U srpskoj i jugoslovenskoj književnosti, najveći pisci rađali su se početkom posljednje decenije devetnaestog vijeka (1891, 1892, 1893). Na neki način, a u sličnom registru, za domaće glumce bi se 1926. mogla nazvati čudesnom. Pisali smo ovdje već o Vlasti Velisavljeviću, a početkom maja biće i tačno sto godina od rođenja njegovog vršnjaka Slobodana Cice Perovića. Ispostavlja se, međutim, da je te iste godine rođen još jedan mnogo veliki glumac, možda i naš najveći: Pavle Paja Vuisić (u filmografiji je dosljedno Vuisić, bez „j“, mada mu u krštenici piše prezime Vujisić).

Budući glumac rodio se, po većini članaka o njegovom životu, u Beogradu 10. jula 1926, mada je sam tvrdio, a on je valjda najbolje znao, da se rodio na Cetinju. Kao partizan borio se na Sremskom frontu. Nemamo podataka da se Vuisić bavio glumom u djetinjstvu i omladinskoj dobi. Zna se zapravo da je počeo studije Pravnog fakultetu u glavnom gradu Jugoslavije i da je počeo da se bavi novinarstvom radeći na Radio Beogradu.
U godini koja dijeli dvadeseti vijek na pola, 1950, dakle, kad je Vuisić dvadesetčetvorogidišnjak mijenjaju se i njegov život i istorija srpskog i jugloslovenskog filma; on, naime, dobiva malu ulogu u filmu „Čudotvorni mač“ Vojislava Nanovića. Riječ je o filmu neobičnom u kontekstu naše filmske tradicije, u nekom smislu „fantastično-avanturističkom“, baziranom na dvije čuvene narodne priče: „Baš-Čelik“ te „Zlatna jabuka i devet paunica“. Skupa s režiserom, scenario je pisao Jugoslav Đorđević, a glavnu ulogu je igrao Rade Marković. Vuisićeva rola nije, rekli smo, bila velika, ali je označila početak velike karijere.
Takođe, počeci te karijere obilježeni su radom u Pančevačkom pozorištu te bezuspješnim pokušajima da se upiše na FDU. Svi oni koji žele da budu glumci, a ne „upadnu“ na FDU, u Vuisiću mogu imati beskrajnu inspiraciju. Uglavnom, već osam godina nakon što se prvi put pojavio pred kamerom, Vuisić osvaja najvažniju jugoslovensku nagradu za glumu: pulsku Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu. Režiser je ponovo Vojislav Nanović, a tema je ljubavni trougao između kapetana, njegove žene i mladog mornara. Kapetana je glumio Vuisić.
Taman negdje od tog vremena, od sredine i kraja pedesetih, filmografija Pavla Vuisića počinje da se skoro potpuno preklapa sa istorijom onog najboljeg u jugoslovenskom filmu. Režiseri su ga voljeli: od Žike Pavlovića preko Vatroslava Mimice i Branka Bauera do Bore Draškovića. Glumio je i u najvećem partizanskom spektaklu („Neretva“ Veljka Bulajića), kao i u „favoritima“ filmskih sladokusaca u filmovima „Majstori, majstori“ Gorana Markovića, Karanovićevom „Petrijinom vencu“, kao i u dva Šijanova klasika „Ko to tamo peva“, odnosno „Maratonci trče počasni krug“. Dobio je silne nagrade i imao je ogromno poštovanje kolega. Široku publiku je u velikoj mjeri osvojio ulogama u popularnim televizijskim serijama. Prve koje padaju na pamet su vjerovatno „Više od igre“ i „Kamiondžije“.

Treba pomenuti i da mu je rođeni brat Dušan takođe bio glumac. Obojica nažalost nisu dugo živjeli. Dušan, iako mlađi, umro je više od deceniju ranije, i to dan poslije pedeset i prvog rođendana Pavla Vuisića. A sam Paja je umro prvog oktobra 1988. Sahranjen je na beogradskom Novom groblju.
Iz najličnije perspektive, vrhunci Vuisićevog majstorstva za mene su u Kusturičnim filmovima „Sjećaš li se Doli Bel“ i „Otac na službenom putu“. Mi nekako uvijek, čini mi se, mislimo da je glumcima lakše realistično, uvjerljivo i sugestivno odigrati uloge iz sopstvenog miljea. Koliko znam, Pavle Vuisić nije kao dječak i mladić imao kontakta sa urbanim bosanskomuslimanskim svijetom. Obјe njegove uloge u Kusturičnim filmovima su likovi upravo iz tog svijeta. Ja taj svijet poznajem jako dobro i čini mi se da nikad nijedan glumac nije toliko savršeno glumio te ljudе kao Paja. Nisu to samo jezik i dikcija, mada i oni jesu nepogrešivi. Više se radi o onom neizrecivom, izrazima lica, govoru tijela, uživljavanju,
Mada je prošlo skoro četrdeset godina od njegove smrti, oni koji su Vuisića gledali u djetinjstvu pamte ga kao svog savremenika. Pamti ga, i institucionalno, srpsko glumište. Po njemu se zove glumačka filmska nagrada za životno djelo koja se tradicionalno dodjeljuje na Filmskom festivalu u Nišu. Tu je nagradu u svoje vrijeme, naravno, dobio i Vuisić, a tada se zvala „Slavica“. Takođe, često se citiraju ili parafraziraju figure poput Karla Maldena ili Frensisa Forda Kopole koji su Vuisića smatrali glumcem bez konkurencije, bez pandana i presedana.








