Zahvaljujući našem velikom izumitelju, nije teško zaključiti kako je prezime Tesla već desetljećima i desetljećima nesumnjivo najslavnije od svih kojima su imenovani lički i prečanski rodovi. Izdigavši se na globalnu razinu i upisavši se u vrh cjelokupne povijesti znanosti, Tesla je od imena odavno postao pojam – nezaobilazan u fizici, elektrotehnici, automobilskoj industriji, astronomiji, općoj kulturi. Vratimo li se, međutim, nekih stoljeće i pol unatrag, u vrijeme dok su Tesle još uvijek bili prisutni samo na lokalnoj razini, zapaženi kao porodica tradicionalno cijenjenih sveštenika i vojnika, u rodoslovu budućeg „izumitelja 20. stoljeća“ Nikole odmah ćemo uočiti još najmanje dva prezimena bez kojih o povijesti Srba Prečana ni onda, a niti danas ne može biti govora. Riječ je o lozama iz kojih je iznikla Teslina majka, o dvjema vjerojatno najutjecajnijim porodicama među Srbima iz Like – Budisavljevićima i Mandićima.

Već je sama majka Nikole Tesle, rođena kao Georgina Mandić, a upamćena po lokalnoj inačici Đurđija ili, još češće, nadimku Đuka, osoba o kojoj vrijedi opsežno govoriti. Rođena 1822. u selu Tomingaj kod Gračaca, kao prvo dijete prote Nikole Mandića (1801. – 1863.) i Sofije, Soke, Budisavljević kao vrlo mlada preuzela je brigu o sedmoro mlađih braće i sestara, budući da joj je majka od sredine 1830-ih godina počela gubiti vid. Tako je Đuka na koncu ostala i jedina od braće i sestara koja se nije školovala, ostavši nepismena do kraja života, što je atipično za onodobnu djecu svešteničkih obitelji. Ipak, svi očuvani podaci svjedoče kako su joj izražen intelekt i kreativnost bili urođeni, a Nikola Tesla upravo majku opisuje kao osobu od koje je naslijedio izumiteljsku sposobnost. Naime, Đuka je, kako bi olakšala rad oko kuće i okućnice, u hodu organizirala različite inovacije za sijanje sjemenja, uzgoj biljaka i odvajanje vlakana.

Isto je tako, nakon što se 1845. godine udala za protu Milutina Teslu, usavršila tkalački stan čijim je proizvodima oblačila cijelu obitelj, a i šire, jer specifični, raznoliki ukrasi njezine odjeće seljanima su bili vrlo lijepi. Sama je izradila i više komada kućnog namještaja. Jednako zanimljivi ostaju i navodi o Đukinu interesu za književnost i s njom povezanim dobrim pamćenjem. Zabilježeno je da je napamet znala niz pjesama kosovskog i uskočkog ciklusa, baš kao i „Gorski vijenac“ za koji se ponekad navodi da je mogla reproducirati njegov veći dio, a ponekad čak i čitav njegov tekst. Nadživjevši supruga i najstarijeg sina, poudavši kćeri za sveštenike, Đuka je doživjela i svjetsku slavu mlađeg sina Nikole. Godine 1892. naglo obolijeva, zbog čega Tesla, koji je tad boravio u Parizu, odmah otkazuje sve planove i vraća se u rodni kraj. Umrla je iste godine, 16. aprila, te je sahranjena uz supruga na groblju u Gospiću.

