Malo je onih koji su aktivni u srpskim institucijama u Zagrebu, a da nisu upoznali Bogdanku Srdić-Vulpe. Ova rođena Ličanka gotovo cijeli svoj život provela je u Zagrebu. Iako je sada u mirovini, to je ne sprečava da bude aktivna, kako u Gradu Zagrebu, tako i u svim srpskim institucijama u gradu. U svom pretrpanom rasporedu je ipak pronašla vremena da za P-portal kaže nešto o svojoj rodnoj Lici, Zagrebu, o svojoj ljubavi prema umjetnosti i neumornom aktivizmu.

Veći dio života ste proveli u Zagrebu. Osjećate li da je to sada vaš dom i što vaš veže za rodnu Liku?

U Zagreb sam došla s 15 godina u 1. razred gimnazije, tu sam završila fakultet, zaposlila se, udala se i na kraju dočekala mirovinu. Moram priznati, nažalost ili na sreću, ja Zagreb doživljavam svojim gradom, a Lika je moja uspomena, moje djetinjstvo. Sve najljepše me veže za to rano djetinjstvo i za vrijeme koje je bilo potpuno drugačije. Sjećam se da je kroz moje malo mjesto, Vrhovine, dva puta tjedno prolazio sladoledar s kolicima i dvije kante sladoleda, a mi djeca smo trčali za njim i kupovali kuglice sladoleda, što je danas nezamislivo. Sada tamo imam samo roditeljsku kuću u kojoj nitko ne živi. Ja sam Ličanka i to ću uvijek biti. Ta činjenica me određuje po hiljadu osobina i običaja, ljubavi prema ljudima, pjesmama koje me vežu za taj kraj, ali danas to više, nažalost, nije ona Lika mog djetinjstva i moje mladosti. Jako puno ljudi, prijatelja i rođaka je otišlo nakon rata, iselili su se po cijelom svijetu. Ostao je taj prekrasni kraj u koji često idem i uvijek sam sjetno raspoložena na tu Liku moje mladosti. Ipak, drago mi je da se moj kraj sada razvija, došli su neki drugi ljudi i puno se ulaže u turizam.

Završili ste povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Otkud ta ljubav prema umjetnosti?

Moram priznati da to za Ličane nije baš karakteristično. Oduvijek sam voljela učiti i čitati, a kako sam u Zagrebu živjela u učeničkom domu, imala sam odgajateljice koje su to njegovale. Iako nisam bila iz siromašne obitelji, ipak si puno stvari nisam mogla priuštiti, ali sam zato imala priliku biti u Muzičkoj omladini gdje sam zavoljela ozbiljnu glazbu, što za naš kraj nije karakteristično. Također, imala sam profesoricu iz umjetnosti koju sam jako voljela i koja je mene jako voljela i ona mi je usadila tu ljubav prema umjetnosti, a i oduvijek sam imala dobro oko za analizu slika.

Jeste li se nakon studija bavili umjetnošću?

Ja sam upisala taj fakultet da bih se bavila modernom umjetnošću jer to volim, ali mi to, nažalost, nije uspjelo. Ali sam svejedno radila u jednom vidu struke, radila sam u Tvornici ulja Zagreb koja je tada zapošljavala 1700 ljudi. Budući da je tada sve bilo razvijeno, mi smo u Tvornici imali odbore za obrazovanje, kulturu, informiranje i sport i svaki odbor vodo je netko tko je za to bio fakultetski obrazovan. Ja sam vodila osnovno obrazovanje i kulturu. U našoj sindikalnoj dvorani dobila sam galerijski prostor i svaki mjesec sam imala jednu izložbu. Sjeverne zemlje to danas uvode svojim radnicima, a mi smo to imali prije 40 godina. Sve izložbe su bile prodajnog karaktera i ja sam uspijevala prodati minimalno 50 posto slika ili skulptura jer se to moglo kupiti na rate. Ja bih se trudila približiti im umjetnost i radnicima nije bilo neugodno doći u galeriju. Kada bi odlazili u penziju govorili bi mi da nije bilo mene da njihov dnevni boravak ne bi imao ni jednu sliku, a sada imaju galeriju. Također, imali smo i veliku biblioteku i radnici su zaista čitali knjige, a imali smo i sve lektire za osnovnu i srednju školu za njihovu djecu. Osim toga, vodila sam i puno slobodnih aktivnosti kao što su foto sekcije, tečajevi fotografije, keramike, slikanja… Sve je to Tvornica plaćala, bila je to bogata firma koja je brinula o svojim radnicima i omogućavala im da ljepše i lakše žive.

