Montažer i filmski reditelj Danilo Lola Ilić rođen je u Vranju, odrastao u Fažani, u Puli je bio gimnazijalac, u Beogradu student, u Ohaju još veći student. Zbog svega ovoga, a posebno zbog svih ljudi koje je na tom putu upoznao i dokumentovao, sebe smatra građaninom sveta, te kaže da nacionalne odrednice vidi isključivo kao lepotu jednog društva, a nikako kao povod za stvaranje razlika i nejednakosti. Sa bogatom filmskom karijerom iza sebe, odbija da bude šraf filmske industrije nego svoje projekte već decenijama provodi nezavisno i, najčešće, potpuno sam, što mu omogućava da se na specifičan način približi sagovornicima i subjektima sa kojima radi.

Njegov poslednji film „Erik“ uvršten je u programe filmskih festivala širom sveta, na gotovo svim kontinentima, a uskoro će biti deo i Martovskog u Beogradu. On odoleva stereotipnom prikazivanju osoba sa invaliditetom u medijima, koji ih prikazuju ili sa previše patetike ili kao superheroje. U intervjuu za P-portal, Danilo naglašava šta mu je bilo važno u pričanju Erikove priče.

„Moj prijatelj Erik meni jeste svojevrsni superheroj, osoba koju izuzetno cijenim i poštujem. Jako mi je drago da film „Erik“ putuje svijetom i što festivali i publika prihvataju ovu priču na vrlo pozitivan način. Erik nije osoba koju jedino obilježava to što je osoba s invaliditetom, kako i sam kaže, to je samo stanje. On je osoba koja je puno više od toga. Unatoč poteškoćama, on komponira, pjeva, nastupa, jedna je od rijetkih osoba koje očaravaju svojim šarmom i pozitivnom energijom. Stereotipno prikazivanje bilo bi uvreda za Erika. Svakako, nastojao sam u filmu obraditi i biografske dijelove, kao i one bitne i za druge osobe s invaliditetom, no „Erik“ je film koji nas prvenstveno treba motivirati da brinemo jedni o drugima te da budemo u svemu najbolji što možemo“, kaže Danilo i dodaje da od Erika možemo štošta naučiti.

„Erik“ je film koji nas prvenstveno treba motivirati da brinemo jedni o drugima te da budemo u svemu najbolji što možemo

Spomenuo si da se još ne zna hoće li se film naći u takmičarskom programu Martovskog festivala, jer si „jedino srpsko u tom filmu ti“. Van ovog konkretnog slučaja, koliko su ti bitne odrednice srpsko–hrvatsko?

Martovski festival u Beogradu prikazuje srpske produkcije i koprodukcije, а „Erik“ je film koji nije nijedno od navedenog te će biti, nevjerovatnije, dio Panorame festivala. No, Martovski je festival jako značajan te je samo prisustvo na njemu velika stvar. Odrednice srpsko-hrvatsko mi nisu bitne ni u svakodnevnom životu, a posebno u stvaranju. Smatram sebe građaninom svijeta te sve oko sebe gledam na isti način. Potrebno je da svi učestvujemo u stvaranju boljeg društva gdje god se nalazili ili s kim god dijelili geografske širine i dužine. Nažalost, prečesto se nacionalne i druge odrednice koriste za razdvajanje ljudi, umjesto da se shvati kako su običaji i kultura raznih naroda ljepota jednog društva, a ne njegov problem.

 

Previše pravila tjera nas da se povlačimo u sebe

Poveznica svih tvojih filmova – počev od „Distorzije“ iz studentskih dana, preko „Memoara slomljenog uma“ prikazanog na FEST-u, do pomenutog „Erika“ – jeste akcenat na unutrašnjem svetu likova, psihološkoj borbi i misaonim procesima. Kako pokazati drugima ono što se događa unutar nas samih?

