Prema nekim procjenama, između 19 i 20 hiljada Srba izbeglih iz Hrvatske živi već 30 godina na području banjalučke regije. Mnogi od njih su ugledni građani, uspješni biznismeni, intelektualci, sportisti. Avgusta 1995. bili su deo nepregledne kolone ljudi koja se slijevala niz Lauš, preko Bulevara cara Dušana, do banjalučke gimnazije, gdje je bio prihvatni centar. Pritisnuti svim ratnim nedaćama, po nekoliko puta su počinjali od nule. Radili su mnogo više od drugih, a žudnja za životom vodila ih je hrabro kroz nova mjesta u kojima bi se zatekli.

Slađana Kovačević Đukić rođena je u Zagrebu. U njemu je živjela do 1991. godine. Odlaska se, kaže, ponekad prisjeti, ali joj je živa slika napuštanja ulice u kojoj je odrasla.

– Sjećam se bibliobusa. Živjeli smo u predgrađu, na Žitnjaku. Svakih 15 dana pokretna biblioteka dolazila je u dvorište škole. Jedva sam čekala taj dan. Sjećam se odlazaka u Zoološki vrt i izleta na Jarunu. Imala sam lijepo djetinjstvo. Djetetu od deset godina nije bilo potrebe mnogo objašnjavati. Selili smo se i to je sve. Ali i na dan kad smo spakovali stvari i zaključali kuću, mama je gajila nadu da ćemo se vratiti – kaže Slađana, danas novinarka i urednica na RTRS-u.

Ipak, roditelji se više nikad nisu vratili. Kuću su zamijenili s porodicom iz Prijedora, gdje su i sami rođeni. Slađana u Zagreb danas rado odlazi, ali samo kao turista.

– Biti tinejdžer nije lako ni kad si u sredini iz koje si potekao, a kamoli prilagođavati se na sve novo. Nije bilo lako, mada nije bilo ni neprijatnih situacija. Neko vrijeme vukla sam za sobom pridjev “izbjeglica”. Poznajem mnoge koji su, odlazeći, ostali bez igdje ičega. Mi smo imali sreće. Ali trebalo je graditi život od nule. Moji roditelji su, srećom, bili mladi kad su morali početi ponovo. Radili su dan i noć. I uspjeli – govori Slađana.

U Banjaluci je prije nekoliko godina osnovan Krajiški kulturni centar “Sveti Sava”, udruženje u kojem se okupljaju Srbi s prostora današnje Hrvatske. Nastoje da očuvaju sjećanje na rodni kraj i da kulturu i tradiciju prenesu na nove generacije. Bave se izdavaštvom, organizuju i humanitarne akcije. Jedna od njih je bila “Banija u srcu”, kad su prikupljali pomoć za stradale u zemljotresu krajem 2020. Mišel Pavlica je tu akciju koordinirao. Sin prosvjetnih radnika, nadareni usmeni pripovjedač, što je česta odlika Krajišnika, priča mi za kafanskim stolom. Postoje neki ljudi, divna “pričala” koji vas na prvu privuku i uvuku u svoje skrivene svjetove, da slušalac nema potrebu da presijeca, vodi i usmjerava razgovor.

– Toga junskog dana 1992. otišao sam iz Benkovca na studij na kotorski fakultet za pomorstvo. Nadao sam se da će mi novo okruženje pomoći da iza sebe ostavim ratna dešavanja, da zaboravim na prisilan odlazak iz porodične kuće u Biogradu na Moru i ublažim nostalgiju na srednjoškolske dane provedene u zadarskom MIOC-u. Koliko se toga promijenilo u samo godinu dana! Brinuo sam se za sudbinu rođaka i prijatelja u Lici, gdje sam rođen, i Dalmaciji, u kojoj sam odrastao. Ipak, Kotor me nije dugo zadržao. I pored molbi i upozorenja mojih roditelja da ne napuštam mir crnogorskog primorja, odlučio sam da pređem u Banjaluku na ekonomski fakultet. Uprkos neimaštini i haosu rata koji se u međuvremenu razbuktao po Bosni i Hercegovini, u ovom gradu sam pronašao mir. Bio sam bliže rodnom kraju, roditeljima, sestri i bratu. Banjaluka me prihvatila, a i ja sam prihvatio nju. A onda je došla “Oluja”. Kao i hiljade drugih, moji su otišli u Srbiju, a ja sam po inerciji otišao sa njima, u novo izbjeglištvo. Nakon nekih mjesec dana odlučio sam da se vratim. Nisam mogao bez grada na Vrbasu, bez kolega i dobrih prijatelja. Nešto me za Banjaluku vezalo, uvukla mi se pod kožu. Ni moji roditelji se nisu snašli u Srbiji. Sestra se udala za jednog izbjeglog Zadranina i otišla sa svojom novom porodicom, najprije na Kosovo, a potom, nekoliko godina kasnije, u Ameriku, gdje i danas živi – govori Mišel.

