Asignacija je ugovor kojim se na jednostavan način uspješno rješavaju ispunjenja nekih obveza koje postoje između raznih privrednih subjekata ali i drugih osoba koje se ne bave trgovačkim poslovima.

Na pr. u čl. 130 Zakona o obveznim odnosima (ZOO, N. N. 35/2005) kaže se da uputom jedna osoba, koja se naziva uputitelj (asignant), ovlašćuje drugu osobu, upućenika (asignata), da za njezin račun  ispuni nešto određenoj trećoj osobi primatelju upute asignataru, a ovoga ovlašćuje da to ispunjenje primi u svoje ime. Ovakav ugovor je pravno značajan baš radi toga što se tako vrše razna bezgotovinska plaćanja dok se u nelikvidnoj privredi bitno pomiče nastali zastoj u ispunjavanju dospjelih ali nepodmirenih obveza i sve to na legalan način kroz asignaciju.

Kako nastaje asignacija?

Primatelj upute (asignatar) stječe pravo zahtijevati od upućenika (asignata), ispunjenje neke obveze tek onda kada mu ovaj izjavi da prihvaća uputu. Prije toga takvih prava nema, s tim što treba kazati da se prihvat upute ne može opozvati (čl. 131 ZOO-a).

Ako se prihvati uputa nastaje između primatelja i upućenika obvezno pravni odnos koji je potpuno nezavisan od odnosa između uputitelja i upućenika, a i odnosa između uputitelja i primatelja upute. Upućenik koji je prihvatio uputu može isticati primatelju upute samo one prigovore koji se tiču valjanosti prihvata, prigovore koji se temelje na sadržaju prihvata odnosno na sadržaju same upute te prigovora koji ima osobno prema njemu (čl. 132 ZOO-a).

Primatelj upute može uputu prenijeti na drugog prije prihvata od upućenika, a ovaj je može prenijeti i dalje, ako za to ima interesa, osim ako iz same upute proizlazi, kao i iz drugih okolnosti, da nije prenosiva. Ako je upućenik izjavio da prihvaća uputu, tada prihvat ima učinak prema svim osobama na koje bi uputa bila uzastopce prenesena (čl. 133 ZOO-a).

Pravo primatelja upute da traži ispunjenje zastarijeva za  godinu dana. Ako nije određen rok u tom slučaju zastara počinje teći kada upućenik prihvati uputu, ali ako ju je primio prije nego što je dana primatelju upute, onda kada ovome bude dana (čl. 124 ZOO-a).

Ako je primatelj upute vjerovnik uputitelja  tada vjerovnik nije dužan  i ne mora pristati na uputu. Dakle, vjerovnik ne mora pristati na uputu koju mu je učinio dužnik radi ispunjenja svoje obveze, ali je dužan u svom odbijanju odmah obavijestiti dužnika,  inače će odgovarati za nastalu štetu. Tako vjerovnik koji je pristao na uputu dužan je pozvati upućenika da je ispuni. Uputa nije ispunjenje. Kada je vjerovnik pristao na uputu učinjenu od njegova dužnika radi ispunjenja obveze, ta obveza ne prestaje, ako nije drugačije ugovoreno, njegovim pristankom na uputu, nego prestaje tek ispunjenjem od strane upućenika. Ako je pak vjerovnik pristao na uputu učinjenu od njegova dužnika, može zahtijevati od uputitelja da mu ispuni ono što mu duguje samo ako nije dobio ispunjenje od upućenika u vrijeme koje je određeno u uputi (čl. 136 ZOO-a).

Uputitelj i upućenik

Ako upućenik ne prihvati uputu ili odbije ispunjenje koje mu zahtijeva primatelj upute ili možda izjavi unaprijed da je neće ispuniti tada je primatelj upute o tome dužan izvijestiti uputitelja jer će u protivnom snositi odgovornost za štete ako ih bude (čl. 137 ZOO-a).

