O stradanju Srba u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, o reviziji prošlosti i minimiziranju srpskih žrtava, kao i o instrumentalizaciji povijesti u dnevnopolitičke svrhe razgovarali smo s povjesničarom dr. Đurom Zatezalom koji živi i radi u Karlovcu, a svoj je radni vijek posvetio istraživanju broja žrtava Drugog svjetskog rata na našim prostorima. Značajan dio svog života Zatezalo je proveo u arhivima pronalazeći i istražujući dokumente pomoću kojih je nastojao što vjerodostojnije rekonstruirati tragičnu prošlost Srba u Hrvatskoj.

Živimo u doba revizije povijesti, revizije onoga što se dogodilo i za što smo vjerovali da je istraženo i dokazano…

Revizija povijesti nije od jučer i ne traje samo u suvremenoj državi Hrvatskoj. Ona svoje korijene ima u prošlosti, u socijalističkom periodu, kada također nije postojala volja da se popišu ljudski gubici Drugog svjetskog rata na hrvatskim prostorima. U vrijeme socijalizma nije bilo interesa ni volje evidentirati svaku žrtvu, svakog vojnika, bez obzira na kojoj strani bio: njegovo ime i prezime, očevo ime, mjesto i godinu rođenja, gdje i kada je poginuo, gdje i kada je uhapšen i kuda je odveden, gdje je i na koji način ubijen. Stradanja se tada nisu spominjala, a kamoli istraživala, to nije bilo poželjno. Tada se nametnula parola bratstva i jedinstva po kojoj se ravnao društveni život. Nas, tada mlade povjesničare, savjetovali su da ne popisujemo imena i prezimena poginulih i ubijenih, da grobnice sa 50 stradalih nisu masovne grobnice, da se ne ekshumiraju tijela, jer je vladao stav “neka kosti mirno počivaju tamo gdje jesu”. Cijelo se vrijeme prešućivala istina. Danas su nastupila sasvim drugačija vremena, povjesničari žive od neistina koje iznose. Izvrću se činjenice, igramo se kostima stradalih prije više od 70 godina, svrstavamo ih i razvrstavamo, s jedne se strane žrtve umanjuju, a s druge uvećavaju. Povijest se koristi u dnevnopolitičke svrhe.

Pakao Šaranove jame

Devedesetih godina bili ste član Komisije za zločine rata i poraća koju je formirao Sabor?

S vjerom sam krenuo u rad te Komisije. Ponadao sam se da će ona napokon napraviti popise stradalih krenuvši od 1941. do 1945. godine, pa nadalje. Međutim, krenulo se upravo suprotno, dogodilo se nešto gore od revizije, najveća moguća laž. Žao mi je mladih ljudi, generacija koje dolaze, jer budućnost se ne gradi na laži.

Dobar dio života posvetili ste proučavanju kompleksa ustaških logora Jadovno. Što krije Jadovno?

Dvadeset godina istraživao sam kompleks ustaških logora Jadovno na Velebitu i otoku Pagu. Devedesetih godina prošlog stoljeća skoro sam došao do gotovog poimeničnog popisa stradalih, ali onda su na scenu nastupili potomci onih koji su pravili zla u prethodnom ratu i taj rad je prekinut i dalje onemogućen. Stigao sam do 40.123 imena osoba koje su stradale u samo nepuna četiri mjeseca postojanja tog kompleksa logora. Među posljednjima spustio sam se u Šaranovu jamu 20. aprila 1990. s ekipom speleologa Danimira Ristića i beogradskom televizijom na čelu s čuvenim režiserom Miloradom Bajićem. Već su tada laži dobivale primat u javnom prostoru. Ali prije nas, još šezdesetih godina prošlog stoljeća, u Šaranovu jamu spustila se ekipa iz Zagreba, a hrvatski demograf Vladimir Žerjavić izračunao je da se u njoj nalazi najmanje 9.000 tijela. Nisam mogao vjerovati svojim očima onome što sam dolje vidio. Kosti su bile kao prešane. Ustaše su do jame dovodili oko 250 Srba i Židova vezanih žicom i uzdužnim lancem. Prvih pet-šest redova svezanih ljudi udarali su macolom, drvenim batom, i oni bi padali dolje u jamu i za sobom povlačili žive. Na njih su krvnici bacali bombe. Tako su u Šaranovoj jami završavali i mrtvi i ranjeni i živi, ovi potonji pokušavali su se izvući iz tog zatvorenog pakla. O tome svjedoče položaji kostiju u nišama Šaranove jame. Danas neki tvrde da u Šaranovoj jami nema ničega, dok neki drugi tumače da u njoj nisu tijela Srba i Židova, nego gospićkih Hrvata koje su, kako kažu, srbočetnici ubijali 1941., pa onda i devedesetih godina. Kako onda dolje nema ničega, gdje su ti navodni kosturi? Također, kažu da nije bilo ni stradanja Srba u glinskoj crkvi, već da su tamo stradali Hrvati. Zašto ne pročitaju pismo katoličkog župnika Žužeka upućeno Stepincu u kojem je napisao što se desilo pravoslavnom življu u glinskoj crkvi?

