I u stvarnosti se pokazalo da je ono što sam davno naslutio i iz daleka. Spoj barabe i najdublje umjetničke vrsnosti, uličnih, upravo uličarskih refleksa i poetskih treperavih visina nedostupnih većini, spoj humora i dubina punih sakrivene žuči, gorkosti koja se čuje, dapače sasvim oblikuje izraz, ton, artikulaciju. Sve sam to osjetio kroz godine praćenja i slušanja, a začudo prvi put da se sretnemo, iza scene i u mom pogledu na njega na sceni, tamo gdje je suveren kako nisam mogao ni naslutiti. Za to je ipak trebalo zrelosti koju mladost nema. Svašta sam između redova osjetio nedavne rovinjske večeri u intimi teatrina „Gandusio“. Ali mnogo i što nisam dotad. A prije ovoga „dotad“, ne stoji malo vremena, nego skoro pola vijeka. On je bio na sceni otkad znam za sebe. Dio je generacije kojoj je već tad istjecalo vrijeme, sredinom sedamdesetih (a tek su se bili pojavili!), naraštaju koji je karakteriziralo to da su sami na sceni, da im ne treba orkestar ni bend. Sa žanrovskom oznakom – kantautor – stali bi na scenu, i muški i ženski, u neobaveznoj odjeći, džinsu najčešće, muški s malo dužom kosom, i s opasanom gitarom izvodili autorske pjesme, svoje i tuđe, našeg, anglofonog ili frankofonog, ili čak ruskog, općeslavenskog korijena i kulture, kako je kome šta bilo bliže, a najviše i jedno i drugo, svirali i pjevali svoje radove i tumačenja drugih. Na razmeđi i u preklapanju epoha, malo prije nego što će bendovi, kao centralna točka svega, i jedan tinejdžerski idol ogromnog raspona glasa i anđeoske ljepote, na duga vremena izgurati u stranu ove, po pravilu tako ozbiljne izvođače, licem i držanjem, upravo moralistički ozbiljne koji se nikada nisu smijali na sceni. Ne kao šlageraši koji bi sebi, sa svojom opsesijom građanske pristojnosti, tu i tamo dozvolili kakav blagonaklon osmijeh, dok primaju aplauz ili se namješteno smiješe za kamere. Kantautori davali su, po svjetskim modelima, zapadnim ili istočnim, dojam da im je svijet na ramenima, pjevali svijet kompliciran, opasan, kontradiktoran, izvan proklamiranih istina. Među svima, ovaj je autor-pjevač bio najposebniji. Izduženog lica, malo kosih očiju, pjevao je stegnutim vilicama, izrazito jetko, gorkim tonom kao nitko u nas, prateći se na gitari. Najbolje pjesme bile su mu one o ličnom slomu, o gubitku, o ljubavi istinski a ne šlageraški nesretnoj, pjesme čak s „klasnom“ crtom (u besklasnom društvu). Kao ona, najljepša i daleko najtužnija, na koju su toliki bili bolni i tada, kao što je bio moj stari, koji mi je svojom reakcijom i skrenuo pažnju na nju, a toliki je nastavili voljeti naročito u vremenu kad se naš čitav svijet raspao, onu pjesmu gdje se pjevač obraća nesuđenoj „tazbini“ da je volio njihovu kćer, a oni nisu htjeli dijete iz sirotinjske kuće. Tekst, reče mi kantautor tu večer, koji je po ispričanom ličnom događaju i priči njegovoj, siromašnog raguzinskog djeteta, nenadmašni Krste Juras napisao za jednu noć, u tvrdoj dalmatinskoj čakavici. Volio sam tu pjesmu i kod kuće, u sretna vremena, i u egzilu, i u povratku.