Slijedim neke svoje postulate, maksimalno iskreno i prema sebi i prema drugima. Bez ikakvih skrivenih želja i ideja već sa stavom da je čovjek misaono biće, nerijetko u psihološkoj borbi sa svijetom u kojem živi, koji je prepun ograničenja i granica i modusa koji su nametnuti od strane drugih. Pravila trebaju postojati, dakako, ali previše pravila i ograničenja dovode do loopa koji nas natjera da se povlačimo u sebe. Ja se volim igrati s tim sitnim tkanjem, volim kad ono izađe na vidjelo, jer to je suština svih nas i svega lijepoga što jedna osoba posjeduje. Nažalost, posjeduje i onog drugog, no to je početak riješavanja problema, ukoliko ih individua ima. Sve to dođe nekako prirodno, bez ikakve usiljenosti.

Osim toga, veliki značaj pridaješ i lokalnim herojima, ljudima koje svakodnevno srećemo. Kako znaš da „imaš temu“ za film?

Priča ima svugdje oko nas, raznih. I nijedna nije manje bitna od one druge. Ona koja će se ispričati zavisi samo od senzibiliteta autora. Volim reći da ne biram ja temu nego ona mene. Nekako se tu stvori i ne da mi mira dok ne izađe na vidjelo. Volim se baviti ljudima, društvom. Vjerujem da možemo živjeti u boljem društvu te su i moje teme na tom tragu. Puno je tu koraka koji se trebaju napraviti da bi se razmrsilo ovo klupko, ali korak po korak.

Najčešće sam režiraš, snimaš i montiraš. Koje su prednosti takvog rada u odnosu na timski, odnosno kako uspevaš da radiš sam(o) sa sobom?

I jedan i drugi pristup stvaranju su dobri. Ja više preferiram ovakav način rada, jer sa svojim subjektima ostvarujem puno iskreniji odnos. Za teme kojima se ja bavim ovo je izrazito bitno. Sjajno je imati veliku ekipu i raspodijeliti dužnosti i teret, no ista ta ekipa može biti i smetnja, nije svatko na snimanju s istim ciljem. Sve zavisi od toga što se radi i shodno tome treba naći najbolji način kako to izvesti da krajnji proizvod bude sjajan. Ovo je moj recept i za mene je idealan.

Važan momenat u tvom stvaralaštvu predstavlja i film „Mapa puna snova“ o vizuelnom umetniku Predragu Spasojeviću. Pošto nisi imao prilike da ga lično upoznaš, kako je izgledalo rekonstruisanje njegovog života?

Nisam, nažalost, imao prilike upoznati Predraga, o njemu sam prvo saznao preko njegovih radova. Zgranula me količina toga što je uradio i sve je na zavidnom nivou. Jedan dio njegovih radova obilježio je i moje djetinjstvo, te mi je bilo jako interesantno upoznavati ga kroz priče njegove obitelji, prijatelja, poznanika, suradnika. Producentica filma je Predragova partnerica Biserka Vranić, koja je bila velika i neophodna pomoć u organizaciji i navigaciji kroz more priča i karaktera. Izrazito mi je drago što je priča o Predragu tu, za sve nas i one nakon nas. On je jedna osebujna i izrazito topla duša, koja nas je svojim radom oplemenila i ukazala nam na bitne ljudske odrednice koje se često zanemaruju. Jako mi je drago kada čujem da ljudi nakon gledanja filma imaju utisak kao da su Predraga poznavali. To je upravo i bio cilj, jer kroz film i ja sam Predraga upoznao.

Dokumentarni film je nepravedno u sjeni igranog

Čuveno pitanje iz detinjstva – koga više voliš, ali ne mamu ili tatu, nego montažu ili režiju, igrani ili dokumentarni film?

Montaža je moja prva ljubav. Volim njene beskraje i začkuljice i proces i sukobe između subjektivnog i objektivnog kada se treba odreći nečega. Volim što mi daje mogućnost da se igram i stvaram kreacije. Režija se kasnije pojavila u mom životu, polako mi se podvukla pod kožu te sam i nju postavio na pijedestal, u ravnini s mojom prvom ljubavlju. One, na kraju krajeva, i jesu komplementarne te jedna bez druge ne mogu. Što se tiče igranog ili dokumentarnog filma, nisam određen jasno. Volim film u svakom pogledu, no preferiram raditi dokumentarne filmove zbog prisnosti, zbog iskrenosti, zbog toga što su karakteri tu i sada i stvarni su i za mene je to neizmjerna ljepota. Mislim da je dokumentarni film nepravedno osuđen da bude u sjeni igranog filma.

