Knjiga Gojka Vugdragovića Od nastanka do „nestanka“ govori o prošlosti, sudbini i sadašnjosti autorovog rodnog kraja – Korduna, preciznije – predjela oko Gornjeg Skrada sa desne obale rijeke Korane, ali i o dijelovima općine Barilović, sa lijeve obale Korane. Na 450 stranica Gojko Vugdragović, prijeratni referent za Općenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu u nekadašnjem jugoturbinskom poduzeću Trgovina i inženjering u Karlovcu, opisuje svoj rodni kraj, njegovu sudbinu i ono što ga je zadesilo u posljednjem ratu. Daje slike ljudi, mjesta, geografske karte. U Gornjem Skradu je, inače, sredinom avgusta 1941. godine formiran Drugi kordunaški-skradski partizanski odred, a dva tjedna kasnije, s druge obale Korane i Treći kordunaški-perjasički partizanski odred čiji je politički komesar bio Izidor Štrok, narodni heroj, nosilac Partizanske spomenice 1941. i španski borac. Bio je ovo povod za razgovor sa autorom Vugdragovićem.

Kako i zašto je nastala ova knjiga, otkud ideja za nju? Koliko dugo je nastajala i je li bilo teško prikupiti podatke?

Knjiga Od nastanka do „nestanka“ nastala je spontano i najprije mi nije bio cilj da je objavim, već da zapišem neke događaje kako ne bi pali u zaborav, a koji bi se u nekom budućem vremenu mogli objaviti i prezentovati budućim generacijama. U meni je dugo tinjala ta ideja da zapišem događaje u kojima sam bio učesnik, a koji su se odnosili na period posljednjeg rata. Na takvu odluku dosta su uticala i mnoga objavljena djela o tim događajima. Kao učesnik mnogih od tih događaja, vidio sam da mnoga djela krajiških i ostalih književnika „odudaraju“ od stvarnih događaja, te sam odlučio da stavim na papir sve one događaje koje sam preživio kao neposredni učesnik, ali i da iznesem svoja zapažanja i utiske o tim događajima i sveopštoj situaciji tih godina. Da bi se događaji devedesetih godina na tom prostoru razumjeli, morao sam da obradim istorijski dio od postanka Vojne krajine na ovamo, što nije bio nimalo lak posao. Morao sam da pročitam dosta knjiga o tom periodu, a da bi se dobila realnija slika tog doba, trebalo je pročitati više vrsta izvora. Davno je veliki vojskovođa Napoleon Bonoparta rekao da je istorija laž pobjednika, što se danas u vrijeme velikog elektronsko- komunikaconog doba potvrđuje, pa nema sumnje da je tako bilo i u prošlosti i da smo za mnoge realnije prikaze tih vremena ostali smo uskraćeni.

Prikupljanje dokumentacije bio je obiman i nimalo lak posao, a potom je trebalo od toga svega sastaviti cjelinu i izvesti zaključke, koji su morali da budu što realniji prikaz stvarnog stanja, te je istorijski dio oduzeo skoro polovinu vremena pisanja knjige, iako on čini samo petinu same knjige. Rad na knjizi, sve ukupno, potrajao je oko dvije godine.

Što u najkraćem možete reći za Gornji Skrad do 90-tih, a što nakon 90-tih? Kako je Gornji Skrad nastao, a kako „nestao“?

Gornji Skrad je do 90-tih godina XX vijeka tipično krajiško i kordunaško selo, nekada na obodu hrišćanske Evrope, koje će svoj procvat doživjeti krajem 70-ih i 80-ih godina XX vijeka. Tada su u selo stigle plate, penzije i novac gasterbajtera i tada su sagrađene nove i moderne kuće i kupljena moderna mehanizacija tog doba, prije svega traktori. Doduše, prvi korak u napretku Gornjeg Skrada bila je elektrifikacija sela, koja je sprovedena 60-tih godina XX vijeka.