Čudno, ja koji sam gledao i slušao „sve“ što se imalo na koncertima odslušati, ne mogu se sjetiti jesam li kantautora ranije gledao uživo na sceni. Nisam, čini mi se. Jer, čak i u brzinama mladosti, zapamtio bih ovo što sam čuo, sa svim razlikama onda i sad. Među kojima prvu: to je čovjek od preko osamdeset godina, koji više ne stoji na sceni osim u prve dvije-tri pjesme, nego se oslanja o visoku barsku stolicu; svira dvosatni koncert, sam, bez pauze, s jednom jedinom gitarom (raštimanom tu i tamo, nebitno). Noge izdaju, ruke izdaju, prsti nužni za sviranje neprestanih arpeđa, španjolskim stilom, s palcem i noktom na e-žici, sam svoj orkestar, sve to polako spori i trne. Ali glas, ona jetkost i nježnost, gorčina i strast, dubina i… E to „i“ je nešto, pojam, riječ, od koje teško da ima zloupotrebljenije danas. „Emocija“, od koje u najvećem broju slučajeva nema ni traga. „Ja sam stara kurva“, kaže mangupskim osmijehom Bregović često. I ja sam. Mene u muzici teško mogu prevariti, taman da me u svemu drugom varaju. Ali nikada u životu nisam oplakao koncert kao tu večer. Manje bitno. Pjevač, on sam, kantautor sam, kad je od (uvjetno) veselijih vratio na pjesme teže, ali – tu je srž – ne one po kojima je najpoznatiji, iz svoga repertoara, nego pjesme kolega, kad je zapjevao „Moderato cantabile“, oca svih kantautora, i naročito, Barijer-Stojnićevu „Bila je tako lijepa“ (o razlikama izvedbe mogao bih napisati esej odmah) – njemu samom na sceni suze su tekle niz lice. A kad je promijenio tonalitete i skale, i zapjevao ono što dubrovački trubadur (pravi, a ne kao stariji brat mu, samo pripadnošću istoimenom orkestru), također nosi u korijenima, u familiji, i zapjevao, onim svojim očajno grkim tonom „Kraj tanana šadrvana“, stao je nekoliko puta između stihova, jer mu je slina, grop, u grlu zaustavljala ton da izađe. Korijeni… korijeni. Sjećanje u tonu muzike, preneseno, nelično, porodično, u kojem su raguzinski sirotani starinom u Blagaju bili nekoć poštovani i bogati, u sceni potpuno andrićevskoj.

Prilazim mu poslije koncerta, satrven, i da bih sakrio osjećaje – takvi ne kao on ne vole pretjerivanja u hvali, jer znaju da uglavnom nisu istinita – ispalim: „sveca ti lacmanskog, ubio si me!“ Okreće se: „popipaj mi leđa.“ Crna džins košulja potpuno mokra, kao da je roker s dvadeset i kojom.

A onda, „tužni treći čin“ (još jednim kantautorom velikim), ili „nepotreban bis“. Razgovor u restoranu, višesatni, jedan na jedan. I salata od kaosa, misli (!), političkih stavova i ideološke nesvijesti u njegovoj glavi. Čovjek koji u jednoj rečenici izgovori da su mu još djetetom u rodnom gradu, koji je opjevao kao nitko, „jebali majku muslimansku“, a u drugoj rečenici koliko je Gojko Šušak „volio Hrvatsku“; o četiri godine pri rovovima i tome da su ga jedva zaustavili da ne ode pjevati studentima u Beograd još od 1992., o tome kome su  istočnohercegovački, begovski preci osjećanjem pripadali, i pjevanju tokom hrvatskog proljeća; o bratu, visokom partizanskom oficiru što je od ’45. u Beogradu i HOS-u, koji su u njegovoj glavi u nemogućoj ravnoteži, suludoj i konfuznoj. Slušam zapanjen i shvaćam kako smo, svaki sa svoje strane, razlikama u okolnostima odrastanja, dobi, porodičnih pozadina i svakoj drugoj karakteristici razdvajanja, zapravo spojeni po nečemu, i više nego što bi priznali. Obojica brodolomci istoga historijskog puknuća, kad se veliko jedno raskolilo na više malih okrhaka i guralo ostatke broda na samo jednu od obala. On, po svojoj samoj biti, povijesti svojoj, jedna svejugoslavenska pojava, čovjek koji nikad više neće biti cio. Iz gorčine moje nad ovim razgovorom vraćam misli na koncert i postajem svjestan još nečega: ovaj suvereni, nenadmašni, nepomični čarobnjak na sceni, i u beskrajnoj melankoliji nagle moje spoznaje, među posljednjim je, ako ne i posljednji iz generacije Neponovljivih, i kad se jednom ugasi reflektor i nad njim, umrijet će i jedan svijet, a početi drugi, novi, ne znamo još kakav. Bolji, teško. Emocija – emocija dakle! – koncerta, sva izmiješana, sva u proturječnostima i suzama i ugodi, i boli što boli tako dobro, ne spada zapravo tu, shvatim i to, u rovinješki teatrin i ovu usukanu, ukočenu publiku.

– Slušaj, nisi ti za ovo. Ima za tebe mjesto, idealna publika za ovo čime rušiš i čime si srušio, evo, i mene. Jedino koje može u sebe usisati i vrućicu osjećaja i ove tvoje takozvane stavove.

– Uskoro, i opet – reče. – Dom sindikata, Beograd.

– Na to sam mislio, kažem mu.