Je li danas umjetnost rezervirana samo za odabrane?

Ne mislim da je umjetnost danas samo za odabrane, ali mi se čini da nema sistema koji bi umjetnost približio ljudima jer je ona nestala iz svih tih radnih sredina. Tada su sve velike tvornice imale svoje ljude koji su se bavili umjetnošću i kulturom. Mislim da je to bilo izvrsno za proširenje svih oblika umjetnosti.

Možete li nam reći nešto o vašem angažmanu u Gradu Zagrebu?

Kada su krenuli izbori 2013. godine za Skupštinu Grada Zagreba, gradonačelnik Milan Bandić htio je da budu zastupljene različite struke i nacionalne zajednice u gradu, tako sam i ja došla na listu i izabrana sam u Skupštinu gdje sam bila do 2017. Bila sam u tri odbora: Odboru za nacionalne manjine, Odboru za kulturu i Odboru za predstavke i pritužbe. Kroz ta tri odbora mogla sam pomagati ljudima jer sam, kao zastupnica, mogla lakše doći do onih koji rade u Poglavarstvu i Skupštini. Najčešće sam pomagala oko imovinsko-pravnih odnosa, socijalne zaštite, smještaja u bolnice i staračke domove, pomagala sam umirovljenicima da mogu raditi poslove koji su prilagođeni njima, također sam pomagala ljudima da lakše dođu do informacija oko zaposlenja. Imala sam ured gradske zastupnice koji se nalazio u prostorijama Arhiva Srba u Hrvatskoj u koji su mogli doći svi kojima je bila potrebna neka informacija ili pomoć. Sredstva gradske zastupnice često sam donirala humanitarnim organizacijama te sam tako pomagala i Srpskom privrednom društvu „Privrednik“ za stipendiranje učenika i studenata slabijih materijalnih mogućnosti, organizacijama koje brinu o djeci smanjenih psihofizičkih sposobnosti, Crvenim nosovima, klaunovima koji rade u dječjim bolnicama kao i mnogim drugim kojima je bilo najpotrebnije. Danas, iako više nisam zastupnica, i dalje sam aktivna u pojedinim vijećima i još uvijek sam vezana za Poglavarstvo i djelatnosti u kojima sam bila u Skupštini.

Jeste li imali problema zbog svoje nacionalnosti?

U skupštini Grada Zagreba nisam nikada imala probleme, na mojoj stranici je pisalo da sam ja članica Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, svi su znali moju nacionalnost, ali mi nikada nitko ništa nije rekao povodom toga. Možda je to zato što sam se uvijek kretala u umjetničkim krugovima koji su najčešće otvoreni za sve različitosti, a Grad Zagreb, na čelu s gradonačelnikom Bandićem, pogotovo. Moram samo dodati, da, iako sam u Gradu Zagrebu uvijek imala otvorena vrata, za vrijeme rata sam, kao i većina mojih sunarodnjaka, imala brojnih poteškoća zbog toga što sam Srpkinja. U gradu su danas 22 nacionalne manjine, a njih 18 ima svoje predstavnike. Kao gradska zastupnica surađivala sam sa svim tim vijećima i imala sam jako dobre odnose s njima. Uvijek sam se trudila svima pomoći jer kad pomažete svima, možete pomoći i svojima. Ja sam iz partizanske obitelji i odgojena sam da ne dijelim ljude po nacionalnosti.

Osim u Gradu Zagrebu, aktivni ste i u srpskoj zajednici. Kakva vam je suradnja sa srpskim institucijama u Zagrebu?

