Osobina najvažnijih ličnosti srpske historije jest i to da su po pravilu i pojave bez prethodnika i bez sličnih suvremenika. To su ljudi koji se ne mogu prispodobiti drugima, ne staju u red sebi sličnih nego se izdvajaju gotovo po apsolutnom singularitetu, čak i kad neke osobine, pozicije, dužnosti, titule, struku ili poziv dijele s drugima. Samo od suvremenosti da krenemo, makar ponešto i namjerno reducirano: nemamo nikoga tko sliči Vuku ili Dositeju, Tesli ili Andriću. Nema „dva Vuka“, niti dvojice Tesla. Svaki Srbin koji je radikalno mijenjao dotadašnji svijet, društvene prilike, znanost, umjetnost ili politiku, doima se kao da kreće ispočetka, kao da ona čuvena njutnovska „ramena divova“ na kojima stoje naši velikani djeluju manje velika nego u drugih naroda. Kako u modernoj historiji, tako i u onoj Srbima i dalje najmanje poznatoj – srednjovjekovnoj.

U tim posebnostima ističe se jedinstvenošću despot Stefan Lazarević – „Stevan Visoki“ kako su ga zvali (ovo „Lazarević“ došlo je mnogo kasnije u historiografiji). Vladar koji je uspijevao da u nemogućoj ravnoteži spaja suprotnosti – vladanje u najsurovijim historijskim uvjetima i kulturu, ratovanje i škole, politiku i duhovnost, opasne azijske tirane i učene evropske ljude, nemilosrdnu trgovinu i bogate biblioteke – kao nijedan prije ni kasnije. Rođen je oko 1377. u Crkvinama, u Kruševačkom gradu, tadašnjoj prijestolnici, u dramatskim okolnostima i pred katastrofu, kao sin kneza Lazara i kneginje Milice, koji će kasnije biti u narodnom predanju zvani carem i caricom. Stefanovo djetinjstvo završit će prije nego što je u tom nama neshvatljivom vremenu ionako prerano završavalo, u doba kad se 14 godina smatralo odraslošću već, a život bio „kratak, gadan i surov“, kako je slavno Hobs napisao u svom „Levijatanu“. Lazar je bio do tada visoke dobi bez muškog nasljednika: Stefan se rađa tek oko kneževe 48. godine. Stefan je na grčkom „onaj što nosi vijenac“, nosilac titule, iako kneževstvo nije prava titula, a to ime kao oznaku, pored ličnog će nositi svi potomci i nasljednici dinastije Nemanjića.

U trenutku jednog od ključnih događaja srpske historije, što je nesumnjivo bila Kosovska bitka 1389., Stefanu je samo dvanaest godina. U boju mu gine otac, knez Lazar, a gine i protivnik, sultan Murat, što je jedini događaj u znanoj povijesti da u bitci ginu oba vojskovođe i oba vladara. Mada Stefan formalno nasljeđuje državu, majka Milica ima stvarnu i veću moć. Lazareva tragična udovica pokazala se sposobnim vođom u vrijeme kad Srbija postaje vazalnom državom Otomanskog carstva, a kad se kneginja na kraju bude povukla u manastir, sinu će prepustiti vlast.

Stefan je izrastao u istinski zadivljujuću ličnost. Prije svega bio je fizički izrazito lijep čovjek, plavih očiju i crvene brade, a atribut „Visoki“ nije književno ni narodno pretjerivanje. Za razliku, naime, od mnogih naroda, među kojima i nekih najbližih, kod kojih najveći broj (pri)povijesti o srednjevjekovnom plemstvu spada u romantičarske, uglavnom devetnaestostoljetne fabulacije s veoma malo ili nimalo materijalnih dokaza, u slučaju despota Stefana, pored brojnih izvora, literature i portreta, postoji odnedavno čak i DNK analiza koja je potvrdila ono što su povijesni izvori ustvrdili.

