U današnje vrijeme sveopćeg moralnog relativizma i kidanja mnogih dobrih društvenih veza i odnosa, postoji predbožićni običaj srpskih pravoslavnih vjernika, star puno vjekova i podijeljen u tri dijela: Djetinjci, Materice i Oci. Dočekujući praznik Božića, „najsvetijeg rođenja na zemlji“, Srpska pravoslavna crkva i njeni vjernici obilježavaju, u tri nedjelje pred ovaj praznik, naše ovozemaljske porodice, koje su prema kršćanskoj tradiciji „crkve u malom i slike ljubavi Božje“. Kao što je i krsna slava tipična srpska svetkovina koja postoji stoljećima, tako su to i Djetinjci, Materice i Oci. Dakle treće nedjelje pred pravoslavni Božić, na praznik Djetinjci, majke i očevi vezuju djecu i to „vezivanje“ simbolizira neraskidive porodične veze i bezgraničnu ljubav. Tjedan dana kasnije, kada se slave Materice, djeca i očevi treba da rano ujutro šalom ili maramom zavežu majku i da na taj simboličan način pokažu koliko je vole. Majka se pravi da ne zna zašto je vezana, dok joj djeca čestitaju praznik, a majka onda dijeli djeci poklone, uglavnom skromne, slatkiše ili jabuke. Nedjelju dana pred pravoslavni Božić slave se Oci, kada majke i djeca „vezuju” očeve. Ono što je važno u ovom trodijelnom pravoslavnom srpskom običaju je optimizam u ljubavi između roditelja i djeca i vjera u snagu porodičnog jedinstva. Na praznik Djetinjci, Materice i Oci, koji je uvijek u nedjelju, sprema se svečani, posni ručak, koji porodicu okuplja za stolom. Nekada, žene koje su imale udate kćerke bez djece, odlazile su na te dane kod njih u posjetu, noseći kolače i darove za neku vrstu „otkupljenja“, zagovaranja za rođenje djece u toj porodici. Materice su praznik na koji ne treba spremati kuću. Novija tradicija nalaže da muškarci i očevi zajedno sa djecom spreme nedjeljni ručak mamama i bakama.

Ljubav i prisnost na ovaj praznik trebali bi podijeliti svi članovi porodice, a u dubljem crkvenom kontekstu Djetinjci, Materice i Oci ne povezuju samo jednu generaciju, nego sve generacije roditelja i djece unazad.

To povezivanje seže do najstarijih vremena biblijske historije kada se sjećamo svih velikih žena i muškaraca koji zasigurno jesu naši preci. Prema tradiciji, za vrijeme posta u susret Božiću, s porodicom se treba zajedno pomoliti, a na Materice mame upućuju i posebnu ličnu molitvu zahvaljujući se Bogu za zdravlje i prosperitet svoje djece i cijele porodice. Može se reći da su Materice najveći pravoslavni kršćanski praznik majki i žena među Srbima. Vezuju se i žene u okruženju – komšinice, tetke i bake, a poklone dobivaju i siromašna djeca ili djeca bez roditelja. Na Materice se prema običaju sastaju muškarci i djevojke koji planiraju brak, a također se vjeruje i da muževi treba da „vežu“ svoju tek udatu ženu i tako prizovu dobivanje potomstva u narednoj godini. Ovo uzajamno „vezivanje“ i „odvezivanje“ je zajedničko činjenje poklona ljubavi, što stvara prazničnu, svečanu atmosferu u porodičnim kršćanskim krugovima.

Religiozna pak simbolika ovog uzajamnog „vezivanja“ i „odvezivanja“ djece i roditelja je jasna: pripremamo se za doček najradosnijeg praznika kršćanskog – Božića, koji je pomirio čovjeka s Bogom, odriješivši ga grijehovnih veza i vezujući ga novom vezom ljubavi za Boga. Osim toga, to vezivanje i odrješenje nadilazi porodične krugove i prostire se na rođake, prijatelje i sve poznanike i tako nastaje spontano opće narodno ili opće ljudsko proslavljanje među pravoslavnim vjernicima, koji na taj način proslavljaju vječni život, za razliku od konačne smrti na koju bi izvan kršćanske ljubavi bili osuđeni. Etnologinja Vesna Marjanović kaže kako je u srpskoj tradicionalnoj kulturi zabilježeno da su djeca kopča te tradicije, da djecu treba darivati, a isto tako da ih treba učiti i ponašanju bitnom za porodicu. Kao i krsne slave, kaže etnologinja Marjanović, i ovi praznici su srpske jedinstvene vjerske svetkovine. Obiluju toplinom porodičnog okruženja, pa je ljepota praznovanja u neraskidivoj ljubavi roditelja i djece. Bitna je porodica, u svjetovnom i u religijskom smislu, kao nukleus društva i ona je u fokusu ove svetkovine, kaže Vesna Marjanović.

Prakticiranje svetkovanja praznika s mnoštvom običaja jest i garancija opstanka tradicije. Može se reći da je srpska duhovna riznica bogata običajima. Ta uloga običaja i njihovo međugeneracijsko prenošenje iskazani su u narodu onom starom ali važnom poslovicom: „Bolje da propadne selo, nego običaj.“