Iako je Zagreb imao kroz povijest mnogo džez-muzičara, instrumentalista, kompozitora, aranžera, čak i pjevača tog posebnog američkog a odavno i svjetskog muzičkog stila, Boško Petrović kad se sve sabere i oduzme bio je lice i simbol zagrebačkog džez-svijeta. Najprije kao muzičar dakako, ali i kao čovjek koji je prvi stvorio i vodio pravi i istinski džez klub, u onom originalnom značenju riječi, u kojem će se ova muzika svirati kroz decenije. Naravno nazvao ga je po sebi – „B.P.“ – čitaj „Bi-Pi“, kao što je bio anglofoni izgovor njegovih inicijala i kako su ga skraćenicom zvali kolege iz svijeta. Od početaka Boškovog bavljenja džezom do otvaranja kluba, u ljeto neusporedive 1988. godine, u tim „annis mirabilis“ naše civilizacije, moralo je proći dosta, čitav jedan skoro romaneskni put ovog pikaresknog lika naše muzike i kulturne scene. A odonda trajalo je skoro četvrt stoljeća to jedinstveno, ni sa čim usporedivo i neponovljivo mjesto, ovdje na prostoru gdje žive Južni Slaveni. I završilo je tužno i napušteno, kao što mnoga važna, suštinska mjesta u nas završavaju, najčešće nakon odlaska onih koji su podigli takve male hramove jednoj umjetnosti i održavali ih aktivnima, zanimljivima i važnima.

Počeci Boškovi nisu ni po čemu djelovali kao da će jednom biti usmjereni ka muzici kao što je džez. Boško Petrović rođen je 1935. u Bjelovaru (otkuda je bila majka Mirjana), u vrijeme prve Jugoslavije. Otac mu je bio kraljevski oficir, za rata učesnik NOB-a, a poslije rata i u novoj Jugoslaviji oficir JNA. Familija se mnogo selila, po prirodi toga zanimanja. Boško je odrastao u Škofjoj Loki, srednju školu pohađao je u Ljubljani, živeći u đačkom domu. Kad se zainteresirao za muziku, najprije je učio violinu, privatno u Karlovcu, a harmoniku u Škofjoj Loki, gdje je osnovao i prvi orkestar. Kao i toliki poslije rata, u srušenoj zemlji koja se tek podizala, a uz to i opterećenoj rigidnom ideologijom onih prvih godina, tako je i Boško otkrio džez preko srednjih valova radio-aparata i emisija američke vojne radio-stanice AFN, kao i još čuvenijeg Glasa Amerike s legendarnim glasom Vilisa Konovera. Zaljubio se u ovaj, tako živ i uzbudljiv, a elegantan muzički pravac kojemu će ostati vjeran i u kojem će se ostvariti kao muzičar.

Jednako vjeran ostao je Zagrebu u koji se preselio 1954. i gdje će ostati do kraja života. Tu počinje svirati kao harmonikaš u kvartetu Radana Bosnera s kojim će napraviti i prve snimke. Paralelno svira bubnjeve u džez-sastavima, prateći Dragu Diklića – Fiku, izuzetnog pjevača, „krunera“ i saksofonistu, a postao je i stalni član Plesnog orkestra Radio televizije Zagreb. U tom razdoblju Boško donosi najveću muzičku odluku: prelazi definitivno na vibrafon koji će mu postati stalni instrument i po kojem će ga kasnije prepoznavati i kod nas i u svijetu. Ključna godina u Boškovom umjetničkom razvoju je 1959. kada impresioniran tada izrazito utjecajnim The Modern Jazz Quartetom – prvim sastavom koji je džez izvodio kao muziku koncertnih dvorana, a ne klubova, strogo i disciplinirano, kao da svira klasičnu muziku. Pod tim utjecajem Boško osniva i prvi vlastiti kvartet, a godinu kasnije i Zagrebački jazz kvartet, mali sastav komornog, suvremenog džez-stila i inovativnog zvuka u domaćoj muzici.

S kvartetom će Boško tih sedam-osam godina aktivnosti sastava (1960.–1967.) podići džezističku izvođačku praksu na najvišu umjetničku razinu u našim okvirima, kao što će i profesionalizirati džez kod nas uopće. Također, na liniji tadašnjih svjetskih trendova, među prvima će u nas, uz Duška Gojkovića, spojiti džez s narodnom muzikom, u ovom slučaju međimurskom i istarskom, i preko tih spojeva različitih sazvučja kroz godine koncertiranja i snimanja razviti novi, moderan i rafiniran zvuk. Ujedno, sebe će profilirati kao vodećeg vibrafonista u zemlji, kao i jedno od najprepoznatljivijih imena jugoslavenskog džeza.

Godine 1970. osnovao je B.P. Convention, svoj najpoznatiji bend i formaciju gdje je pored vibrafona svirao i marimbu, zajedno s bezbroj muzičara različitih postava i formata (trio, kvartet, kvintet), na stalnim koncertima i jam sessionima – džezerima omiljenoj, slobodnoj i neformalnoj vrsti muziciranja, za što je Boško postao gotovo sinonim u Zagrebu i u ostatku zemlje. Svirao je s golemim brojem domaćih i cijenjenih stranih džez-muzičara, svirao po svim ovdašnjim i mnogim stranim scenama, uključujući i neke od najpoznatijih svjetskih džez-festivala.

Svirao je Boško i s mnogobrojnim pjevačima različitih muzičkih žanrova – pratio Josipu Lisac i opernu divu Ružu Pospiš-Baldani, pa stilski najbližu Gabi Novak, a kasnije čak i Zorana Predina. Bio je član i solist YU All Stars Big Banda osnovanog na beogradskom Newport Jazz festivalu, bend u kojem su svirali najbolji muzikanti jugoslavenskog džeza. Jedna od najdražih postava, tad već sastavljena od zagrebačkih „veterana“ džeza, zvala se duhovitom parafrazom pjesme „Dire Straits“ – Sultani svinga. Kao i većina džezera Boško je mnogo snimao, sabrao veliku diskografju i značajan skladateljski opus od nekoliko stotina kompozicija, u stilskom rasponu i različitosti koji su išli od džeza do suvremene ozbiljne muzike, od avangardne do primijenjene muzike. Neke od njegovih džez-kompozicija „srednje struje“ – „Green Lobster Dream“, „Zagreb by Night“, ili interpretacija makedonskog napjeva „So maki sum se rodila“, u njegovoj engleskoj verziji „With Pain I was born“ – postale su „standardi“, brojevi koje orkestri i grupe trajno izvode.

Iako nije tako djelovao, ni ponašanjem ni komunikacijom, Boško je bio i muzički pedagog. Čuvena je bila njegova ljetna džez škola Muzičke omladine u Grožnjanu, u Istri. Pored toga, bio je neumorni promotor i organizator džez festivala i nastupa stranih muzičara u Zagrebu i Jugoslaviji, a kasnije i u Hrvatskoj, ne samo u džezu već i u drugim vrstama muzike. Radio je koncert Mišela Legrana (tvorca nezaboravnih „Šerburskih kišobrana“) i doveo u Zagreb „kralja bluesa“ B. B. Kinga. Na Radio Zagrebu i Televiziji Zagreb vodio je emisije o džezu gdje je često i sam muzicirao. U primijenjenoj muzici komponirao je za televiziju i film (između ostalog i za klasik „Lisice“ Krste Papića iz 1970.). Napokon, pred kraj osamdesetih, 1988. godine otvorio je, dakle, B. P. Club, najpoznatiji, jer i jedini pravi džez klub u Jugoslaviji. Prvih nekoliko godina njegovo je zlatno doba, a tokom svog četvrtstoljetnog djelovanja ovaj će klub u Teslinoj ulici, u čuvenom podrumu, ispod razine zemlje – kako i pristaje džez-klubu – a unutar kompleksa nekadašnjeg OKC-a, postati ne samo mjesto za izlazak s najboljom muzikom u gradu, nego i relevantna točka i u evropskim i čak svjetskim razmjerima – tu su svirale takve „marke“ kao što su Džo Pas, Džo Zavinul, Džon Luis (osnivač upravo onog istog Modern Jazz Quarteta koji je nadahnuo Boška ranih šezdesetih da krene u istom smjeru). Tu su ostvarivane spontane suradnje i bezbrojni „džem-sešnovi“ muzičara, kao i nastajanje ad hoc kompozicija, a u klubu su pored ljubitelja džeza, sjedili i intelektualci, pisci, novinari, glumci, filmski i kazališni režiseri, slikari i uopće umjetnici svih fela. Rado su dolazili i muzičari drugih pravaca – ljudi kao Arsen, Gabi i Vice Vukov. Kao svaki pravi „gazda“, Boško tada širi biznis i postaje i diskografom, osnivajući tvrtku Jazzette Records, koja će pored izdanja biti i producentska kuća. Klub je, rekli smo, bio stjecište ljudi iz umjetnosti i kulture, ali od nekog trenutka sve više su tu počeli zalaziti i političari. To će biti pogotovo važno tokom devedesetih godina kad su ka Bošku, iako tada već legendarnoj figuri zagrebačke muzičke, kulturne i klupske scene, krenule prijetnje zbog porijekla, a bilo je i pokušaja da mu se klub oduzme, ili preciznije rečeno otme.