Za razliku od mnogih naroda kod kojih najveći broj (pri)povijesti o srednjevjekovnom plemstvu spada u romantičarske, uglavnom devetnaestostoljetne fabulacije s veoma malo ili nimalo materijalnih dokaza, u slučaju despota Stefana, pored brojnih izvora, literature i portreta, postoji odnedavno čak i DNK analiza koja je potvrdila ono što su povijesni izvori ustvrdili.

Stefan je vodio Srbiju inteligentno i promišljeno, a kad je trebalo naravno i surovo, u skladu te nama danas teško razumljive epohe. Bio je istaknut ratnik, a u vazalskim ratovima borio se i protiv drugih kršćanskih kneževina, između ostalih i u bitci na Rovinama gdje je poginula najpoznatija ličnost naše narodne predaje – Kraljević Marko. Među velikašima koji poslije Kosova nisu pali u vazalske odnose bio je i Vuk Branković, najocrnjenija pak ličnost naše historije. Kao konkurencija za prevlast i kao velikaš koji i dalje vlada Kosovom poslije juna 1389., Brankovići su ušli u sukob sa Stefanom, čemu je pridonosila i legendarna srpska nesloga – Stefan je bio u zavadi i s vlastitim mlađim bratom Vukom. Nakon izmirenja s njime, zahvaljujući posredovanju kneginje Milice, i nakon novih ratova na otomanskoj strani kao sultanov vazal, ukazala mu se prilika za preuzimanje zemalja kojima su vladali Brankovići.

Stefan je morao održavati ravnotežu između više sila koje su pritiskale njegovu državu i to je i činio – uspijevao je postići balans između Ugara, Turaka i Bizanta. Stupio je u savez s moćnim ugarskim kraljem Žigmundom, priznajući mu formalno vazalski odnos, a zauzvrat dobio je Mačvu i, najvažnije, grad koji će uzeti za svoju prijestolnicu, taj koji je do danas glavni grad sviju Srba – Beograd.

Iako se borio i na turskoj strani, u Carigradu je Stefan dočekan kao heroj i tu će mu Jovan VII Paleolog, predstavnik cara Manojla II Paleologa, dati titulu despota – nakon carske najvišu bizantsku titulu. Kako se navodi u Povelji manastiru Mileševi, od tada je imenovan kao „despot Stefan“, s dodatkom „po milosti Božijoj, gospodar Srba“.

Iznad svega, despot Stefan bio je čovjek kulture, jedinog što će ostati kad prođe sve. Takav spoj hrabrosti i erudicije učinio ga je poštovanim i od suparnika i od stranih saveznika. On je prvi veliki i istinski prosvijećeni srpski vladar. Podigao je mnoge crkve i zadužbine, osnovao manastir Resava, nama poznatiji kao Manasija, u koji je smjestio bogatu biblioteku i gdje je osnovana čuvena Resavska prepisivačka škola – transkribiranje i iluminacije rukopisa koji su razvijeni tu, temelj su srpskoga srednjevjekovnog jezika i među osnovama cjelokupne rane naše književnosti. Stefan je bio darodavatelj i mecena umnih ljudi, pisaca i mislilaca. U njegovoj anturaži najvažniji je Konstantin Filozof, izbjeglica iz Bugarske koji će napisati „Žitije i žizn gospodina despota Stefana“, nezaobilazno djelo kako književnosti tako i historiografije, kao i Grigorije Camblak autor „Žitija Stefana Dečanskog“, hagiografije koja pored psihološkog portreta i obnavljanja kosovskog kulta, donosi dotad nepoznat element u srpsko pisano srednjovjekovlje – opis Dečana prvi je pejzaž u našoj književnosti. Despot Stefan  i sam je mnogo čitao i pisao, povelje i vlastite tekstove, prevodio je s grčkog na tadašnji srpski, a njegovo doba smatra se preporodom srpske književnosti. U središtu svega toga stoji njegovo najpoznatije djelo – čudesno „Slovo ljubve“, ili suvremeno rečeno „Riječ o ljubavi“, pjesnička poslanica s početka XV vijeka u kojoj se obraća bliskome nekome, moguće i vlastitom bratu Vuku, pjesma u prozi sastavljena u deset dijelova čija početna slova prave akrostih naslova. Djelo za koje i sam Jovan Deretić piše ono očito, da se radi o jednom od najljepših književnih radova naše srednjovjekovne literature, a akademik Dimitrije Bogdanović iskazuje nešto mnogo važnije i gotovo nezamislivo: u opisima prirode u „Slovu ljubve“, kaže Bogdanović, „kao da se sluti“ – renesansa. Pored toga despotu Stefanu se pripisuje i autorstvo natpisa na kosovskom mramornom stubu postavljenom na mjestu bitke. To je onaj natpis koji na današnjem našem jeziku počinje sa „Čoveče koji srpskom zemljom stupaš, bilo da si došljak ili ovdašnji, ma ko si da si i ma šta da si, kada dođeš na polje ovo koje se zove Kosovo…“ Neprocjenjivo je značenje despota Stefana za našu kulturu.

