata koji su prazni. Trebaju programi koji se događaju svaki tjedan. Oni se mogu odnositi na jezik i pomoć pri učenju za djecu, na glazbu, sport, film za mlade, te digitalnu i pravnu pomoć za 60+, jer stariji čine većinu srpske odnosno hrvatske manjinske zajednice. Tu ideju mogu iznijeti tri nositelja zajedno: škole/vrtići i knjižnice (sadržaj), manjinske udruge i novi centri (prostor i koordinacija), te općine/županije s partnerima preko granice (logistika i novac). Možda se može krenuti pilot-modelom u 2–3 mjesta na istoku zemlje, s jasno raspoređenim terminima i mješovitim grupama tako da centri budu otvoreni svima, a ne samo „naši za naše“.

Postoje li u Evropi primjeri dobre prakse suradnje različitih narodnih zajednica?

Irska, gdje su decenijama ratovali katolici i protestanti, pokazuje da se rane zatvaraju kombinacijom čvrstih institucija (sporazumi, zajedničko upravljanje) i svakodnevnih susreta koje nose škole, lokalni dijalog i „infrastruktura pomirenja“ poput mostova i zajedničkih prostora. Lekcija za nas bi bila, ne čekati savršeni trenutak, nego uporno graditi male, mjerljive kontakte koji podižu povjerenje među susjedima. Moj prijedlog je manje vrpci prigodom otvaranja i samo za Instagram. Dakle, jedna vrpca, a sto termina.

Napisali ste knjigu „Mržnje, ratovi, demoni hrišćanskog sveta“. Na koji način se može boriti protiv ovakvih demona, odnosno kako bi u kršćanstvu/hrišćanstvu izgledala strategija miroljubivosti?

Tri knjige bih spomenuo koje čine jedan luk: „Isusov lik u povijesti kulture“, „Mržnje, ratovi, demoni hrišćanskoga sveta“ i „Migracije Božje ljubavi“ (u pripremi). U prvoj knjizi sam želio pokazati kako za kršćane/hrišćane Božja ljubav ulazi u povijest kroz Isusa, kroz njegovo lice ljudskosti i božanskog, kroz žrtvu i milosrđe koje daje smisao svjetskoj kulturnoj baštini. U drugoj sam pisao kako je u kršćanskom svijetu vjera bez ljubavi, bez Boga, rađala demone mržnje, ratove, masovne zločine. U trećoj želim opisati kako se ljubav „kreće“ od Boga prema čovjeku, od čovjeka do čovjeka i konačno natrag ka Bogu. Kako je zapravo „ljubav“ ključ zdravog i smislenog života. Iz tog luka izrasta strategija miroljubivosti: počinje istinom, s ljubavlju i milosrđem, gdje treba jasno imenovati zlo, bez kolektivne krivnje, ali istina ne smije ostati bez ljubavi, jer takva istina ranjava, jednako kao što ljubav bez istine samo zavodi.

U čemu je snaga nenasilja?

U strategiji miroljubivosti važna je prakticirana nenasilnost u riječi i djelu, te popravak gdje je on moguć: isprika, nadoknada i mala, konkretna djela pravednosti. Treći korak je gostoljubivost i susret (zajednički stolovi, razmjene i projekti koji „zajedničke teške teme“ pretvaraju u ljudsko lice), te disciplina srca koja podrazumijeva bogatu molitvu, ali i post za jezik koji osuđuje. U konačnici, miroljubivost mogu graditi umjetnost i riječ (pisana riječ, umjetnost, film, svjedočanstvo) gdje možemo naučiti vidjeti u drugome Božje stvorenje. Tamo gdje pogled omekša, mržnja gubi uporište i ljubav postaje put kojim, kao kršćani, želimo ići.

Pisali ste o Hrvatsko-srpskoj koaliciji i Svetozaru Pribićeviću između dva svjetska rata, kojeg su u različita vremena prizivali i Srbi i Hrvati. Koliko je on danas aktualan?

Pribićević pripada prvoj generaciji modernih političara koji su počeli graditi društveno duboke i snažne političke mreže, na kojima su počivale njihove stranke, prodirući ne samo u građanski sloj već i u sela, u svaku poru društva. Dakle, on je shvatio da nije bitan pojedinac ili uska elitistička struktura, nego mreža malih, uporno održavanih mostova koja daje rezultat u narodu. Za nas danas to znači da se naši mostovi trebaju vidjeti u svakoj zajedno provedenoj školskoj godini, u svakom radnom ugovoru, preoranoj njivi ili pripremljenoj turističkoj sezoni. U konačnici, i u svakoj zajedničkoj popijenoj kavi, gdje se ne mora znati tko je koje nacionalnosti, ali ako netko baš želi postaviti pitanje „čiji si“, neka se prvo ponudi da plati to zajedničko piće.