 

S obzirom na to da si studirao u Beogradu i u Ohaju, možeš li uporediti sistem obrazovanja u Srbiji i SAD-u?

Bilo je sjajno i u Beogradu i u Ohiou. Svaka je Akademija imala svoje prednosti i mane, no bitno je koliko se netko trudi da iz ponuđenog izvuče najbolje. O sistemu obrazovanja ne bih mogao da pričam puno, nisam stručan u tom domenu, no mogu reći da je potrebno da se zastarjeli sistemi mijenjaju, te da se uvode neke nove, preko potrebne inovacije jer vremena se rapidno mijenjaju i obrazovanje ne treba da zastajkuje i bude metuzalem u društvu.

Pristup studentima umetničkih akademija razlikuje se od onog na drugim fakultetima, pre svega po radu u malim grupama, za razliku od onih gde je student samo broj u indeksu. Koje su bile prednosti tvog načina studiranja i šta bi posavetovao one koji nisu u toj situaciji, nego pripadaju „bezimenima“?

Svatko stoji iza onoga za što se školuje i što u konačnici radi. Male grupe na Akademijama su prednost što se tiče edukacije, s druge strane to je jasan pokazatelj šta društvo misli o umjetnicima, što manje to bolje. Nitko ne mora da bude bezimen, ne treba da bude samo broj u indeksu ili na Zavodu za zapošljavanje. Uostalom, akademija ili fakultet ne određuju tko smo i što smo, svako se treba truditi da bude najbolji što može i da ne daje svoju sudbinu u ruke nekog drugog. Bezimen postaješ svojom voljom.

Koliko ti je bila važna uloga mentora, u tvom slučaju renomiranog montažera Andrije Zafranovića?

Andrija Zafranović je osoba koja mi je na najbolji način predočila koja nam borba sljeduje i koju žrtvu moramo da podnesemo da bismo se bavili onime što volimo. Mislim da smo svi mi u njegovoj klasi u početku bili skeptici, jer to je stvar nekih prošlih vremena, no istina je da je danas puno teže nego što je bilo nekada. Živimo u konfekcijskom svijetu, svatko tko iskače iz precizno istkanih društvenih okvira osuđen je na osudu i propast, unaprijed. Jedini je spas da se iz petnih žila boriš za svoje mjesto pod suncem, a to nije moguće ako ne cijeniš i ne voliš to što radiš jer time negiraš sebe i dozvoljavaš da budeš poražen. Tome nas je Andrija, indirektno, učio. Nije nam dao da budemo ništa manje od najboljeg što možemo.

 

Oprobao si se i u radu na muzičkim spotovima, između ostalog za kultni srpski bend Goribor i pesmu „Dugo nisam bio tu“. Zašto voliš spotove i na osnovu čega biraš hoćeš li raditi na nekom?

Za spot „Dugo nisam bio tu“ radio sam montažu, ostatak je radila druga, sjajna ekipa. Spotovi su forma koja mi je jako draga, forma u kojoj se u nekoliko minuta treba izraziti i kreirati jedan novi mali svijet. Ne radim puno spotova, no svaki mi je posebno drag, a biram ih po sopstvenom interesu. Bitno je da tekst i muziku shvatim i prepoznam kao nešto meni blisko, ne moram nužno i slušati tip muzike za koju se radi spot, ali moram imati neku konekciju s njom i s izvođačem. Bitno je biti na istoj valnoj duljini, kao i za većinu stvari.

Frontmen Goribora, Aleksandar Stojković ST, pre nekoliko godina povukao se sa srpske muzičke scene i doselio u Pulu, gde i ti živiš. Imaš li nekih informacija o njemu koje možeš podeliti sa našim čitaocima?

