Bekim Fehmiu – samuraj jugoslavenskog glumišta

Piše: Bojan Munjin

„Veliki čovek i veliki glumac, šteta, svi smo mi pomalo krivi za njegovo ćutanje zadnjih 20 godina.“
Bekim Fehmiu

Kažu da je Bekim Fehmiu živio kao samuraj i umro kao samuraj. Markantne figure i prodornog pogleda, bio je jedan od najznačajnijih jugoslavenskih i srpskih glumaca. Rodio se 1936. godine u Sarajevu u albanskoj porodici s Kosova, djetinjstvo i školovanje proveo je u Prizrenu, a kasnih pedesetih završio je Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu. Bio je član Jugoslovenskog dramskog pozorišta (JDP), ali na filmu je ostvario svoje najznačajnije uloge.

Proslavio se 1967. filmom „Sakupljači perja“, redatelja Saše Petrovića, a njegovo ime od tada je postalo poznato i izvan granica bivše države. Za uloge Belog Bore u „Sakupljačima perja“ i Halil-bega u filmu „Roj“, Miće Popovića, Bekim Fehmiu je nagrađen na Festivalu jugoslavenskog igranog filma u Puli. Publika ga je veoma voljela i u filmu „Specijalno vaspitanje“ Gorana Markovića, a na listi njegovih filmskih i televizijskih uloga nalazi se 45 naslova.

Često je igrao u evropskim produkcijama, naročito u Italiji, a oprobao se i u američkoj kinematografiji. Surađivao je s redateljima Dinom de Laurentisom i Džonom Hjustonom, a partneri na velikom platnu bili su mu Olivija de Hevilend, Ava Gardner, Dirk Bogart, Šarl Aznavur i druge svjetske zvijezde. I u JDP-u Bekim Fehmiu je ostvario značajne uloge. Jedne godine stigao je u JDP Žan-Pol Sartr na premijeru svog komada „Zatočenici iz Altone“ i zapazivši Bekima Fehmiua u toj predstavi, prije odlaska iz Beograda napisao mu je kao posvetu dirljivo pismo.

Ne samo po adresi stanovanja nego i vlastitim srcem Bekim Fehmiu je bio jugoslavenski glumac. Za njega bratstvo i jedinstvo nije bila floskula nego je zaista vjerovao – to su vidjeli svi koji su ga poznavali – u solidarnost i prijateljstvo jugoslavenskih naroda i narodnosti. Plakao je kada je umro Tito i zato su njegovo kasnije razočarenje i slom ideala bili toliko veliki. Kada se Jugoslavija gasila i kada su prilike na Kosovu postajale sve gore, naslućujući ono što dolazi, sit mržnje, ozlojeđen i slomljen, Bekim Fehmiu je odlučio da napusti ono što je najviše volio – svijet kazališta i filma. Posljednja predstava u kojoj je igrao bila je „Gospođa Kolontaj“ kasnih osamdesetih u JDP-u.

O svom životu, glumi, uspjesima i razočarenjima, Bekim Fehmiu je napisao knjigu „Blistavo i strašno“, koju smatra nečim najznačajnijim što je u svojoj karijeri učinio. Govorio je da je kao dječak u Prizrenu volio stajati na ulaznim vratima pravoslavne crkve i slušati pjesme koje su ljudi u toj crkvi pjevali i družio se sa Oljom, kćerkom pravoslavnog sveštenika. „Prizren je bio grad za čoveka, ali nažalost on više ne postoji. Zbogom narodi i narodnosti bivše Jugoslavije“, rekao je mnogo godina kasnije Fehmiu i citirao Šekspira: „Ovo je vreme izašlo iz zgloba. O prokletstvo, sram me što što sam rođen da te popravljam sam.“

Napustivši sve, Bekim Fehmiu je imao podršku porodice, supruge Branke Petrić, također glumice i sinova, Hedona i Uliksa, ali tužno je bilo gledati kako kopni jedna ogromna umjetnička energija i jedna velika ljudska duša. Pratio je svoju suprugu na probe i na premijere, razgovarao je s poznanicima, ali je svoju muku nosio sam. Na kraju, najavivši to svojim najbližima, odlučio je da samovoljno ode sa ovoga svijeta i to je 15. juna 2010. i učinio. „Samo sjedni ispred mene i gledaj me“, govorio je zadnjih dana svog života supruzi Branki koju je čitavog života jako volio. Nakon pogreba u Beogradu, na koji su došli mnogi glumci, kolege i prijatelji, netko je rekao: „Veliki čovek i veliki glumac, šteta, svi smo mi pomalo krivi za njegovo ćutanje zadnjih 20 godina.“

 

 

Ministarstvo kulture


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: