Ima nešto što mnogog dobronamjernika začudi kad putuje po našoj matici: ne samo centri, već bezmalo svaka varošica kao da je kroz historiju dala neko važno ime. Kako se pomičemo na sjever, čini se da to postaje sve učestalije. Ponekad, kakvo mjestašce na sporednom putu broji kroz vjekove više velikih ličnosti koje se u vremenskim točkama i s odmakom spajaju kao slika u slici. Ono što rastuži, međutim, po pravilu je slaba svijest i veliko neznanje o svemu tome, i s ove i s one strane granice – iz različitih razloga, dakako.

Kovilj, u Bačkoj, u Vojvodini, takvo je jedno bitno mjesto. Poznavatelji kulture, posebno književnosti, sjetili bi se vjerojatno da se tu rodio Laza Kostić, naš genijalni pjesnik. No, koliko bi ih znalo da je u Kovilju najznačajniji dio života provela i tu se upokojila jedna od najvažnijih ličnosti naše kulture, nezaobilazna u području humanističkih znanosti, ali i teologije u prošla tri vijeka. Znaju li makar institucije koje bi se time morale baviti? S obzirom na pažnju koju je dobila velika godišnjica ovih dana – vrlo malo, reklo bi se. A radi se o ličnosti, koja se, izrazito, izravno i implicitno samom suštinom tiče svih nas, i s ove i s druge strane granice. Ironično – granice, političke i državne, koje za života toga čovjeka nije bilo.

Ta ličnost je Jovan Rajić – polihistor, znanstvenik, pisac, duhovnik naš i najvrsniji teolog. Rođen je prije ravno 300 godina, a umro prije 225 u koviljskom manastiru, gdje je proživio tri posljednje decenije svoga, za ondašnje prilike dugog života. Došao je Rajić na svijet doduše u Karlovcima, ne mnogo daleko odatle (današnjim mjerenjem), u još jednom nevelikom naselju, no koje je bez sumnje među svega nekoliko temeljnih toposa naše povijesti, sjedište ključne mitropolije u Carevini, a time i sveukupnog prečanskog svijeta, do u 20. vijek. Odatle, kao po sudbini sve vanredno talentirane djece i svih naših velikih začetnika, Rajić u mladosti kreće na putovanje. Veliko, po silnim prostorima, putovanje bremenito ogromnom simbolikom.

Školovao se u slovačkom Komarnom, u gimnaziji kod jezuita, u duhu kontrarefomacije, kulta znanja i, prema takvima kao Rajić, unijaćenja. Nama, narodu koji se i dalje bori s baukom „Pilipende“, njegova mladalačka ustrajnost (u materijalnom siromaštvu, pritom) i otporu tome, i danas je luča. Je li pridonijelo što tad u srpskoj crkvi u Komarnu propovijeda i nevjerojatni, trajno enigmatični Venclović, stvar je spekulacije, no čudesnost toga susreta već je samorazvidna metafora višeg cilja i smisla, ako se umije pročitati. Prijelaz na protestantski licej u znakovitom mađarskom Šopronu gotovo je programatska gesta. I onda, ka istočniku – ka Istoku. Duhovna akademija kijevska, neusporediv prag, gdje zapadni humanizam sreće istočnu mistiku, barok stoji uz orijentalni, spiljski eremitizam Lavre, gdje razum grli duh, a carstva se samjeravaju sa carstvima. Pa daleka Moskva, po još znanja, pa opet u majušne Karlovce, gdje za njega, najobrazovanijeg Srbina nema mjesta. Ne zdvaja naš Rajić, čovjek s Pozivom, već sjeda i piše pro futuro, i ono za šta je namjeren i po svom znanju. Knjigu, svjetovnu, dotad neviđenu, u spoznaji da je taj njegov narod, raščerečen na četiri strane, zapravo narod duge i materijalne, a ne samo mitske historije, narod zaseban u svome povijesnom hodu. Pa onda četverokut točaka puta koji zatvara gotovo sve. Ponovo Moskva. I Carigrad. I Dečani, na mjestu svih naših mjesta. I Sveta gora – Rajić na Atosu kao svjetovni, mirski čovjek skuplja historijsku građu za još jednu knjigu koja će do danas imati više značenja nego što i najpozvaniji našega naroda danas naslućuju. Po povratku u Karlovce, metonimiju za sve školsko u Srba, ipak dobiva mjesto: u bogoslovsko-učiteljskoj školi predaje zapadne tehnike, geografiju, retoriku, didaktiku, piše udžbenike, a učenici ga uzdižu s ljubavlju dok mu neuki i zavidni đakoni i arhimandriti provincijalno spletkare iza leđa. Lišen temperamentom svakog sukobljavanja Rajić se odmiče. U Temišvaru su ga prevarili za namještenje – ne zdvaja i ne jada se, sjeda i piše. Godine 1768. dovršava napokon svoje kapitalno djelo, iako će ono čekati još četvrt stoljeća na objavljivanje: to je ni manje ni više nego prva historija južnoslavenskih naroda, libo „Историја разних народов, наипаче Болгар, Хорватов и Сербов“. Koristeći svoje decenijama sakupljano znanje, a posijavši prvi put klicu znanstvene metodologije – izgradio je temelje čitavoj naučnoj disciplini koja je Srbiju zbog njene zaostalosti uslijed historijske tragedije i neodživljene, uskraćene budućnosti nakon pada pod tuđina, za duge vjekove zaobišla. Rajić svoju četverotomnu „Istoriju“ objavljuje već kao arhimandrit. Ni crkvena ni svjetovna historiografija, makar ona ozbiljna, ne nudi konačni razlog zašto se takav  znalac – o kome se u puku i u institucijama udomaćilo reći „učen ko Rajić“ – u dobi od 46 godina zamonašio. Možda je u onakvim okolnostima i nakon tako dugih putovanja želio najvažnije: mir, knjige, i služenje svome Bogu. Kovilj se čak i iz današnjice čini kao idealno mjesto za taj korak i bitak. Tu će Rajić napraviti svoj drugi, jednako važan, ako ne i važniji, podvig.