Njegovi roditelji i brat uskoro odlaze u Podunavlje, u Stare Jankovce, gdje dobijaju posao u školi. Mišel im se pridružuje. A onda se 1998. godine okončala renitegracija Podunavlja i svi su naprasno ostali bez posla. Majka je nakon nekog vremena uspjela da se vrati na posao, otac više nikad. Potom, Mišel po treći put dolazi u Banjaluku. Ovaj put sa sobom je poveo Sremicu, Gordanu sa kojom je u narednim godinama dobio tri sina. Mišelovi roditelji su danas u penziji i nakon mnogo izazova skućili su se u Sremskim Lazama, selu između Vinkovaca i Tovarnika. Nikad se nisu vratili u rodni kraj. Bili su prisiljeni da porodičnu kuću u Biogradu na Moru prodaju za mizeran novac 2000. godine, kako bi izbjegli nove traume neizvjesnih i višegodišnjih sudskih procesa. Porodica se sada nalazi u pet različitih zemalja, na dva kontinenta. Pokidane veze polagano se obnavljaju. Mišel kod roditelja odlazi često. U rodni Gospić povremeno. Uglavnom su povodi sahrane, rjeđe svadbe.

– Dovoljno sam blizu svom rodnom kraju, da ga osjećam kako diše tu negdje, uz mene, i dovoljno daleko da me ne boli težina minulih događaja. A sjećanje na rodni kraj ostaje u srcu. Dok je mene i potomaka moje djece, sačuvaćamo ga – završava svoju ispovijest Mišel Pavlica, stručnjak za ekonomski razvoj.

– Brat, sestra i ja smo se brzo snašli u novoj sredini kao djeca. Zadirkivanja su bila, uglavnom, zbog naglaska ili pojedinih riječi koje smo, uz ono nekoliko kofera i torbi, donijeli sa sobom. Međutim, i to je nestalo s vremenom, a akcenat više nemam, tako da danas niko iz govora ne može da provali da nisam iz Banjaluke. Inače, mentalitet ljudi u Banjaluci i ljudi sa Banije je sličan. Domaćinski. Slušajući i poredeći priče rođaka i poznanika koji su izbjegli u Srbiju, vidim da smo mi mnogo toplije prihvaćeni ovdje nego što su oni tamo bili tih godina nakon rata – ovako svoju priču plete Goran Arbutina, sportski novinar i sportski radnik.

– Iz Siska smo izbjegli 1994. Iako su Srbi bili 15-ak kilometara od Siska, mi smo prešli 1.200 do 1.300 kilometara preko Slovenije, Mađarske, Srbije. Mijenjali smo kuću sa Hrvatima iz Banjaluke. Za vrijeme rata bilo je raznih situacija, provokacija i osuda i tada smo upoznali i dobro i zlo u našim komšijama sa kojima smo do juče živjeli. Neke komšije su nagovarale djecu da nam govore “četnici”, sa drugima smo bili u jako dobrim odnosima. I dandanas smo. Bio sam dijete, ne mogu da se sjetim svega što se dešavalo, ali iz priča mojih roditelja znam da su išli na redovne “informativne razgovore”, prolazili svašta na radnom mjestu… U Sisku nije bilo lako, a bukvalno si bio označen kao Srbin. U školskom svjedočanstvu koje smo dobijali na kraju svakog razreda nakon imena i prezimena velikim slovima je prvo ispisana nacionalnost – Srbin. A mi to nismo krili i moji roditelji su se na popisu pred rat izjasnili kao Srbi. Bilo je to jako teško vrijeme, brojne srpske porodice u Sisku su preko noći nestajale. Ali, naravno, bilo je i dobrih ljudi. I čovjek je čovjek bez obzira na nacionalnost. Jedino što mi je žao što se sa svojim prijateljima nismo mogli ni pozdraviti, jer smo odlazili u tajnosti. Nikom nismo smjeli reći, jer pitanje je šta bi bilo s nama – prisjeća se Goran.

U Sisak rado odlazi, i on samo kao turista. Prvi odlazak nakon rata pamti po tome da najboljeg prijatelja iz djetinjstva nije prepoznao. Ali poslije nekoliko minuta razgovora, prijateljstvo se nastavilo, prijatelj mu je kasnije došao i na svadbu u Banjaluku. Gorana krase velika energičnost i upornost koje se poslovično pripisuju svim Krajišnicima. Njegov rad sa djecom u fudbalu je nemjerljivo važan za zajednicu.

– Potičem iz klasične radničke porodice. Roditelji su počinjali od nule, ja sam htio da im pomognem koliko mogu. Hvala Bogu, i brat i sestra i ja smo završili fakultete. Zasnovali smo porodice. Radimo poslove koje volimo. Od početka smo bili društveno angažovani. Čitav život imam tu ljubav prema fudbalu, igrao sam ga i kad sam došao u Banjaluku, a poslije i ostao u fudbalu kao neko ko vodi fudbalski klub. Urednik sam sportske redakcije portala Mondo u Banjaluci, a većinu slobodnog vremena poklanjam fudbalu kroz klub koji vodim. Sa prijateljima sam osnovao FK Rekreativo, trudeći se da pokrenemo nešto za djecu i mlade u naselju – kaže Goran.