Gornji Skrad je moje rodno selo i njega sam uzeo za primjer cjelokupnog krajiškog seoskog života. Nisu se od njega razlikovala druga sela na Kordunu i u Krajini. Seljaci Gornjeg Skrada i ostalih sela na Kordunu živjeli su iz dana u dan, iz godine u godinu, nezavisno od države u kojoj su živjeli svoj svakodnevni život preživljavanja na surovom krajiškom prostranstvu. Zemlja Korduna i ostatka Krajine nije pretjerano plodna, mnogo traži, a malo daje. Povrh svega, taj narod je morao tu zemlju tako surovu i neukrotivu i da brani svojom krvlju, najprije čuvajući granicu od zavojevača s istoka, a potom i da ratuje za zapadnog „ćesara“ po raznim evropskim ratištima. Cijelo to vreme vodio je taj narod i bitku za opstanak identiteta. Krajišnici su pretežno bili Srbi pravoslavci, koji su branili katoličku Evropu. Pokrštavanje i unijaćenje, kao i otpor, odvijao se od osnivanja Krajine pa sve do današnjih dana. Nakon tih vojnih dešavanja Krajišnici su imali važnu ulogu u oba svjetska rata, ali dešavanja u Drugom svjetskom ratu obilježiće sva kasnija dešavanja na ovom prostoru, pa i šire i zauvijek podjeliti dva naroda koji su u biti jedno – Srbe i Hrvate.

Gornji Skrad, detaljnija lokacija?

Gornji Skrad je nastao oko srednjovjekovnog starog grada Skrada. Naseljen je 1686. godine srpskim stanovništvom koje je dovedeno iz Bosne, na pustom prostoru. Tačno mjesto odakle su preci Skrađana stigli u Gornji Skrad nije zapisano, već se zna samo da su u Habzburšku carevinu stigli sa prostora Bosne, a Bosna je širok pojam i moguće je da je bila samo usputna stanica. U tim surovim uslovima živio je i Gornji Skrad, prolazili su dani, godine, vijekovi, a u Skradu se živjelo, rađalo i umiralo…

Došle su 90-te godine XX vijeka i Gornji Skrad je u vrtlogu političkih i ratnih dešavanja pripao RSK. Gornji Skrad je kroz svoju istoriju bilo etnički srpsko selo. Došlo je polako vrijeme odumiranja i nestajanja. Nakratko posle događaja iz avgusta 1995. godine, Gornji Skrad je opustio i imovina većine Skrađana je opljačkana i uništena, ali vremenom se određeni broj Skrađana vratio na svoja vjekovna ognjišta i predstavljao je Gornji Skrad, jednu malu srpsku sredinu u novoj hrvatskoj državi. Polako i to propada. Stari umiru, mladi koji su se vratili kao djeca polako odlaze, i sada ostaju samo ljudi zrele životne dobi, koji još uvijek nisu starci i odlažu definitivni nestanak Skrada za koju deceniju.

Je li negdje došlo do neke greške i tko je odgovoran?

Da li je u tom procesu nastajanja i nestajanja došlo do greške i kome to pripisati, teško je reći. Sada Gornji Skrad ne doživljava sudbinu samo krajiških sela, već i sudbinu uopšte svih sela širom bivše Jugoslavije, jer mladi više neće da žive na selu, perspektive nema za mlade i oni odlaze. Danas više ni za gradove nema perspektive za život, od 50-ih do 80-ih godina mladi su odlazili iz sela u gradove, a danas mladi odlaze i iz gradova, te su nova odredišta destinacije Austrija, Njemačka i druge zemlje.

Kako na primjeru Gornjeg Skrada gledati sudbinu Korduna, ima li šanse za taj deo današnje Hrvatske ili je prepušten prirodnoj eutanaziji?