Po vašim saznanjima, je li Stepinac znao za stradanja Srba?

Iz povijesnog iskustva Srbi u Hrvatskoj dobro znaju da se vladari i države mijenjaju, a da oni, radnici i seljaci, uvijek ostaju. Govorili su, služili smo Franju Josipa, jugoslavenskog kralja, pa možemo i Antu i radili smo svoj posao. U takvom raspoloženju dočekali su 1941. godinu. Nova vlast je pozivala Srbe da dođu na određena mjesta, najčešće na željezničke stanice, da bi dobili novu legitimaciju uz obećanje da ih nitko neće dirati. No umjesto obećanog mirnog života završavali su u Jadovnom i Jasenovcu. Uz pomoć Stepinca, Paveliću i novoj državnoj organizaciji velik dio biskupa, župnika i vjernika bio je na raspolaganju. Stepinac je bio na čelu odbora za pokrštavanje i dozvolio je da se narod prevarama namami na klanje. U mnogim mjestima srpsko stanovništvo je pozivano da se prevede s pravoslavne, kao strane vjere, u katoličku, kako bi nastavilo mirno živjeti. Uz pjesmu, na svojim lijepim zapregama i s dobrim konjima koji su bili nakićeni hrvatskim zastavama, Banijci i Kordunaši dolazili su na navedena okupljališta da se prekrste. No umjesto župnika po njih su dolazili ustaše i domobrani s kamionima i odvodili ih na gubilišta u glinsku crkvu, u crkve u Topuskom, Sadilovcu, Kolariću, Vojniću, Kladuši… Za sve to je Stepinac jako dobro znao i nije rekao: kršćani smo, nemojmo to raditi i to još u kršćanskim svetinjama. U svom dnevniku napisao je da je 220.000 Srba prevedeno u katoličku vjeru. Govori se da je Stepinac spašavao srpsku djecu, ali zašto se ne kaže koliko je od njih ostalo na životu, što je s njima bilo poslije, gdje su i tko su im potomci. Nije istina da je cilj bio da se preživi, nego da se srpski narod prevari. Preživjeli su kasnije bezuspješno tragali za svojim porijeklom i identitetom, jer nisu znali ni tko su ni odakle su. Njihovi unuci danas to još manje znaju.

Mnogi će reći da pretjerujete…

Neka kažu što hoće, ali to je istina. Sve je to zasnovano na dokumentima iz NDH koji su dobrim dijelom uništeni i sklonjeni devedesetih godina. Postoje poimenični popisi stradalih koji se lako mogu provjeriti i koji ne lažu.

Koga to danas zanima?

Istinske povjesničare. Normalne ljude.

Čije su krvave mrlje

Kompleks logora Jadovno preteča je Jasenovca. Što će nove generacije uopće znati o Jasenovcu s obzirom na snagu aktualnog revizionističkog vala?

Bio sam u prvom sastavu Spomen-područja Jasenovac. Tada je rađena prva izložba i jedna fotografija je prikazivala krvave mrlje na zidu logora za žene u Staroj Gradiški. Ispod te fotografije u legendi je bilo napisano “na zidu mrlje hrvatske krvi”. Eto samo jednog primjera revizije! Tko može, nakon 50 godina, prepoznati čije su mrlje krvi na zidu, srpske, hrvatske, židovske? Nigdje u izložbenom postavu Jasenovca nije izložen “srbosjek”, jasenovački nož kojim su se sjekli vratovi. Nema ni niza originalnih njemačkih, ustaških i talijanskih dokumenata koji svjedoče o težini zločina u Jasenovcu, nema ni toga kako je nestao kompleksan logor i kako su grobnice pretvorene u ravno polje na kojem je izrastao “Kameni cvijet”. Po sadašnjem poimeničnom popisu, broj jasenovačkih žrtava iznosi 82.000, dok njemački dokumenti govore da je do kraja 1943. godine stradalo 350.000 ljudi, talijanski 450.000, a jedan matičar Hrvat koji je u Jasenovcu vodio knjigu ubijenih došao je do cifre od 580.000 stradalih. Malo se toga zna o Jasenovcu. Slabo se zna i da je komandant proleterskih jedinica Nikola Demonja sa svojim proleterima tražio da se napadne Jasenovac i da se zatočenici oslobode. Tito je tri puta spriječio taj napad na Jasenovac.