I uspjeli su. Od izgradnje dječijeg igrališta do toga da su male fudbalere vodili u “La Masiju” da igraju protiv Barselone. Putovali su u Švajcarsku, Zagreb, Beograd. Entuzijazam za ovim sportom kod Gorana je teško opisiv. Fudbal je za njega i opsesija i terapija.

Našeg idućeg sagovornika, Zorana Popovića, televizijska publika pamti po brojnim ratnim i mirnodopskim reportažama, ali i vrlo gledanim autorskim emisijama, poput debatne “Crvene linije”, emitovane na RTRS-u sada već daleke 2005. godine. Prošavši skoro sve žanrove novinarskog i snimateljskog zanata, mijenjajući razne medijske pozicije, od 2007. je u PR biznisu. U Banjaluci je sa par novinara osnovao Alternativnu televiziju Banjaluka, koja je dobijala brojne nagrade za izvještavanje. Novinarstvo je na kraju ipak napustio.

– Sva ona novinarska sloboda za koju smo se bili izborili poslije rata polako je nestajala. Politička kontrola je bila sve jača, a kritička masa novinara je bila sve manja. Odustao sam od borbe sa vjetrenjačama – objašnjava nam razloge.

Jednu ljubav, koja je iz hobija prerasla u ambiciozni poduhvat, sa tendencijom da preraste u ozbiljan biznis, Zoran je naslijedio od oca – vinarstvo. Ta ljubav nevidljivim nitima ga veže za zavičaj i seže u njega kao i u daleku porodičnu istoriju. Kad je posustajao energetski, i kad je entuzijazam za vinarstvo ispario poput otvorene boce vina, bio je riješen da proda vinograd. Slučaj je htio da mu se pri ruci nađu, gle čuda, opet komšije iz Dalmacije koji žive u Banjaluci.

– Otac je prve godine po dolasku u Banjaluku posadio jedan manji vinograd. Proizvodio je vino i počeo polako da ga i prodaje. Dizali smo kredit, kupovali zemlju, sadili vinograd i nakon desetak godina sreo sam momke spremne da ulažu zajedno sa mnom i mojim bratom u vinarstvo. Najljepše od svega što su to ujedno i naše komšije iz Dalmacije, iz sela Brgud kod Benkovca. Braća Matić su se u Banjaluci ostvarila u IT biznisu i onda ih je vjerovatno pradjedovski duh privukao opet na vinograd i vino. Ovih dana završavamo registraciju preduzeća koje se zove Vinarija Dalmati. Dva su razloga za taj naziv. Prvi je što smo svi iz Dalmacije, a drugi što je ovo nekad bila ilirska provincija Dalmati. Ovo je podneblje idealno za bijele sorte, koje i prevladavaju u našem vinogradu. Ovdje ne postoje izrazito lokalne sorte vinove loze, pa stoga razvijamo dvije sorte tipične za Balkan: tamjaniku bijelu i moravu. Tamjanika je svima poznata, a morava je jedna izuzetna novostvorena sorta sa novosadskog instituta i pogodna je za ekološki uzgoj. Ostale sorte su internacionalni asortiman – govori Zoran.

Prisjećajući se zavičaja i ratnih dešavanja devedesetih, Zoran govori mirno, bez afekta. Ne rezignirano, već trezveno i sa lakoćom koju imaju samo ljudi sa velikim, a različitim iskustvima. Prihvatajući mijene i meandre kojom se rijeka života neprestano kiti, Zoran će ući u posao koji će mu promijeniti sve i voditi ga svuda.

– Meni je Banjaluka baš legla kao grad. Tu sam upoznao i svoju suprugu. Tu su odrasle i odrastaju moje kćerke. Dopala mi se, kao i ljudi i mentalitet. Nije ni mala, ni velika. Sasvim prijatna za život. Bila je između Zagreba i Beograda i blizu Dalmacije, koja me onako kamenita, stalno vukla. Dalmacija me uvijek zove. Valjda je tako svakom od nas kad razmišlja o rodnom kraju. Ponekad mislim da živim dva života, ali potpuno različita. Jedan je bio prije rata u drugom gradu, s drugim prijateljima, i ovaj poslije rata gdje je sve drugačije. Porodična kuća u mom rodnom selu Čista Mala, vodičko zaleđe, je obnovljena. Brat, otac i ja smo posadili masline. Nije nam teško par puta godišnje da to obiđemo i održavamo. Naša djeca vole taj kraj i odlaze tamo svako ljeto. Doduše, preko zime je tamo prilično pusto. Prijatelji sa kojima sam odrastao sad su uglavnom u Australiji i Americi. Vidimo se ponekad i pričamo o budućoj penziji u starom kraju. Mislim da su Srbi u Hrvatskoj završena priča. Malo ih je ostalo. Pritisak i asimilacija su prejaki. Nemaju taj ekonomski potencijal što su ga nekad imali. Pusti su ti krajevi, koji kratkotrajno živnu preko ljeta. Ljudi su stvorili nove živote na drugim mjestima i realnost je da će nakon druge generacije, rođene u drugim državama, posjete rodnom kraju biti sve rjeđe – zaključuje Zoran.