Moguć je odustanak od upute jer primatelj upute koji nije vjerovnik uputitelja i koji se ne želi koristiti uputom može od nje odustati čak i onda ako je izjavio da je prihvaća, ali je o tome bez odgode dužan izvijestiti uputitelja (čl. 138 ZOO-a). Moguć je i opoziv ovlaštenja koje je uputitelj dao primatelju  osim ako je uputu dao radi ispunjenja nekog svog duga prema njemu i uopće ako je uputu dao u nekom njegovu interesu. Opoziv i odustanak nisu pak jedno te isto.

Upućenik ne mora prihvatiti uputu, pa čak ni onda ako je dužnik uputitelja osim ako se na to obvezao. Ako je uputa izdana na temelju upućenikova duga uputitelju, onda je upućenik dužan ispuniti je do iznosa toga duga, ako mu to ni po čemu nije teže od ispunjenja obveze prema uputitelju. Tako ispunjenjem upute izdane na temelju upućenikova duga uputitelju, upućenik se u istoj mjeri oslobađa svog duga prema uputitelju (čl. 140 ZOO-a). Također, uputitelj može opozvati ovlaštenje koje je uputom dao upućeniku sve dok ovaj ne izjavi primatelju upute da prihvaća uputu ili je ne ispuni. U slučaju otvaranja stečaja nad imovinom uputitelja dolazi do opoziva upute, osim u slučaju kada je upućenik prihvatio uputu prije otvaranja stečaja ili kada u slučaju prihvaćanja upute nije znao za stečaj a nije ni bio dužan znati (čl. 141 ZOO-a). Smrt, odnosno prestanak pravne osobe uputitelja, primatelja upute ili upućenika, kao i lišenje poslovne sposobnosti nekog od njih, nema utjecaja na uputu (čl. 142 ZOO-a).

Sudska praksa

Sudska praksa asignaciju tumači tako da «…Zaključenjem ugovora o asignaciji ne dolazi do promjene na strani dužnika… pa ni do preuzimanja dugovanja umjesto prijašnjeg dužnika. Asignacijom primalac upute dobiva od uputioca samo uputu, da u njegovo ime i za njegovo račun izvrši određenu uplatu trećoj osobi – upućeniku, te primalac upute ovakvom uputom ne stupa na mjesto ustupioca…» (Presuda VTS, Pž-2749/97 od 5. 1. 1999. godine)

Vidimo, dakle, što je smisao asignacije u pravnom prometu, naime, prihvaćanjem upute nastaje između primatelja upute i upućenika dugovinski odnos nezavisan od odnosa između uputioca i upućenika a i odnosa između uputioca i primaoca upute.

Asignacija je neformalan ugovor budući da ni jedna od odredaba od čl. 130 do čl. 144 ZOO-a ne propisuje formu toga ugovora. Ovakav ugovor je kauzalan pravni posao, a to znači da ima određene uzroke nastanka. Kao prvo, asignacija može uspješno služiti kao instrument za likvidaciju međusobnih potraživanja i dugovanja između privrednika, obrtnika i fizičkih osoba. Pored toga, asignacijom se sprečava isplata i cirkulacija gotovinskog novca «iz ruke u ruku». I napokon, asignacija je način kreditiranja što pospješuje cirkulaciju dobara i usluga a naročito u nelikvidnoj privredi, pa čak i u međunarodnom prometu.

Ovo su njezine osobine. Njih treba koristiti. Poznavaoci zato kažu da je asignacija prepoznatljiva kao odnos valute. To je isplata novca, pa onda odnos pokrića pošto asignat namiruje asignatara i konačno uz sve to asignacija je apstraktan odnos pošto prije nije postojao nikakav pravni odnos između asignata i asignatara. To iz razloga što je odnos između njih nastao tek po njihovom pristanku na asignaciju. I na kraju još i to da asignacija nipošto ne podrazumijeva promjenu potraživanja i dugovanja nego se samo mijenja obvezno pravni odnos kroz promjenu subjekta tih odnosa, dok sam sadržaj dužnikove obveze ostaje i dalje isti.