Banjaluka ove jeseni živi fudbal i živi za fudbal. Lopta je jedna od glavnih tema razgovora na svakom ćošku. Bila je, doduše, i ranije, ali nikada u ovakvom kontekstu. Evropskom. Borac igra grupnu fazu jednog evropskog takmičenja (Liga konferencije) prvi put u istoriji kluba. I igra dobro i dopadljivo. I to donosi rezultate.

Dijelom je za to zaslužna UEFA koja je reformom vlastitih takmičenja omogućila i klubovima iz manje razvijenih zemalja da se dokopaju grupne faze, ali najveći dio zasluga ipak nose fudbaleri i treneri iz Banjaluke, koji su u ljetošnjim kvalifikacijama bili ravnopravni sa kud i kamo slavnijim i bogatijim klubovima poput grčkog PAOK-a i mađarskog Ferencvaroša. Nagrada za hrabar pristup bila je ulazak u treće po snazi evropsko takmičenje gdje Banjalučani tek mogu još više da pokažu.

Iako su danas druga, modernija, vremena, atmosfera u gradu podsjeća na događaje iz 1988. godine. Bilo je to doba one velike Jugoslavije u kojoj se fudbal igrao od Triglava do Đevđelija i čija je liga bila u top 10 evropskih. Zluradi će reći da je ta liga bila jača od današnje UEFA-ine Lige konferencije, ali nisu to stvari koje su uporedive.

Euforija, međutim, jeste.

Te 1988. godine takmičenje u Kupu Jugoslavije započelo je više od 5.800 timova. Među njima i banjalučki Borac, tada stabilan drugoligaš, uvijek pri vrhu, ali bez dovoljno snage za plasman u elitu. Kup je, međutim, takmičenje u kojem nije bitno u kojoj ligi igrate. Svi igraju i svi imaju iste šanse.

Igralo se prvo po regijama. Borac je za rivale imao Kozaru iz Gradiške, Elektrobosnu iz Jajca, pa Rudar iz Ljubije kod Prijedora, Jedinstvo iz Bihaća i na kraju trebinjski Leotar u svojevrsnoj uvertiri za one veće stvari.

U šesnaestini finala Borac je eliminisao Osijek, na penale. Uslijedio je dvomeč sa Spartakom iz Subotice. Oba puta po 1:1 i ponovo penali. I ponovo Borac prolazi. U četvrtfinalu veliki rival – Vojvodina. U Novom Sadu bilo je 3:0 za domaće, ali revanš na banjalučkom minusu (igralo se 9. decembra 1987) donosi rapsodiju – 6:1 za Borac uz pet golova Senada Lupića koji će u nastavku ove priče biti veoma važna ličnost.

Na proljeće su odigrani polufinalni mečevi. Priština je bila rival Banjalučanima. Remi na Kosmetu, pa remi u Krajini i ponovo penali. Borac je prošao u finale.

I valjalo je na megdan najtežem mogućem protivniku. Crvenoj zvezdi.

Mjesto radnje – stadion JNA u Beogradu. Kako je Kup Jugoslavije nosio i ime Kup maršala po „najvećem sinu naših naroda i narodnosti“ finale je, po običaju, odigravano na stadionu na kojem je decenijama održavan slet njemu u čast. Novinari su izvijestili da je u Beograd stiglo najmanje 10.000 ljudi iz Banjaluke. Uz domaće delije, atmosfera je uoči početka meča dovedena do tačke ključanja.

Drugoligaš protiv velike Zvezde, ne bi trebalo da bude problema za favorita, saglasni su bili u ocjenama tadašnji fudbalski analitičari i komentatori.

Nije tako mislio Husnija Fazlić, Borčeva igračka legenda, tada trener. Na teren je poslao 11 ratnika, maksimalno našpanovanih, svjesnih da ovaj uspjeh teško da će ikada više ponoviti.

Kako je odmicalo prvo poluvrijeme bilo je sve jasnije da Zvezdi neće biti lako. Naprotiv. Čvrsti i disciplinovani Banjalučani organizovano su branili svoj gol, pokušavajući sporadično da zaprijete. Kada je sudija Blažo Zuber odsvirao kraj prvog dijela igre, nervoza je već počela da hvata Zvezdine igrače i navijače. Ali, bilo je još vremena, cijelih 45 minuta.

