Štrajk sindikata ZET-a i Holdinga izazvao je pravu pomutnju, ne samo na ulicama Zagreba, nego i u političkim redovima. Zagrebačko gradsko vodstvo štrajk sindikata dočekalo je na nož, od prvog trenutka, bez ikakve volje i želje da se zahtjevima štrajkaša udovolji. Bez ikakve sklonosti radnicima i sindikalnom organiziranju, koja je inače prirodna ljevičarskim strankama kakvom se Možemo predstavlja u svom političkom radu. Razlog tomu je, prije svega, što gradonačelnik Tomašević i uže vodstvo grada radnike ZET-a, Holdinga, Čistoće i Zrinjevca ne vidi primarno kao radnike nego kao šljakersku političku opoziciju, ostavštinu Milana Bandića koji ih je okupio i organizirao prije svega kao biračko tijelo, a tek onda kao radnike gradskih poduzeća.
Tomašević vidljivo zazire od njih i prema njima se odnosi na isti način kao i Plenković na državnoj razini prema svojim nezadovoljnicima: „dobili ste povećanja“, „ja sam vam povećao plaće višestruko“, „nerealni ste i ne zaslužujete više“. Ta se Tomaševićeva retorika u dlaku poklapa s Plenkovićevom. Identični su i pokušaji okretanja javnosti protiv štrajkaša, predstavljanjem plaća sa svim mogućim dodacima kao redovnih plaća, kao da se ne radi o prekovremenima, noćnim radom, dežurstvima i mnogim drugim dodacima na osnovicu plaće. Tomašević je bez ikakvih vidljivih pregovora odmah posegnuo za privremenim mjerama i tužbama za zabranu štrajka, tražeći i najmanju pravnu prazninu ne bi li zabranio štrajk kao nezakonit.
Dok se nekada one koji krše štrajk gledalo u negativnom svjetlu, mejnstrim mediji ovih dana rijetke vozače tramvaja i autobusa koji nisu u štrajku predstavljaju kao heroje, kao super junake, slično kako su slavili osramoćenog Vilija Beroša dok su ga djeca u korona krizi crtali kao bucmastog supermena. S druge strane, štrajkašima se na društvenim mrežama i komentarskim sekcijama portala otvoreno prijeti, izruguje, poziva se vlast da ih se zamijeni Nepalcima, Indijcima ili jednostavno privatizira. Teško se sjetiti štrajka u kojem se u tolikoj mjeri pokušalo na sve načine diskreditirati radnike kao neradnike i uhljebe, a političku vlast predstaviti kao žrtvu mobinga i ucjena.
Poruka je to i svima ostalima koji pomišljaju štrajkati; da će ih se medijski iscipelariti, predstaviti kao suhe pohlepne bogataše i da imaju biti kuš. Jer plaće nisu rasle samo
ZET-ovcima nego i svima drugima, a svima kojim su rasle te iste velike plaće sve manje su dovoljne za pokrivanje životnih troškova. Rastu plaće, ali još više raste i inflacija. Ista ona inflacija zbog koje Tomašević proziva Plenkovića i lije suze kako je pojela životni standard građana. Ali kad isti taj građanin u obliku radnika ZET-a ili Čistoće kaže da mu više nije dovoljna za život s obzirom na to koliko radi za nju, dobije od Tomaševića optužbe da je pohlepnik u službi HDZ-a.
Sama činjenica da je Tomašević s radnicima sklapao kolektivne ugovore u trajanju od godinu dana govori dovoljno o njegovoj brizi za položaj radnika. Kolektivni ugovori u pravilu se sklapaju na dvije do tri godine, a nekada i na četiri ili pet godina. Kolektivni ugovori na godinu dana donose stalnu neizvjesnost za uvjete rada i materijalna prava i nejasno je zašto bi Tomašević inzistirao na takvom aranžmanu za radnike u portfelju grada.
Za najviše godinu ili dvije mnoge će druge službe krenuti u svoje štrajkove jer plaće sljedećih godina neće značajno rasti, a troškovi hoće, i to drastično. Hoće li i oni na medijskim naslovnicama biti pohlepnici željni „kruha preko pogače“ ili samo izmučeni radnici koji ne mogu živjeti od svog poštenog rada? Ovisit će o tome protiv koga će prosvjedovati i tko će više platiti. Mnogi koji danas osuđuju štrajkaše štrajkat će i sami. Hoće li javnost imati razumijevanja za njihove brojke i koeficijente i volje slušati obrazloženja da osnovna plaća i krvavo zarađeni dodaci nisu ista stvar? Možda hoće, a vjerojatnije je da neće. U svakom slučaju, neće biti neopravdano.