Aleksandar je moj poznanik i od skorijeg vremena i moj sugrađanin, vjerujem da mu je lijepo u Puli, no za sve ostale informacije o njemu i njegovom sadašnjem radu morati ćete ipak pitati Aleksandra.

Muzika kao bijeg od surove svakodnevice

Temom muzike bavio si se i u filmu „Prašina svakodnevnog života“ (2011), nazvanoj po citatu Pabla Pikasa. Za kojim odgovorom si tragao u tom filmu i misliš li da je scena u boljem položaju sada, nakon deset godina?

Film „Prašina svakodnevnog života“ pokušao je napraviti svojevrsni osvrt na muzičku scenu Pule nekada i sada. Kada sam ja bio gimnazijalac, u prvoj polovini 90-ih godina, u onim užasnim vremenima, u Puli je postojalo jako puno bendova, gotovo da nije bilo podruma, garaže ili potkrovlja u kojem se nije sviralo. Muzika je u to vrijeme bila jedino što nas je odvajalo od surove svakodnevnice u kojoj živimo. Nakon srednje škole, nisam bio u Puli dugi niz godina te je bilo interesantno vidjeti gdje je muzika bila u tom trenutku, u mirnodobsko vrijeme. Film sam radio zajedno s muzičarem Markom Jovanovićem, film je iznjedrio i dotakao se i mnogih drugih društveno relevantnih pitanja i za 2011. i danas. Ništa se posebno nije promijenilo. Nezavisna muzika nestaje, ugušena je većinom, kao i film.

 

U Hrvatskoj i u Srbiji položaj freelancera je aktuelniji nego ikad, usled najava oporezivanja i izmena Zakona o radu, kao i zbog pravnog definisanja digitalnih nomada. Pošto godinama radiš kao freelancer, koji je tvoj stav o ovoj temi?

Stvarati se mora. Boriti se za svoja prava itekako mora jer, ako se ne borimo, ona nestaju. Pritom ne mislim samo na freelancere, već na sve ljude koji žive od svog rada. Okolnosti nikada nisu idealne i uvijek su daleko od onoga što mogu da budu. Treba naći načina da se mijenjaju na bolje, da se svatko u društvu osjeća bolje i da svatko ima mogućnost napretka, ne samo nekolicina.

Inspiracija se ne može kupiti

Iako si poreklom iz Srbije, u Hrvatskoj živiš odmalena. Koliko ti je važan nacionalni identitet i koliko na tebe utiču aktuelna dnevno-politička dešavanja?

Smatram da je nacionalni identitet nešto što društvo čini ljepšim i raznolikijim. Smeta mi kad se različitost, bila ona nacionalna, rasna, rodna ili neka druga, podmuklo koristi da bi se stvarali raskoli među ljudima. Julije Cezar je rekao „Divide et impera“ (Podijeli pa vladaj), ništa se tu ne treba dodati. To je naopako i nekorisno. Svi trebamo stvarati bolje društvo u kapacitetima u kojima možemo jer nitko to neće uraditi za nas. Politikom se ne bavim i ne pratim je.

Kako je pandemija uticala na tvoj rad, i u kontekstu filmske industrije i u smislu inspiracije?

Ne mogu govoriti u kontekstu domaće ili strane filmske industrije jer o njima nemam dovoljno informacija. Najviše svakako pati nezavisna umjetnost, no to nije novost. Ni kriza nije novost, jer kriza na ovim prostorima nije strana, nije od jučer, traje u raznim oblicima već odavno. U prethodnom sistemu, nije se moglo kupiti ovo ili ono, sada se može kupiti, ali nemamo čime. Sve je manje-više isto, samo se retorika mijenja. Nekako ne mogu ni da zamislim kako bi izgledao život da se sutra probudim bezbrižan, ne znam da li bih se mogao snaći. No, bitno je da ne treba stati, ne treba odustati, treba se konsolidirati i krenuti dalje jači i pametniji. Inspiraciju kad netko ima – ima je, kad je nema – nema je. Ne može se kupiti i nije uvjetovana materijalnim moćima. Ja problem s istom nemam.

Ovaj tekst možete poslušati ovdje: