Miloša Crnjanskog, vjerojatno najznačajnijeg srpskog pjesnika dvadesetog stoljeća, a uz Tina Ujevića i najznačajnijeg južnoslavenskog, na prvi pogled ne vezujemo za Zagreb, unatoč velikoj i kompliciranoj mreži putovanja i, ključno, dugogodišnjeg egzila, koje je ovaj magistralni pisac naše književnosti i tragični čovjek prošao u svom dugom životu. Ipak, unutar njegove kompleksne autorske i lične biografije, životopisa i priključenija koje su nemilosrdno šibale struje i vjetrovi veći od pojedinca, historijski i društveni, izdvojila se unutar svega i jedna zagrebačka epizoda. Ona bi se mogla učiniti ne naročito značajna u većoj slici života i rada, pogotovo što je bila veoma kratka. Ali nije tako.
Kad je izašla „Lirika Itake“, njegova prva zbirka i bez dvojbe najbitnija zbirka naše poezije u dvadesetom vijeku, uz tu knjigu-miljokaz, nešto sasvim bez prethodnika, Crnjanski piše i jednako čuvene „Komentare uz Itaku“, zapravo čitavu autobiografiju u opsegu knjige. U tom do danas začudnom biografskom, poetskom i poetičkom tekstu, po kojem svaki ovdašnji pisac može i danas da mjeri memoarsko pisanje, smjestili su se i pasusi o dolasku i boravku u našem gradu.
Crnjanski, tada još nepoznat autor, stiže u Zagreb u dramatičnom i ujedno trenutku potpunog iscrpljenja i ruševina jedne civilizacije, u trenutku kraja goleme ere i početka stvaranje nove, a s njom i stvaranja jedinstvene zemlje – prve jugoslavenske države u historiji. U kasnu jesen, novembra 1918. doputovat će u Zagreb iz Beča, noseći sobom užas i iskustvo dotad najvećeg klanja nacija. Crnjanski dolazi kao ratnik, kao bivši oficir austrougarske vojske koji je prošao nekoliko frontova i nagledao se neizrecivih grozota. Dolazi, reklo bi se, slučajno, na proputovanju u druge naše krajeve, u povratku materi u Srbiju, u zavičaj, i uopće tražeći sebi mjesta u momentu kad staro još umire, a novo se još nije rodilo. Iz Beča mu se ne ide, ali kad ipak bude pošao, ostavit će u „Komentarima“ impresiju. Naizgled lapidarnu, sasvim u svom stilu, što znači neprevaziđenu kao što su neprevaziđeni toliki pasusi ovoga pisca što u nekoliko riječi, rečenica i redova kaže više nego većina pisaca kojima bi za isto trebalo nekoliko poglavlja, ako ne i knjiga čitava: „Rat je svršen. Završena je i jedna epoha Evrope. Završen je i jedan dio mog života.“ Dodajući silno znakovito i silno potresno: „Idem u svoju zemlju.“
Dakle, kad ide u Zagreb, koji će se tek s prvim decembrom naći formalno u novoj državnoj zajednici, Crnjanski idealistički ali bez iluzija govori da ide „u svoju zemlju“. Zagreb koji ga dočekuje, pjesnika ionako, kako sam kaže, s mislima koje su „jako konfuzne“, grad je „mračan, zapušten, prepun.“ To je vrijeme nemira i Crnjanski spominje „krvoproliće na Jelačićevom trgu“, što je događaj koji zaslužuje poseban tekst. Već tada nisu svi u Zagrebu za novu zajedničku državu, naime, iako se ona tek još treba roditi.
Inače, Crnjanski je i potpuno bez novca, pa odlazi čuvenom uredniku, književniku, antologičaru i prevoditelju Juliju Benešiću. U ediciji Društva hrvatskih pisaca Benešić mu štampa dramu „Maska“ – tako prva drama i prvo poslijeratno djelo Miloša Crnjanskog izlazi upravo u Zagrebu, kao najava jednog obimom i domašajem golemog opusa, što će početi kao lava koja se prelijeva već sljedeće 1919. godine spomenutom i epohalnom „Lirikom Itake“. Benešić uređuje časopis Savremenik, vodi Crnjanskog čak po Zagorju, gdje se prvi put upoznaje sa zvukom i riječju kajkavskog, i kroz figuru pjesnika Dragutina Domjanića s čijim stihovima smo svi odavde odrastali. Nije impresioniran. Crnjanskom su dakako bliži pisci skupljeni oko časopisa „Književni jug“. Uopće, zapanjujuća je grupa ljudi koju tada upoznaje u Zagrebu i od tih susreta mogao bi se napraviti čitav roman: mladi i zdravljem još krhki Ivo Andrić, konte Ivo Vojnović, veliki i nesretni historičar Vladimir Ćorović. Crnjanski upoznaje i pisca predgovora upravo objavljenog Andrićevog „Eks Ponta“, Hvaranina Niku Bartulovića, jednu od najčudnijih i najmisterioznijih, tragičnih pojava hrvatske, srpske i jugoslavenske kulture. Sva ova imena redom su metafore koje se spajaju u jednu veliku metaforu tendencija što se kao velika delta redom ulijevaju u glavnu političku i kulturnu Ideju epohe, ideju koja se zvala Jugoslavija.
Velikodušni, ali nemarni Benešić, bonkulović, „epikurejac“, kako za njega piše Crnjanski, zaključujući kako „nikad nije video aljkavijeg i efikasnijeg urednika“ od njega, štampa još nekoliko stvari, a planira mu izdati i zbirku poezije. Za kasniju, a pogotovo našu današnju perspektivu u sljedećem pitanju frapira rečenica gdje Crnjanski pojašnjava kako se „u ono doba nisu pravile kopije rukopisa, to mnoge moje rukopise nisam video nikad više, ni od Benešića“. Tako je izgubljena i proza pod naslovom „Legenda“, štampana također u Savremeniku.
Pojavilo se prošlih godina nekoliko knjiga i filmova u Srbiji koje kao početni motiv imaju pronalaženje izgubljenih djela velikih autora, nestalih rukopisa, pjesama i filmova, stvarnih ili apokrifnih. Pošto je bez sumnje Crnjanski Benešiću ostavio nekoliko svojih radova, to makar hipotetički otvara mogućnost da se oni jednog dana nekim čudom ili opsesivnim radom kakvog filologa „detektiva“ nekako pronađu i izađu na svjetlo dana. Kakvo bi to otkriće bilo samo, pa da ta „usputna“ epizoda na putu i peripetijama našeg klasičnog autora i njegove tanušne i ne najtoplije veze sa Zagrebom: „Ja sam 1918. otišao iz Zagreba iznuren“, odjednom postanu mjesto velikog pronalaska izgubljenih radova velikog pisca, jedna pružena ruka drugoj, makar i stoljeće kasnije.
Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