U političko-državničkom smislu, unatoč laviranju između vazalstva prema Turcima i Ugarima, unatoč unutarnjim sukobima, i svim opasnim gibanjima najvećih sila, njegova je vladavina bila veličanstvena. Ostvario je višegodišnju političku stabilnost, u ekonomiji, zahvaljujući rudarstvu i ogromnoj proizvodnji i trgovini srebra (petina cjelokupne evropske proizvodnje bila je iz Stefanove Srbije) postigao je izuzetan ekonomski napredak. Najvažniji partner u tome s kojim je i inače imao najtješnju suradnju bio je Dubrovnik – preko Grada trgovao je s talijanskim gradovima-državama. U Stefanovo vrijeme Beograd, kao prijestolnica, prolazi obnovu i doživljava najveći razvoj dotad.

Kako u braku s Jelenom, kćerkom đenoveško-grčkog vladara, nije imao djece (moguće se otud ona ne pojavljuje ni u zapisima ni na freskama), za nasljednika je odredio nećaka Đurađa Brankovića, sina Vuka Brankovića. Zajedno s Đurađem despot Stefan proširio je i učvrstio granice, i vladao je teritorijom koja je u godinama kad je bila najveća obuhvaćala Lazarevu centralnu i jugozapadnu Srbiju, Zetu (današnji dio Crne Gore), Mačvu, dijelove Ugarske, Istočnu Bosnu, Kosovo i Beograd. Povjesničar Dejan Đokić u knjizi „Istorija Srbije“, govoreći o političkom i ekonomskom kao i teritorijalnom značaju, navodi: „despotovina Lazarevića i Brankovića mogla se meriti s kraljevstvom Nemanjića iz XIII veka“. Dodajući kao hipotezu ili bolan zaključak da bi ta država vjerojatno nastavila postojati i nakon XV vijeka da Otomansko carstvo nije osvojilo zapadni Balkan.

Despot Stefan Lazarević upokojio se 1427. godine. Narodna predaja, taj često prvi i finalni sudac trajnosti, oblikovala ga je na svoj, čudesan način. U tom smislu: kad čitatelji budu ponovo gledali seriju „Igra prijestolja“ i ostale, prije koju godinu izmišljene i napisane stvari, kao i sve „gospodare prstenova“ i slične anglogermanske suvremene spisateljske konstrukte, valjalo bi da znaju da je naš narod u svojoj poeziji i mitologiji, i to najčešće stvaranoj izvan Srbije, po Bosni i Hercegovini i Primorju, Stefana Lazarevića uvrstio u „zmajolike“ junake – kao i Obilić, kao i Kraljević Marko, srpski vladar rođen je iz ljubavi zmaja i kneginje Milice:

„I Stevan je zmajevo koljeno

Gospojica carica Milica,

I ona je lice odgojila,

I cvijećem, svakim zakitila

Namamila zmaja uz planine,

Pak je njojzi obljubio lice,

Rodila je dijete Stevana,

Tog junaka srpskog izabrana.“

Šest stotina godina kasnije, grad koji je učinio svojim prijestolnim ima neobičnost – dvije ulice nazvane su po njemu: Bulevar Despota Stefana i Visokog Stevana.

S pravom.