Danas nam se čini da su takozvana „žuta štampa“, neprovjerene informacije i tendenciozni i uvredljivi tekstovi ušli u sve pore našeg života. Kako je, na primjer, s tim u vezi bilo u Srbiji prije stotinu i više godina? Podmetanja, uvreda i kleveta po novinama u to vrijeme bilo je toliko da su u proljeće 1912. godine u Kragujevcu, Nišu, Šapcu i Gornjem Milanovcu osnovani odbori Društva za zaštitu ljudi. Cilj ovog društva bio je da se organizira bojkotiranje listova „koji na najgadniji način pretresaju familijarni život, izlažući podsmehu ono što je čoveku najsvetlije – porodični mir i sreću“. Bio je to u to vrijeme drugi pokušaj da se građani u Srbiji organiziraju protiv kontaminiranih novina i novinara. Prvi put, u aprilu 1906. godine pokrenuta je akcija za obrazovanje Društva za telesno kažnjavanje onih koji zloupotrebljavaju javnu reč. Jedna od redovnih negativnih pojava u srpskoj štampi, zbog kojih su se osnivala ovakva udruženja za zaštitu ljudi, bilo je – ucjenjivanje javnih ličnosti. To je bila postala specijalnost ne samo nekih novinara (danas bi se oni zvali recimo paparaci), već i nekih izdavača listova. Recept je, kažu, uzet iz Beča, od opskurnih bečkih bulevarskih novina, u kojima bi prvo bio objavljen uvredljiv tekst o nekoj ličnosti, kojoj bi se nakon toga pokucalo na vrata i tražilo novac da te uvrede u novinama prestanu.

Među onima koji su po ovom receptu bili ucjenjivani bio je i narodni poslanik Maksim Sretenović. Na sjednici Narodne skupštine 17. marta 1909. godine, on je rekao da mu je prvo traženo hiljadu dinara u gotovu, a zatim tri stotine, da se otarasi napada u listu Pravda. Kada na to nije pristao, u tom listu je izišao tekst pod naslovom „Ludačko delo“, u kojem je rečeno da je jadni Sretenović „šenuvši pameću, istrčao pred kafanu ‘Pariz’ u Beogradu, u gaćama i košulji, jureći neke pacove, koje niko sem njega nije video“. Za Pravdu je tada u Narodnoj skupštini rečeno ne samo da se taj list bavi ucjenjivanjem, već i da prima novac „od neprijatelja Srbije“, jer je vezan za jasle ministarstva vanjskih poslova Austrougarske. Također, spominjan je i list Štampa za koji je prvi predsjednik vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Stojan Protić rekao da je to list „koji za tuđinske pare radi o glavi svoje otadžbine“. Da je Štampa u to vrijeme zaista bila u službi tuđinskih interesa, bilo je potpuno točno, po mišljenju  historičara Vase Kazimirovića, jer o tome postoje pismeni dokazi u Državnom arhivu u Beču. Većina zamjerki Štampi i nekim drugim listovima ticala se morala tih listova i „pretjerivanju u kritici“. Ali, bilo je i drugačijih mišljenja. Tako je na primjer list Straža 1912. godine pisao: „Kritika je dobra stvar, pa ma ona i prelazila granice koje joj se obično postavljaju. A nikad, možda, kritika u našoj zemlji nije potrebnija nego u današnje vreme kada Srbija stoji u punom znaku korupcije i demoralizacije. U današnje vreme Srbiji je potrebna što oštrija, što bezobzirnija kritika. I preme onome što se danas u Srbiji radi, naša javna kritika još je isuviše blaga.“

S druge pak strane, tadašnje Večernje novosti pisale su da je „neograničena sloboda štampe potpuno izopačila socijalni život u Srbiji“. Protiv nemorala i razuzdanosti u štampi javio se i tadašnji mitropolit i kasniji patrijarh Dimitrije, ali odmah su mu odgovorile Radničke novine da ukoliko je mitropolit toliko osjetljiv, „onda on svoje anateme treba u prvom redu da uperi – protiv popova i kaluđera“.

U javnom i medijskom prostoru tada u Srbiji, čini se, borba je bila neprestana. Beograd je oko 1910. imao oko 80 hiljada stanovnika i 23 politička glasila… Jedni su bili za „kontrolu štampe“, drugi za njenu potpunu slobodu. Jedni su bili protiv senzacionalizma i skandala u novinama, dok se u isto vrijeme polovina aktera u medijskom prostoru Srbije, kako kaže historičar Kazimirović, nije pridržavala osnovnih postulata pristojnosti. Bilo je dosta glasila koji su njegovali, kako se tada govorilo, „đozbojadžiluk“ (galama)  i „buzdovanluk“ i iza kojih je često stajala „revolverska mafija“. Bile su to novine, o kojima je tada vladalo mišljenje da svojim jezikom pokupljenim po ćor-budžacima, „draže nervnu gomilu“, a da protivničke novine nazivaju leglom lopuža i vucibatina, dobacujući im da „laju kao psi“. Pri tome se tada nikako nije radilo o tome da su loši momci u novinarstvu bili vezani uz vlast, a dobri momci uz opoziciju. Što bi rekao Dostojevski, „dobro i zlo je bilo priljubljeno obraz uz obraz“. Da se vratimo na početak teksta: zar nije tako i danas, i ne samo u Srbiji?