U drugom dijelu slična priča kao i u prvom. Samo su Banjalučani bili nešto hrabriji. I isplatilo se. U 60. minuti bek Stojan Malbašić proslijedio je loptu na lijevo krilo do Amira Durgutovića, a ovaj je odmah centrirao na drugu stativu. Tamo se našao već pomenuti Senad Lupić. Nebeski skok iznad čuvara i lopta se zakoprcala u mreži Stojanovića. Koliki je to šok bio za sve na stadionu svjedoči i činjenica da je komentator, legendarni Milojko Pantić, uzviknuo „1:0 za Crvenu zvezdu“. Poslije se ispravio.

Senad Lupić rođen je u Derventi 1958. godine. Nastupao je za mlađe kategorije lokalnog Tekstilca, a seniorsku karijeru počeo je u Gradišci. Nakon Kozare, dvije godine nastupao je za Iskru iz Bugojna, nakon čega se obreo u Borcu. I postao klupska legenda. Za Banjalučane je odigrao 150 utakmica i postigao nevjerovatna 104 gola. Danas su takvi poduhvati rezervisani samo za igrače tipa Ronalda ili Mesija.

Od ta 104 najvažniji je bio onaj na stadionu JNA.

„U šali uvijek kažem kako me i dalje boli kičma od skoka i trzaja glavom prilikom gola. Cijela karijera je stala u taj momenat. To je, po meni, najvažniji pogodak u istoriji kluba i drago mi je što sam baš ja bio strijelac. Pošteno mislim da sam ga i zaslužio. Te sezone sam u Kupu dao 19 golova i bio najbolji strelac Jugoslavije u tom takmičenju. Nažalost, nije to kao danas popraćeno bilo medijski, druga su vremena bila“, ispričao je Lupić koji danas živi u Belgiji.

Zvezda je jurnula svom snagom po izjednačenje. Desetak minuta prije kraja sudija Zuber dosudio je penal koji to nije bio. Ni blizu penala. Favorizovanje velikih klubova tada je prolazilo bez posljedica. A ni VAR-a nije bilo. Loptu je na bijelu tačku namjestio Dragan Piksi Stojković. Uzeo je veliki zalet, a onda nonšalantno šutnuo po sredini gola, direktno u naručje golmana Karalića. I danas se priča da je Piksi namjerno tako šutirao svjestan da je penal dosuđen mimo pravila. I to je bio kraj. Zvezda do kraja meča više nije ugrozila gol Borca. Slavlje je moglo da počne.

Svaki sportski uspjeh iznjedri „mali milion“ sporednih priča i pričica. Jedna iz ove Borčeve tiče se golmana. Banjalučani su te sezone imali dva podjednako dobra čuvara mreže. Antu Jakovljevića i Slobodana Karalića. Prvi je praktično donio finale braneći udarce sa bijele tačke igračima Prištine, ali…

Trener Fazlić odlučio je noć pred utakmicu – među stative protiv Zvezde će Karalić. Jakovljevića je to toliko naljutilo da se spakovao i napustio hotel, ekipu, drugove. Kasnije se pokajao.

„Kamo sreće da sam prespavao u Beogradu. Sutradan mi se ovakva stvar ne bi desila. No, čovjek griješi dok je živ, ja sam napravio grešku i ispaštaću zbog nje do kraja života“, pričao je kasnije Jakovljević.

U Banjaluci se pridružio slavlju koje je organizovano na centralnom gradskom trgu. Decenijama kasnije priča se da nikada više naroda nije bilo na tom mjestu, a bilo je tu svega, od političkih mitinga do koncerata najvećih zvijezda.

Slavilo se i pjevalo: „Procvetala bela lala, uzeli smo Kup maršala…“

Samo tri godine kasnije odigrano je posljednje finale Kupa Jugoslavije u atmosferi haosa zbog početka rata u Sloveniji i Hrvatskoj. Pehar su na istom onom stadionu JNA osvojili fudbaleri Hajduka, odnijeli ga u Split i nikada nisu vratili. Ali, to je već tema za neku drugu priču…