Postoji nešto gotovo rutinsko u regionalnim prepucavanjima kakvima ponovo svjedočimo između Milanovića i Vučića. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović otkazao je summit Brdo-Brijuni uz obrazloženje da nema uvjeta za dolazak Aleksandra Vučića, a Vučić mu je uzvratio optužbama i ubacio u priču i Jasenovac. Na površini – ozbiljan diplomatski spor, a u stvarnosti – prilično prozirna politička računica.
Pitanje koje se nameće samo od sebe glasi: koji je to konkretan javni interes ovdje obranjen. Što je Hrvatska dobila zaoštravanjem retorike i otkazivanjem susreta? Što je Srbija dobila optužbama, podizanjem tenzija i spominjanjem Jasenovca? Odgovor je neugodno jednostavan – ništa. Nema vidljivog dobitka za građane, nema stvarnog pomaka, postoji samo politička buka. S druge strane, koristi za aktere su jasnije. Milanović već dugo gradi politički prostor kroz konflikt. U nedostatku izvršne moći, konflikt postaje način da ostane u središtu pažnje. Da nema konflikta, umro bi od dosade među hladnim zidovima Pantovčaka. Ovakva situacija mu savršeno odgovara – jasna poruka, dojam odlučnosti. Koliko je tu stvarne politike, a koliko performansa, nije teško naslutiti. Kod Vučića je računica još konkretnija. Lokalni izbori, pritisci i potreba za mobilizacijom traže jednostavnu priču. Vanjski protivnik tu dolazi kao naručen. Hrvatska u toj priči nije cilj nego sredstvo – način da se pojača osjećaj ugroze i učvrsti podrška. Retorika raste, a s njom i politička korist. Jasenovac je opet izronio, opet pred izbore.
Problem je što se takva igra vodi mimo stvarnih tema. Srbija ima dovoljno svojih problema koje nije potrebno posebno nabrajati da bi bili vidljivi. Hrvatska također nije izolirana od šire krize koja se osjeća u Europi. U takvom kontekstu, očekivalo bi se nešto drugo – fokus na konkretne stvari koje utječu na život ljudi. Umjesto toga, dobivamo još jednu rundu poznatog scenarija. Cinici će reći da su ove bitne, životne stvari, a onda će sutra plakati jer im je inflacija pojela plaću ili mirovinu.
Možda je najtočnije reći da ovo nije sukob država, nego predstava dvojice političara koji dobro razumiju kako funkcionira publika. Jedan učvršćuje sliku odlučnog predsjednika, drugi potvrđuje ulogu zaštitnika od vanjskih pritisaka. U oba slučaja, korist je njihova, ne javna.
No priča ne završava na njima. Ovakav model politike opstaje jer ima publiku koja ga prihvaća. U Hrvatskoj će veliki dio ljudi bez zadrške stati uz Milanovića jer „netko mora reći dosta“. U Srbiji će dio birača ponovno zaokružiti Vučića jer „brani državu“. Taj odnos političara i birača zatvara krug iz kojeg se teško izlazi.
Zato se možda i ne treba previše ljutiti. Nema tu velike dubine, ni skrivene strategije. Radi se o modelu koji funkcionira jer je jednostavan i provjeren. S vremenom, takva politika prestane biti izbor i postane navika.
Na kraju ostaje samo jedno pitanje – ne što rade Milanović i Vučić, nego zašto to i dalje prolazi. Dok god postoji spremnost da se stvarni problemi zamijene ovakvim sukobima, ovakve epizode neće nestati. A ono što je doista važno ostat će negdje po strani, čekajući neku ozbiljniju politiku koja uporno izmiče.