Kao što je prethodno rečeno, Gornji Skrad je tipičan primjer kordunaškog i krajiškog sela. Za taj dio današnje Hrvatske nema perspektive i on jeste prepušten prirodnoj eutanaziji. To je put bez povratka i jednog dana Gornji Skrad će biti samo pusta zemlja, eventualno može biti vikend naselje, ali prije staro napušteno selo na Balkanu.

Hoće li biti promocija knjige u Hrvatskoj?

Lično bih volio da dođe do promocije moje knjige u Hrvatskoj, ali u to ne vjerujem, jer je to ipak knjiga koja bi u tamošnjoj javnosti izazvala negodovanje i vjerovatno bi onom ko bi organizovao promociju izazvala probleme i nelagodnost, pa nisam ni sa kim razgovarao o toj temi i mogućoj promociji u Hrvatskoj.

Kako ste proživjeli i preživjeli rat 90-tih?

Rat sam proživio kao izbjeglica, jer sam svu svoju imovinu ostavio u Karlovcu, gdje mi je ostao stan u privatnom vlasništvu. Ratne godine proveo sam u porodičnoj kući u Gornjem Skradu, gdje sam živio sa svojom porodicom, ali u suštini ja sam iz Gornjeg Skrada otišao davno i u toj sredini tih ratnih godina ja sam bio stranac, iako sam u Gornjem Skradu provodio mnogo vremena. I od kada sam zasnovao porodicu, skućio se u Karlovcu, u Gornji Skrad sam dolazio često, ali moj Gornji Skrad i ja smo se rastali davno, još od onog dana kada sam krenuo preko šume do škole u Krnjaku, da krenem na upis u srednju školu. Rat je surovo stanje, u kome ne preživljavaju uvjek svi, a često ne oni dobri i najbolji. U ratu sam izgubio dosta drugova, rođaka, poznanika, i za sve od njih mogu da kažem da su bili ljudske veličine, svaki od njih na svoj način. Rat sam preživio, jer sam imao odvažnost i hrabrost kada je to trebalo, a kada mi je bilo najteže, imao sam veliku želju za životom i sreću. Moj anđeo čuvar i milimetar ili dva plića rana, zaslužni su za ovaj današnji razgovor putem elektronske komunikacije, u suprotnom davno, davno, bi moja životna priča bila okončana i ovog razgovora ne bi bilo. Iz rata sam izašao sa četiri rane i bez igdje ičega, ali živ i zajedno s porodicom, stvorio sam i skućio novi dom u Beogradu, gdje i danas živim.

I na kraju, što je po vašem mišljenju glavni, odnosno centralni dio knjige, što biste istaknuli kao najvažnije?

Kao autoru knjige, teško mi je izdvojiti neki dio i reći da je on važniji od drugog, ali ipak to je životni put, životni put dječaka, koji će poći za svojim snovima i koje će ostvariti i od anonimnog seoskog dječaka, graditi ime u gradu i neprestano napredovati u karijeri. Nažalost dječak je morao postati jednog dana i ratnik. Morao je da brani svoje snove, svoj svijet, ali nekadašnji dječak nije imao punu podršku za odbranu tog svijeta, jer neki dječaci koji su se sa njim igrali u Borjanci, nisu došli na Gradinu. Mnogo je dječaka koji nisu odbranili svoje snove, zato što im drugovi iz njihovih „Borjanki“ nisu došli na njihove „Gradine“, to je poruka knjige, da je svako pošao svojim putem i da je izabrao svoj put.

Zato što neki „dječaci“ nisu došli na „gradine“, svi su gubitnici – i ko je došao i ko nije. Da su došli svi, pobjedili bi. Svaki „dječak“ nastavio je da živi sa svojim teretom. Mogao je i dječak iz Bojranke ne doći na Gradinu, ali on je došao gdje je prirodno pripadao i odabrao je put koji u konačnom poretku nije donio mnogo lijepih stvari. Preovladale su one ružne, ali sve je to uspješno prebrodio i nastavio je svoj život, kao zreo čovjek, koračajući ka nekim novim ciljevima.