Suvremeno, tehnološko i globalizirano društvo često se interpretira kao društvo koje pomiče granice, no u takvim se pohvalama obično zanemaruje njegov efekt brisanja ranije jasnih granica između stvarnosti i fiktivnosti. U dosadašnjim vremenima, princip je bio poprilično jasan. Za pojedinim djelima fikcije najčešće su posezali oni kojima je njezin glavni element nedostajao u realnosti, primjerice tako što su pojedinci s nepostojećim ljubavnim životom potražili romantični ili pak pornografski film, dok su oni za koje je vlastito okruženje već bilo monotono, ograničeno i do kraja shvaćeno vrlo često posezali za, recimo, znanstvenom fantastikom. Nasuprot tome, čovjek današnjeg svijeta u kojem moderni mediji svakom daju mogućnost javnog nastupa i slave, sve se teže može zadovoljiti gledanjem/čitanjem/slušanjem željenih sadržaja, zbog čega se kao imperativ postavlja izravno sudjelovanje u istima. Nekadašnji prosječni ljubitelj znanstvene fantastike danas će radije odabrati formu izvještaja o teorijama zavjere, kao SF-sadržaja prokazanog unutar fizičkog svijeta. Dakako, iz razloga što mu iščitavanje, a potom i obvezno dalje širenje saznatih informacija o zavjeri, omogućava izravno sudjelovanje u radnji nevjerojatne priče i to iz pozicije glavnog lika – osobe kojoj je objavljena neka dobro skrivena istina sa svrhom da je nastavi širiti dalje i tako spasi svijet, čak i ukoliko se njegova misija sastoji tek od rasparčavanja istoga članka po društvenim mrežama. Prototip takve ličnosti u našem je podneblju bio i ostao Ilija Čvorović, čovjek kojeg bismo, gledano iz današnje perspektive, slobodno mogli nazvati prvim balkanskim teoretičarom zavjera.

Dugovječna aktualnost Čvorovićevog lika, kao i cjelokupne radnje „Balkanskog špijuna“, već punih četrdeset godina starog filma Dušana Kovačevića i Slobodana Šijana, u takvim je okolnostima s vremenom (ne)očekivano nastavljala s rapidnim rastom, zloslutno se u očima gledateljstva preobražavajući iz prvobitne ideje o satiričnoj kritici 1980-ih godina već anakronog modela staljinističkog obračunavanja s opasnim elementima društva prema jednoj od najuspjelijih političkih distopija nastalih na ovim prostorima. I doista, promatrajući ophođenje prema realnosti, a napose prema drugom i drugačijem, koje danas prevladava u svakodnevici, gotovo da bi se moglo, baš kao što se to na globalnoj razini čini s recimo Orwellovom „1948.“ ili Huxleyevim „Vrlim novim svijetom“, ostvarena predviđanja jezive budućnosti tražiti i u „Balkanskom špijunu“. Dakako, razlog za to leži u činjenici da je ludilo Ilije Čvorovića, kao i mnogih ljudi koje danas svatko od nas može primjetiti u svome okruženju, proizišlo iz neizmjerne količine iznova proživljavanog straha, a taj je strah poticao iz konstantne pretjerane izloženosti političkim sadržajima.

Pluralizam žarulja

S obzirom na to da utjecaj političara i politikantstva u sve pore svakodnevice nažalost definitivno nije pojava koja se može ograničiti samo na jedan režim ili društveno uređenje, pa čak niti samo na u klasičnom smislu totalitarno uređena društva, a da mu je posredovanjem modernih tehnologija omogućeno da bude veći no ikad, nimalo ne čudi pojava što su naše suvremene zajednice i dalje prepune ljudi koji svaki i svačiji potez gledaju osvjetljujući ga najprije vlastitim, „jedinim ispravnim“ ideološkim svjetlom, baš poput Ilije Čvorovića sa svojim crvenim žaruljama. Razlika ostaje jedino u tome što današnje društvo koje samom sebi tepa kao europski otvorenom, pluralističkom i tolerantnom, u ponudi više neće nuditi osvjetljenje u samo jednoj boji, pa će tako istodobno netko moći promišljati svijet pod plavom žaruljom, netko drugi pod crnom, netko i dalje pod crvenom, a mnogi sve češće i pod ružičastom ili zelenom (štednom, naravno). One pak misaone žarulje kao neobojeno osvjetljenje stvarnosti i dalje ostaju nešto manje dobavljiva, i još manje tražena roba. Najzad, asocijacije koje pobuđuju crvene svjetiljke, doduše ne one Čvorovićeve već one amsterdamske, puno se češće, a i puno utemeljenije mogu povezivati s političkom scenom današnjice nego s onim vremenom koje je karikirao „Balkanski špijun“.