Uza slobode koje Srbi uživaju, ako je to prava riječ, u marijaterezijanskoj eri, opravdana je stalna bojazan od unijaćenja, djelatnog na stotinu načina. Bez violentnih pritisaka, no zato nijansiranijeg, lukavijeg. Škola, kao mjesto oslobađanja, formiranja i stjecanja znanja, glavno je područje pokatoličavanja. Bečki udžbenici i priručnici katekizma za pravoslavne, kao najvažnija sredstva, imali su minimalne, jedva vidljive razlike u sadržaju i nauku, time opasnije. U kolektivnoj svijesti gotovo potpuno neprepoznate 1774. godine, izaslanik ilirske i carske deputacije iz bečke prijestolnice donosi u Karlovce jedan primjerak katehizisa s namjerom da knjiga postane i službeni repetitorij. Mudri bački episkop Mojsije Putnik zna da se ne može osloniti na slabo obrazovane vjeroučitelje. Predlaže mitropolitu da se knjiga predoči jedinom koji je može procijeniti. Rajić nakon svega nekoliko stranica, svojom ogromnom filološkom spremom uočava i identificira ne samo autora (!), talijanskog jezuita, nego i to da se radi o mimikriranom rimskom katekizmu. Zapanjeni arhijereji shvaćaju u trenu pred kakvom su se mogućom katastrofom našli. Da je nakon odobrenja podijeljeno nekoliko hiljada primjeraka te verzije katehizisa – možemo li zamisliti kakva bi bila budućnost naše crkve. Ali tu nije stalo: Rajić, u sceni kakvu bi brojnije i moćnije kulture već odavno imale na filmu i u svim udžbenicima, u sljedećih sedamnaest dana neprekidnog rada, neshvatljivo suverenim znanjem prepisuje i dopisuje novi katehizis. Jedan jedini čovjek spasio je budućnost naše crkve.

U vremenima kada nam se i dalje otima politička i kulturna historija, a pored nacionalne odvija i nevidljiva asimilacija što tiho ide i preko ovdašnjih predstavnika Ecclesiae Catholicae Romanae, podsjećanje na sramotno ovo naše neobilježavanje tristogodišnjice, nije samo pokušaj da se iz magla historije izvuče slabo pamćena prečanska i svesrpska ličnost velikog prethodnika. U principima kojih se držao i na kojima je nastojao, Jovan Rajić naš je suvremenik.