Narodi partizanskih krajeva Korduna i Banije puno su izgubili u proteklim decenijama.

Istina. Samo na Kordunu u Drugom svjetskom ratu živote je izgubilo 39.225 ljudi, od toga je poklano čak 6.220 djece do 14 godina, a oko 6.000 partizana poginulo je širom Jugoslavije za bratstvo i jedinstvo. Srpski narod Hrvatske pod vodstvom komunističke partije i Tita borio se za svoju domovinu Hrvatsku, da bi 50 godina poslije oslobođenja od fašizma gotovo nestao iz te iste države. Ne može nitko reći da lažem ili pretjerujem. Tko to tvrdi, neka slobodno prošeta po srpskim selima Banije i Korduna i neka se uvjeri koliko je Srba ostalo u tim krajevima koji su ustali protiv fašizma. Nama skojevcima govorili su da ćemo kada završi Drugi svjetski rat jesti zlatnim kašikama, da će sve biti obnovljeno, naše kuće, sjenici, crkve… Poslije rata popisana je ratna šteta za period od 1941. do 1945. koju nitko nije priznao, niti je ikada bila isplaćena narodu. Sami smo svoje obnavljali i gradili.

Na Golom otoku završile su legende i komunisti iz Hrvatske srpske nacionalnosti Stanko Opačić Ćanica, Dušan Brkić i Rade Žigić, jer su u tadašnjoj poslijeratnoj hrvatskoj vladi digli glas zbog nerealiziranog programa prve petoljetke za partizanske krajeve naseljene Srbima. Umjesto realizacije petoljetke u tim krajevima hrvatski su komunisti kolonizacijom iseljavali srpski narod, stvarajući vojne poligone i poluprazne prostore. Poznato je da su Srbi partizani Banije i Korduna, dok su im kuće gorjele i nicale masovne grobnice njihovih najmilijih, po hrvatskim krajevima širili bratstvo i jedinstvo. Miloš Duduković Gugo s Korduna vodio je kordunaški bataljon da širi ustanak prema Žumberku, a čuveni komesar banijske proleterske čete Nikola Demonja išao je s banijskim bataljonom prema Slavoniji. Kao što reče dr. Jovan Rašković, Srbi su pošten i naivan narod.

Komunizam i fašizam sve se više izjednačavaju kao totalitarni režimi?

To se ne može uspoređivati. Komunizam i fašizam dva su svijeta, i u cijelom svijetu su dva svijeta. Oko 1500 ustaša i domobrana ušlo je u sastav JNA. Većini su priznati domobranski činovi, dok su neki čak dobili činove pukovnika, potpukovnika, majora. Zašto su ustaško-domobranski oružnici bježali i zašto su se tukli sedam dana poslije kapitulacije nacističke Njemačke? Zašto se ne govori o Ličaninu Delku Bogdaniću, čiji su križari od 1945. do 1952. ubijali predsjednike općina i mjesnih odbora i ljude po srpskim selima? Da nije bilo antifašizma, ne bi bilo ni Hrvatske. Kažu da je Hrvatska antifašistička zemlja. Zašto su se u takvoj zemlji rušili antifašistički spomenici? Ako znamo da su spomenici oličenje naroda, zašto do sada, dvadeset i više godina od kraja zadnjeg rata, ti spomenici nisu obnovljeni, naprotiv, grade se spomenici ustašama i teroristima? Kakva je to antifašistička zemlja u kojoj ustaški pozdrav “Za dom spremni”, pod kojim se ubijalo djecu, postaje dio uobičajenog svakodnevnog govora?

Kako s vremenskim odmakom gledate na ratna događanja devedesetih godina?

Devedesete godine prošlog stoljeća znače nestanak srpskog naroda u Hrvatskoj. Znače protjerivanje Srba s vjekovnih ognjišta. Kako netko tko živi u svojoj kući može biti agresor? Ovo što se danas dešava vodi samo zlu: rehabilitacija ustaštva, zastrašivanje… Nisam prorok, ali bojim se za mladost. Samo da se ovo što se nama desilo nikada, nigdje i nikome ne dogodi.