Voajerska kultura u digitalnoj eri

Mogućnosti za dodatan porast kompleksa „balkanskih špijuna“ u današnjem su vremenu nikad izraženije čak i u sferi koja, za razliku od teorija zavjera i Čvorovićevih paranoja, ostaje posve realna. Naime, potreba za bivanjem pod svjetlima reflektora pod utjecajem društvenih mreža toliko je poticana, a i toliko olakšana, da se vrijeme u kojem živimo bez puno pretjerivanja može opisati kao voajerska kultura, ali i kultura izloženosti. Objavljujući na internetu svakodnevno podatke o svim svojim djelovanjima i promišljanjima, a istodobno prateći niz drugih ljudi koji čine isto, svi mi konstantno ostajemo istodobno u položaju Ilije Čvorovića, ali i njegove žrtve, podstanara Jakovljevića – svi smo i promatrači i objekti tuđeg promatranja. Osim toga, radnje „balkanske špijunaže“ na taj su način ne samo legalizirane, već i društveno poželjne, jer Čvorović 21. stoljeća više ne bi morao kopati po stvarima svome podstanaru. Dovoljno bi bilo da ga „zaprati“ na Facebooku ili Instagramu i saznao bi o njemu nemjerljivo više informacija nego što bi mu to mogao odati sadržaj njegovog kofera.

Globalno unificirani

Zanimljiv je isto tako i rasplet ove situacije u kojoj je, umjesto da, kao što bi se možda očekivalo, mogućnost javnog djelovanja tolikog broja ljudi dovede do veće šarolikosti izgleda, mišljenja i djelovanja, nikad lakše uspostaviti trend globalnog unificiranja očekivanog ljudskog djelovanja – globalno unisona moda, umjetnost, kultura, jezik, stavovi, uzori… Za prosječnog konzumenta digitalnih medija tako, čini se, u sve većoj mjeri vrijedi ona Čvorovićeva – „čim ga vidiš, ne znaš ko je“. U kolikoj je mjeri širenje moralne panike u društvu takvih mogućnosti rafinirano, nije potrebno ni naglašavati. Baš kao što ni činjenicu da izvanredne okolnosti koje suspendiraju fizički svijet u odnosu na onaj digitalni mogu dovesti samo do situacije kolektivne psihoze nalik na onu viđenu u „Balkanskom špijunu“. Pandemija korona-virusa recentni je, pa stoga vjerojatno i najbolji primjer, jer tijekom zatvaranja u Čvoroviće su se preobrazili i oni koji su špijune i izdajnike tražili u nedovoljno lojalnim sugrađanima, kao i oni koji su u svemu tražili zavjeru svjetskih centara moći. Dakako, i jedni i drugi tako su istodobno opet ostajali i Jakovljevići.

Pridodamo li svemu još i stoput dokazano nastojanje pripadnika svih balkanskih naroda da, u želji za dokazivanjem svoje pravovjernosti pred različitim vanjskim autoritetima, po potrebi postanu veći katolici od pape, veći pravoslavci od patrijarha, pa tako i veći udbaši od Udbe, lik Ilije Čvorovića postaje utjelovljenje svih mana i strahova koje donosi provincijski položaj na razmeđu dvaju geopolitičkih polova. Ipak, glede aktualnih sve jače rasplamsavanih globalnih sukoba koji sa sobom donose i želju za pravodobnim svrstavanjem u „ispravni“ tabor, naravno, uz obvezno prokazivanje svakog tko se ondje već nije sklonio, sve teže postaje ne zapitati se u kolikoj je mjeri bujna mašta Ilije Čvorovića ipak imala utemeljenje u realnosti, odnosno u kolikoj su mjeri špijuni u „osnovnim jedinicama diverzantskih grupa“, a i „neki veći izdajnici“ danas zbilja prisutni u našim životima. Tim više što izjava „CIA, snajka, CIA, upropastili su pola sveta“ danas zvuči čak naivno optimistički. Zar stvarno samo 50% svijeta? Možda, prije 40 godina…

Ovaj tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije, iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.