Sva Đukina braća i sestre, podignuti upravo njezinom skrbi, doživjeli su zrelost i nastavili živjeti tipične prečanske sudbine. Baš kao i Đuka, sestre Marija (r.1825.) i Staka (r.1830.) udale su se za sveštenike. Marijin sin Simo Majstorović ostao je u kontaktu s Teslom i po njegovu odlasku u svijet, a iz očuvane prepiske vidljivo je kako je Tesla upravo preko njega slao novac i za majku i za tetku. Stakin suprug Đuro Alagić (1828. – 1898.) poticao je iz porodice koja je u Mazinu dala čitavu dinastiju sveštenika, a tradicija se održala sve do Drugoga svjetskog rata kad je njihov unuk, također nazvan Đuro (1882. – 1941.), vojni sveštenik koji je tri godine proveo u Prvom svjetskom ratu i kasnije bio paroh u Gornjim Dubravama kod Ogulina, uhapšen i strijeljan od ustaša zajedno s još deset svojih uglednih sunarodnjaka iz ogulinskog kraja. Treća Đukina sestra Olga (r.1838.), udana Dražić, nije pošla za sveštenika, ali zato jest njezina kći Smiljana čiji je suprug bio gračački paroh Tomo Obradović.

Đukin najstariji brat Toma Mandić (1827. – 1906.) također upisuje bogosloviju te je 1849. godine rukopoložen za đakona, nakon čega najprije kao vojni sveštenik službuje u Kotoru do 1861, pa u Dubrovniku do 1866. godine, nakon čega postaje zrmanjski, a potom gornjogračački paroh. Za svoju službu odlikovan je crvenim pojasom. Njegova kći Milka udala se za učitelja Danila Zorića. Drugi brat Trivun Mandić (1832. – 1911.) izrastao je u imućnog zemljoposjednika i bavio se hotelijerstvom, a ženio se četiri puta, te dobio šestoro djece. Većina njegovih potomaka nakon Drugog svjetskog rata postali su kolonisti u Vukovaru i u Bačkoj. Ipak, u prvom redu treba istaknuti unuke njegove kćeri Olge. Dušan Ivković (1943. – 2021.) upamćen je kao trener Šibenika i potom jugoslavenske i srpske košarkaške reprezentacije koje su s njim osvojile srebro na Olimpijadi u Seulu, jedno zlato na svjetskoj razini, te tri zlata i srebro na europskim prvenstvima. Njegov brat Slobodan Ivković (1937. – 1995.) također se proslavio kao košarkaš, jedan od prvih jugoslavenskih trenera školovanih u SAD-u, a svakako najviše kao igrač i trener Radničkog koji danas organizira spomen-turnire koji nose njegovo ime.

Proslavljeni srpski košarkaški trener Dušan Ivković vuče porijeklo od Đukinog brata Trivuna Mandića (1832. – 1911.)  koji je bio imućni zemljoposjednik i hotelijer, a čiji su potomci nakon Drugog svjetskog rata kolonizirani u Vukovar i Bačku

Treći Đukin brat Pavle otišao je pak drugim tipičnim putem za Krajišnika uz onaj sveštenički – završio je Vojnu akademiju i službovao u Varaždinu, gdje se bavio i vinarstvom, uz što se veže i podatak da je svoja vina slao nećaku Nikoli u SAD, a ovaj mu je pisao kako te pošiljke očekuje „kao Židovi Mesiju“. Nakon umirovljenja oženio se kćerkom bogatog veleposjednika u Mađarskoj gdje je, na njegovu imanju „kroz koje voz prolazi dva sata“, proveo ostatak života. Ipak, svakako najveći uspjeh doživio je najmlađi brat Petar Mandić (1840. – 1907.). U Plaškom je s odličnim uspjehom završio bogosloviju i rukopoložen je za đakona, no 1891. godine, nakon smrti supruge Marte i kćeri jedinice Marije, zamonašio se u manastiru Gomirje i uzeo ime Nikolaj, a iste je godine imenovan arhimandritom. U godinama koje slijede postao je i mitropolit zvorničko-tuzlanski, a potom i mitropolit dabrobosanski. Ustrojavao je čitaonice i pjevačka društva, poticao dijalog s muslimanima i katolicima, obilazio kulturna zbivanja diljem Europe, dobio niz crkvenih odlikovanja, ali i neka od najviših državnih od cara Franje Josipa. Usto, obilno je pomagao svoga nećaka Nikolu, opskrbljujući ga novcem, ali i knjigama iz kojih je Tesla, kako se kasnije sam prisjećao „usvojio matematičko razmišljanje“.