Pratim sva događanja u našoj nacionalnoj zajednici, u kulturi, školi i crkvi. Često sam izaslanica gradonačelnika Bandića na raznim događanjima, a kada nisam izaslanica, onda dolazim privatno. Volim rad u našoj zajednici i lijepo surađujem sa svim organizacijama i ljudima u njima. Imam odličnu suradnju s Privrednikom na čelu s predsjednikom Nikolom Lunićem, sa Srpskim narodnim vijećem na čelu s Miloradom Pupovcem, sa svim članovima Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba na čelu sa Sašom Miloševićem, s Prosvjetom i sa sveštenicima Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu na čelu s Njegovim visokopreosveštenstvom, mitropolitom Porfirijem. Članica sam Privrednika i Prosvjete te sam u Vijeću srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. Mislim da sam dosta informirana, poznajem jako puno ljudi i oni mene poznaju.

U Vijeću srpske nacionalne manjine Grada Zagreba vodite projekt za unapređenje kvalitete života sunarodnjaka starije životne dobi. Kakvo vam je iskustvo u vođenju tog projekta?

Taj projekt provodimo zadnjih pet godina, a korisnici su uglavnom u visokoj životnoj dobi, o njima brinu naše volonterke i volonteri koji ih obilaze. U ovih pet godina jako puno ih je umrlo, sada ih imamo 16, što je premalo jer bismo mogli imati i više. Tim starijim ljudima je najpotrebniji razgovor i društvo jer svi oni žive sami, a oni koji imaju djecu, ona su im daleko. Naši volonteri njih razumiju jer su porijeklom iz istih opustošenih krajeva. Ti stari ljudi su preživjeli dva rata i te bolne uspomene sada imaju s kim podijeliti i mogu to volonterima pričati bez straha. Volonteri im često pomažu pri odlascima doktoru, pri nabavi lijekova, odlasku u trgovinu, te sitnim kućanskim poslovima. Iako su stari i nemoćni, najveći problem im je samoća te mene i ostale volontere doživljavaju kao članove familije. Ovim putem pozivam sve potencijalne korisnike i volontere koji bi htjeli biti dio ovog projekta da mi se jave.

Sudjelovali ste i u brojnim drugim aktivnostima u zajednici. Možete li nabrojati neke od njih?

U našem Vijeću sam, s drugim kolegicama i kolegama, o organizaciji Dana nacionalnih manjina u Gradu Zagrebu. Nekoliko godina smo organizirali i dječje izlete na jezero Balaton u Mađarsku, a pomagala sam i Prosvjeti kako bi prikupili novce za ljetovanje djece slabijih materijalnih mogućnosti. Ove godine sam organizirala da naša zajednica sudjeluje na Međunarodnom danu poezije nacionalnih manjina te su dvoje naših mladih recitirali poeziju Grigora Viteza, Arsena Dedića i Branka Miljkovića i to je bilo zaista lijepo. Donirala sam vrijedne knjige Arhivu Srba u Hrvatskoj. Preko Grada Zagreba, sudjelovali smo u jednom europskom projektu za žene useljenice, tj. za žene drugih nacionalnosti koje su se doselile u Hrvatsku i nemaju državljanstvo. Naše dvije sunarodnjakinje su, također, sudjelovale, učile su hrvatske zakone, išle kod brojnih poslodavaca gdje bi se mogle zaposliti, a na kraju su sudjelovale i u završnoj priredbi u kojoj su, obučene u narodne nošnje, pjevale pjesme iz južne Srbije. Ove godine planiram organizirati studijsko edukativno putovanje na Frušku goru za članove našeg Vijeća i, naravno, nastaviti sa svim ostalim aktivnostima.

Otkud tolika energija i želja za aktivizmom?

Mene to ispunjava. Ja ne mogu ljudima pomoći tako da im nešto materijalno dam, ali im mogu dati pažnju i ljubav i mogu ih saslušati. Inače sam vrlo otvorena osoba i volim ljude. To nekada možda nije dobro, ali uvijek polazim od toga da su ljudi dobri i to je najčešće tako. Volim raditi s ljudima i radit ću dok god budem mogla.

 

 Fotografije: Jovica Drobnjak