Nije uspjelo. Boško se sa svoga ogromnog iskustva znao nagoditi i približiti se važnim figurama i onima koji su se bavili tim stvarima u ono nedoba. Bilo je tada u Bošku nešto od starovremenog panonskog gazde lokala, romaneskno spretnog u očajnim danima – šta sve mora da je samo izgutao s barabama i moćnicima da bi sačuvao ono divno mjesto u neljudskom vremenu. Taj, iznad svega svjetski čovjek koji je to bio bez ikakvog siljenja ili posebnog truda, umjesto s najboljima, s domaćom i svjetskom umjetničkom elitom, kao dotad, odjednom je sjedio s najgorima, sve da bi očuvao što ima i ostane ono što jest – jedan od najvažnijih i posljednjih svjetionika žive sviračke umjetnosti i neponovljive radosne gradskosti.

Boško Petrović umro je iznenada u januaru 2011. godine. Pokopan je u Zagrebu, gradu za koji je bio sudbinski i ljubavlju vezan, što je naglašavao i privatno i javno. Iako Srbin, Jugoslaven po vlastitom osjećaju, isticao je pripadnost Zagrebu kao element identiteta koji ga je pored muzičkog najviše određivao. S Boškovim odlaskom, a onda i s izrazito nesretnim zatvaranjem kluba u mutnim i nerazjašnjenim okolnostima, nestao je i veliki i nezamjenjiv dio grada, njegovog najljepšeg lica i legitimacije najboljeg što ima. A to nije bilo malo, zahvaljujući upravo posebnim jedinkama kao što je bio Boško Petrović.

Grad njegova života nije mu se odužio ničim, zaboravivši ga kao neku neugodnu tajnu. Za razliku od toga, Novigrad u Istri, gdje je Boško godinama vodio muzički festival Novigrad Music Nights, dotadašnji je prolaz Angvilara Veneta imenovao Prolazom Boška Petrovića (Passaggio Boško Petrović), a u Grožnjanu je 2024. Bošku u čast postavljena spomen bista koju je izradio kipar i legendarni bubnjar Boris Lajner.

O Bošku Petroviću pisali su u superlativima evropski i međunarodni džez-kritičari i magazini, uvršten je u mnoge antologije. Zahvaljujući svome temperamentu i daru komunikacije lako je sklapao poznanstva, pa je prijateljevao i s nekima od najutjecajnijih suvremenih svjetskih džez-muzičara. Čuvene su, skoro mitske, priče o okupljanjima, večerama i lumpovanjima u Boškovom stanu u tadašnjoj ulici Proleterskih brigada, gdje se skupljalo pod paskom i domaćinskom brigom „Grofice“, kako je Boško zvao svoju majku, nadimkom koji su znali svi koji su znali i Boška. Pored zvijezda kulturne scene i doslovno svih makar imalo važnih svirača grada i nekadašnje zemlje, a poslije i ove države, tu su sjedili, pili, jeli i svirali Geri Barton, također vibrafonist i jedan od Boškovih uzora, Džo Pas, jedan od trojice najutjecajnijih svjetskih džez gitarista, i već spomenuti pijanist Džon Luis koji se ovdje i oženio Mirjanom koja je onda krenula s njim i u Ameriku.

Kao gospodar noćnog života rafiniranog Zagreba, bonvivan, poznavalac vina i žena, cinično humoran umjetnik „držanja banke“ i kapetan svakog stola, uključujući i onaj poseban u B.P. klubu za koji su samo rijetki imali privilegiju da budu pozvani, Boško je ostavljao (i gajio) takav imidž i vanjsku sliku o sebi da se često zaboravljalo kakav izvanredan muzičar je bio. Izrazito muzikalan, prirodno nadaren ritmički i melodijski, Boško se izdvajao kao instrumentalist, a kad se kroz vrijeme oslobodio utjecaja uzora postao je svirač prepoznatljivog vlastitog stila. Isticao se improvizacijom i dinamikom, ukusnim rješenjima. Kao muzičar izuzetne prilagodljivosti, i osjećajem za sviranje u ansamblima, od trija do big bendova, bio je, kao što je napisao Ivica Župan, „proflirani stilist, zavidne instrumentalističke spreme i tehnike te velika osjećaja za ritam i smisla za frazu“. Danas se oni koji još pamte, Boška uglavnom i sjećaju kao instrumentaliste. S obzirom pak na njegov opus, Boško Petrović je uz Miljenka Prohasku i dalje najznačajniji ovdašnji džez-kompozitor.