Nijedna vlast u Hrvatskoj nije prepoznala važnost zaštite domaćeg sjemena

U današnje vrijeme medijskog bombardiranja sadržajima o hrani i proizvodnji hrane, o opasnom GMO sjemenu, u situaciji kada puno više hrane uvozimo nego što proizvodimo, svi se zabrinuto pitamo što zapravo jedemo i jesu li dovoljne naše kontrole zdravstvene ispravnosti hrane. Ulaskom u Europsku uniju došlo je do liberalizacije tržišta i mnoga naša obiteljska poljoprivredna gospodarstva postaju nekonkurentna i propadaju. Klimatske promjene, napadaji bolesti i štetnika koji su postali otporni na mnoge vrste pesticida, zahtijevaju više brige o domaćem sjemenu i sadnom materijalu. Engleska, SAD, Francuska, Španjolska, Nizozemska zemlje su iz kojih uglavnom uvozimo hranu i sjeme za naše usjeve. Također, iz mnogih prekooceanskih zemalja uvozimo meso, a da pritom ne znamo kakva je hrana koju konzumiraju te životinje. Ako znamo da je u mnogima od njih GMO sjeme dozvoljeno, znači li to da jedemo GMO meso?

Europski zakoni za sada ne dozvoljavaju uvoz GMO sjemena i GMO hrane. Pitanje je koliko dugo ćemo se moći štititi europskim zakonodavstvom kada nemamo jasne strateške planove razvoja vlastite poljoprivrede i očuvanja i zaštite našeg tradicionalnog sjemena. Često zaboravljamo da je sjeme pokretač života na zemlji, dok se sjemenarstvu kao znanosti i struci ne pridaje važnost. Niti jednoj hrvatskoj vladi sjeme nije bilo strateški proizvod. Ali nema plemena bez dobrog sjemena, nema zaseoka, sela, grada i države. Sjemenarstvo je zapravo pokretač poljoprivrede i privrede, jer bez sjemenarstva nema ni naših autohtonih proizvoda. Vlastito sjeme prva je poveznica u hranidbenom lancu iz kojeg će nastati nova biljka, koja će kasnije biti hrana ljudima ili stoci. Dok je Hrvatska u bivšoj Jugoslaviji izvozila sjeme i imala banku biljnih gena, danas, nažalost, nemamo ni popisane primke većine naših autohtonih vrsta, populacija, klonova, a kamoli nacionalnu banku živog sjemena.

Godišnje se troše milijuni američkih dolara na uvoz sjemena i sadnog materijala, hrane (uglavnom loše), dok naši proizvođači propadaju, zaseoci i sela nestaju, a gradovi nemaju budućnosti jer selo nema kome prodati svoje proizvode.

– Sjeme je izvor života i svaku civilizaciju, državu i narod čini specifičnim. Pojedini narodi imaju svoje specifične autohtone kultivare (genotipove). Iz sjemena niče nova biljka, nova vrijednost na zemlji. Što se tiče našeg domaćeg sjemena, možemo reći da smo ispred europskih zemalja po pitanju biološke raznolikosti vrsta, ali nam je zato očuvanje sjemena domaće provenijencije katastrofalno. Naše autohtono sjemenje održali su domaći ljudi koji su ga konzumirali do današnjih dana i zahvaljujući njima imamo mnoge autohtone vrste koje su stare preko 200 ili 300 godina i koje su stabilne, adaptabilne i izuzetno kvalitetne. Na primjer, domaći krumpir koji se proizvodi više od 200 godina u Lici, na Baniji i u Gorskom kotaru, no ta je vrijednost mrtvi kapital. Nove hibridne forme nadmašuju urodom domaće materijale, ali nikako kvalitetom, koja je posljedica suptilnog odnosa našeg čovjeka i sjemena te genetičke strukture određene vrste sjemena prilagođene određenim agroekološkim uvjetima. To je najveća vrijednost naših domaćih populacija, koje se procjenjuju na preko 125.000 primki, a koje, nažalost, dnevno i trajno nestaju – govori prof. dr. sc. Ivan Kolak, osnivač Zavoda za sjemenarstvo Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je u svojoj knjizi “Sjemenarstvo ratarskih i krmnih kultura” obuhvatio 70 najvažnijih ratarskih i krmnih kultura.

– Bez obzira na upozorenja stručnjaka za sjemenarstvo i rasadničarstvo, na dobre sjemenare i dobre agroekološke uvjete, iz dana u dan pada konvencionalna proizvodnja, a raste uvoz stranog sjemena upitne adaptabilnosti, stabilnosti, rodnosti i uroda. Nelojalna konkurencija i domaći centri moći pomogli su uništenju domaćih instituta. Proizvođači sjemena jednostavno nemaju financijske mogućnosti boriti se s uvoznicima s jedne strane i neznanjem s druge. Bez očuvanja domaćeg sjemena nema ni proizvodnje kvalitetne vlastite hrane – dodaje Kolak, koji je već 1990. predložio osnivanje Banke biljnih gena radi zaštite domaćeg autohtonog sjemena.

Dok druge europske zemlje, pa i zemlje u regiji poput Srbije, Slovenije i drugih, imaju razvijen sustav očuvanja sjemena u sklopu nacionalnih banaka biljnih gena, kod nas nijedna vladajuća opcija nije prepoznala vrijednost zaštite hrvatskog sjemena. U sklopu projekta Banke biljnih gena profesor Kolak prikuplja sjemena i poziva svakoga tko ima autohtono domaće sjeme da mu se javi. Pritom se utvrđuje starost sakupljenog sjemena, klijavost, sjeme se sije kako bi se provela analiza adaptabilnosti i stabilnosti genotipova ili kultivara. Također, utvrđuju se genetske sposobnosti sjemena i čuvaju se kako ona najbolja, tako i ona manje kvalitetna, jer baš ona mogu biti dobar izvor hrane ukoliko nastupe velike suše ili neke druge nepogode. Utvrđuje se zapravo sve ono što o uvoznom sjemenu ne znamo. Nažalost, ova Banka napravljena je za kratkoročno čuvanje sjemena na period od 20 godina i nakon toga nema mogućnosti oživljavanja sakupljenog sjemena.

Nestankom domaćih autohtonih materijala sjemena smanjuje se oplemenjivačka sposobnost stvaranja domaćih kultivara i tako postajemo ovisni o uvoznom sjemenu koje uopće ne odgovara našim agroekološkim uvjetima.

– Bez našeg sjemena i sadnog materijala ostat ćemo nasukani kao ribe na obali. Uvoznim sjemenom ne može se podići integrirana ni ekološka poljoprivreda. Kako imamo kuću bez temelja, odnosno zakon o ekološkoj poljoprivredi a da pritom ne proizvodimo ni kilogram certificiranog ekološkog biosjemena, jedinstveni smo u svijetu – kaže Kolak, koji je ujedno i predsjednik Udruge za biosjemenarstvo.

– Poražavajući su podaci da uvozimo sjeme i za mnoge naše autohtone kulture. Kako mislimo proizvoditi hranu na ekološkim područjima Banije, Gorskog kotara, Like, Korduna itd. bez vlastite proizvodnje biosjemena? – pita Kolak.

Preko milijun hektara u Hrvatskoj, i privatnih i državnih površina, danas je neobrađeno, a takve površine stvaraju štetu postojećoj biljnoj proizvodnji.

– Naši laboratoriji su naše oranice. Vratimo se našem sjemenu kao izvoru života, našim korijenima, jer bez toga nema ni života na ovim prostorima – zaključuje profesor Kolak.