Na sjevernim padinama Kozare, 12 kilometara od Kozarske Dubice, zaklonjen među stablima lipe smješten je manastir Moštanica, jedan od najstarijih na području Republike Srpske. Pouzdanih informacija o tome ko ga je i tačno kada sagradio nema. Prema nekim izvorima, riječ je o zadužbini kralja Dragutina Nemanjića, što bi značilo da je izgrađen u 14. vijeku. Nesporan je fakt da je manastir kroz istoriju paljen čak devet puta, isto toliko i obnavljan, posljednji put 1947. godine.

U novije doba manastir Moštanica, koji je ime, po predanju, dobio po mostovima preko lokalne riječice, nezaobilazna je tačka na ruti uznapredovale kategorije danas zvane vjerski turizam na ovom području. Osim po burnoj istoriji, ovo zdanje poznato je i po tome što je nedaleko od samog manastira sahranjen Petar Petrović Pecija, čuveni krajiški hajduk i ustanik, jedna od perjanica velikog ustanka bosanskog i hercegovačkog naroda protiv Turaka od 1875. do 1878. godine.

Ovaj veliki harambaša i srpski junak rođen je 1826. godine u selu Buševići nedaleko od današnje Krupe na Uni. Prezivao se Popović, a prezime je promijenio kad je stasao. Od malena je pokazivao sklonost ka buntu i junaštvu, a pričalo se da je nadimak Pecija stekao jer se nesrećnim slučajem, dok je čuvao stoku, opekao dok je pekao bundevu i kukuruz. Na području Krajine sredinom 19. vijeka Turci su se „isticali“ po strašnom zulumu prema lokalnom srpskom stanovništvu, a prelomni trenutak u Pecijinoj hajdučkoj karijeri zbio se 1853. kada je od turske ruke stradao njegov blizak rođak. Odmetnuo se u vrleti planine Grmeč i postao strah i trepet za turske okupatore koje je zajedno sa saborcima sporadično napadao i zadavao im teške gubitke.

„Družina ga izabere za harambašu. I, on hajdukovaše skoro pet godina dana, ama pošteno i čovječanski. Stari ljudi u nas u Krajini vele, da na daleko nije bilo poštenijih, boljih, hrabrijih i pravijih narodnih osvetnika i branitelja, kao što je bio Pecija i Niko Bunić iz bihaćke okoline. U Pecije nije bilo hatora, on nije radio po čimburu, već po onoj srpskoj: Ni po babu, ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga. Svagdje je nejačeg, slabijeg i siromašnijeg štitio i čuvao”, zapisao je Petar St. Ivančević u časopisu Bosanska vila 1903. godine.

Nakon što je pet godina komandovao sporadičnim akcijama, 1858. godine podigao je čuvenu Pecijinu bunu. Turska vlast povećala je poreze koje seljaci nisu imali čime da plaćaju, a kada je zbog toga počelo otimanje stoke domaćinima, više se nije imalo kud. U selima oko Novog, Dubice, Prijedora i Kozarca hiljade ljudi se diglo na noge na čelu sa Pecijom i još jednim uglednim hajdukom Petrom Garačom. Tokom cijele godine Turci su pokušavali da uguše bunu. Najtvrđe uporište ustanika bilo je u selu Ivanjska između Banjaluke i Prijedora, a odsudna bitka dogodila se krajem jula u selu Kuljani (danas područje grada Banjaluka) gdje se Pecija sa hiljadu ustanika tukao sa mnogo moćnijim turskim snagama. Poraženi su i Pecija je bio prinuđen da ponovo promijeni način ratovanja. Povukao se u šume planine Prosara, odakle je povremeno zadavao udarce Turcima. Krajem godine gine Garača, a Pecija biva prinuđen da pobjegne u Austriju. Pojedini istoričari tvrdili su da je u tom periodu dobio nadimak „srpski Robin Hud“, ali za to ne postoje pouzdana svjedočanstva.

U Austriji, međutim, doživljava izdaju. Jatak koji je obećao da će ga čuvati prokazuje ga bečkim vlastima koje ga hapse i isporučuju Turcima. Okovan je i sproveden u Carigrad, gdje je osuđen na 20 godina robije. Nedugo zatim Turci procjenjuju da to nije dovoljno i da Pecija treba da bude pogubljen, ali ne u Turskoj, nego u Bosni kao primjer ostalima. Tokom transporta prema Bosni, bježi stražarima i sklanja se u Srbiju. U Kragujevcu čak pronalazi posao u jednoj livnici, nakon čega slijedi period njegovog „tihovanja“.

Kada u Nevesinju 1875. godine izbija ustanak (Nevesinjska puška), ne časi ni časa, vraća se u svoju Krajinu i ponovo diže narod na noge. Krajem avgusta i početkom septembra na području od Gradiške do Jasenovca na rijeci Savi traju velike borbe ustanika sa Turcima kako bi se stvorio prostor za bezbjedno iskrcavanje oružja koje je narodu poslala srpska vlada. Jednu grupu ustanika vodio je Ostoja Kormanoš, a drugu Pecija. U noći sa devetog na deseti decembar konačno uspijevaju da omoguće istovar: јedan dio ustanika je istovarao oružje, a drugi obezbjeđivao lokaciju. Ipak, već ujutro Turci su uspjeli da se reorganizuju i ponovo udare. Pričalo se da je otpor ustanika bio veoma slabašan, iz nekoliko razloga. Prvi je navodna svađa Kormanoša i Pecije oko toga gdje dalje transportovati oružje, a drugi je, bizaran, da se veći dio ustanika ponapijao slaveći pobjedu. Kod mjesta Gašnica Turci uspijevaju da potisnu ustanike, a Pecija ostaje sam sa oko 50 ljudi. Odlučuju da se sklone u Austriju i ukrcavaju se na skelu kojom namjeravaju da pređu Savu. Turci otvaraju vatru, a Pecijini saborci ga stavljaju u sredinu da ga bi zaštitili svojim tijelima. Do druge obale preživjela su samo četvorica.

Jedan od njih je i Pecija koji pri izlasku na obalu Turcima viknu: „Evo, Turci, živog Pecije.“ Nakon nekoliko trenutaka kuršum pogađa i njega i on ostaje na mjestu mrtav. Postoje tvrdnje da je metak došao sa austrijske strane, ali to nikad nije dokazano. Od tog događaja prošlo je ravno 149 godina.

Sahranjen je nedaleko od mjesta pogibije. Godinama austrijske vlasti nisu dozvoljavale da bude ekshumiran, iako su za to postojale inicijative. Takav stav Beča ostao je na snazi i nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Međutim, njegovi prijatelji su uspjeli, u tajnosti, da iskopaju tijelo i prenesu ga u blizinu manastira Moštanica, gdje i danas počiva.