O Đukinim roditeljima nije očuvano mnogo podataka, no o ugledu čitave porodice dovoljno govori činjenica da je njihovo selo Tomingaj dobilo ime upravo po njezinu djedu koji se, kao i otac, zvao Toma Mandić (r.1770.) i koji je također bio sveštenik. U taj je kraj prvi iz loze došao njegov otac Petar, rođen oko 1740. godine, a njegovi su preci izvorno iz jugozapadne Srbije, uz granicu sa Crnom Gorom. Mandići u Lici ostali su na glasu kao sposobni zanatlije, kovači i stolari, a u još većoj mjeri kao sveštenici, budući da je još u doba Teslina života zabilježeno kako su njihovi sinovi Lici dali ukupno 36 sveštenika.

Porodica Mandića u Lici, iz koje potječe Teslina majka Đuka, ostala je na glasu kao porodica sposobnih zanatlija, kovača i stolara, a u još većoj mjeri kao sveštenička porodica, budući da je još u doba Teslina života zabilježeno kako su njihovi sinovi Lici dali ukupno 36 sveštenika

Porodica Budisavljević, kojoj je Đuka Tesla pripadala po majci, ima još važniji status i razgranatiju povijest, kao jedan od najstarijih srpskih i pravoslavnih rodova u Lici, dvaput ovjenčanog plemićkom titulom habsburškog carstva, iz kojeg je poteklo više desetaka uglednih vojnika, pravnika, političara, književnika i sveštenika. Njezin djed, Toma Budisavljević

(1759. – 1825.) kao protojerej vođen prosvjetiteljskim idejama bio je cijenjen u čitavoj Lici zbog svog zalaganja protiv unijaćenja u Gornjokarlovačkoj eparhiji, a za širu dostupnost obrazovanja među pravoslavnim seljaštvom. Bio je više puta odlikovan od habsburških vlasti, a 1811. godine dobio je i Napoleonov orden Legije časti, dok je njegov brat Petar (r.1756.) poginuo kao Napoleonov vojnik kod Verone 1805. godine, gdje je i sahranjen. Uz Đukinu majku Soku, Toma je imao i sina Stevana (r.1804.) čiji je direktni potomak po muškoj liniji bila i Jovanka Budisavljević (1924. – 2013.), supruga maršala Tita i prva dama Jugoslavije.

Đukin pradjed Marko Budisavljević (r.1714.) kao krajiški potporučnik zaslužan je pak za dodjeljivanje plemićke titule ovom ogranku porodice. Od godine 1787. on i njegovi potomci počeli su se služiti pridjevkom „Prijedorski“, a kreiran im je i pripadajući grb. Dublje u prošlosti, precizan rodoslov Budisavljevića mogao bi se pratiti sve do 15. stoljeća kada su trojica braće, Pilip, Juriša i Budiša, izbjegli pred Osmanlijama i kao staro nemanjićko plemstvo došli do Ličkog Ribnika kod Gospića, započevši tako loze Pilipovića i Jurišića, te Budisavljevića koji su jedini ostali pravoslavni. Kao njihova izvorna postojbina uobičajeno se navode metohijski Pećani, kojima su u spomen u svoju naseobinu u Lici nazvali Pećane, što je i danas postojeći toponim i mjesto u kojem je prezime Budisavljević najčešće. O držanju ovog roda kroz stoljeća povijesnih mijena najbolje govori anegdota zabilježena u 20. stoljeću, a po kojoj se Budisavljevićima predbacivalo kako su ostajali podobni svim političkim strujama – Habsburgovcima, Napoleonu, Karađorđevićima, komunistima, a neki čak i ustašama. Na to je neki član porodice odgovorio: „Nismo se mi mijenjali, oni su se mijenjali.“ Taj stav, na neobičan način istodobno i ponosan i tragičan, mogao bi se primijeniti i na čitavo pleme Prečana i Krajišnika.