Borislav Mihajlović Mihiz bio je najutjecajniji srpski književni kritičar druge polovine dvadesetog vijeka. Uzevši čitavo stoljeće srpske književnosti, čiji su prvi dio kritički i antologijski obilježili i definirali Jovan Skerlić i Pavle Popović, pa kasnije Milan Bogdanović i Bogdan Popović i tako redom nadalje, Mihiz je od pedesetih godina bio ne samo barometar ukusa, kroz svoje novinske kritike i esejistiku, nego i prvi čitalac većine suvremenih klasika nacionalne književnosti. Obožavan i napadan, sa statusom gotovo legendarnim, kritičar koji je izašao iz književnih krugova i postao jedna od vodećih ličnosti čitave beogradske kulturne scene. Pošto je jednako, ako ne i više, pored kritičara u periodici Mihiz bio govornik, čovjek žive riječi, oko njega stvarao se, naročito po kafanama, kao “zbornim mjestima” srpske kulture u dobrom i u lošem smislu, naročit “folklor”, anegdote, priče, gotovo legende, koje su pričali ne samo književnici nego i glumci, slikari, umjetnici uopće. Mihiz je bio “kulturtreger”, stvarao reputacije i kao pobornik novoga i novih tendencija donosio trendove, a umjesto akademske kritike donio specifičan, prepoznatljiv način pisanja, do danas trajući i vitalan srpski “impresionistički” i “ležerni” kritički stil. Pored toga, Mihiz je bio i pripovjedač i dramski pisac, autor drame “Banović Strahinja”, jedne od najznačajnijih u srpskoj književnosti uopće, te autor izvanrednog memoarskog djela “Autobiografija – o drugima”, nezaboravne književne freske o društvenoj klimi u poratnoj Jugoslaviji.
Neobično je onda i čudi da osim knjige Radovana Popovića o Mihizu, koja se upravo bavila njegovom biografijom i iz koje se može dosta saznati o spomenutom “folkloru” oko Mihiza, dosad nije bilo ozbiljnije studije o Mihizovom radu. Zato, upravo ove godine kad pada stogodišnjica rođenja autora, sretno se dogodilo da je nedavno objavljena izuzetna knjiga “Borislav Mihajlović Mihiz – kritičar i pisac” u izdanju Matice srpske. Autor ove prve monografske studije o Mihizu je Vladan Bajčeta, profesor književnosti i naučni suradnik Instituta za književnost i umetnost u Beogradu, a radi se o knjizi gdje je opus velikog kritičara podrobno istražen, analitički i književno-teorijski uzorno obrađen i vrsno napisan. “Moja knjiga je književno-naučna monografija, s vrlo niskim udjelom biografskog”, kaže Bajčeta. “Studije takvog tipa bave se prije svega samim djelom pisca, što je mene u prvom redu i zanimalo. Svi aspekti njegovog rada više su nego dovoljan razlog za temeljnije bavljenje jednim takvim opusom.”
Mihiz je i tokom života imao dovoljno pažnje javnosti za svoje djelo, ističe Bajčeta i dodaje da se ona postupno razvijala i poslije smrti, pa je možda i najprirodnije bilo da ovakva knjiga dođe nakon određenog vremena, s vremenskom distancom s koje se stvari bolje sagledavaju. “Uskoro dovršavamo u Matici srpskoj Mihizova sabrana djela (prvo kolo je već izašlo), pa će zainteresovani čitaoci ubrzo imati priliku da integralno sagledaju Mihizov opus, što će, vjerujem, stvoriti novu, osvježenu sliku o njemu i na velika vrata ga uvesti u nacionalni književni kanon”, kaže beogradski književni historičar.
Izvan instituta za historiju književnosti i sjećanja generacije koja pamti dulje od prošlih četvrt vijeka, možemo se upitati, baš sada oko stogodišnjice rođenja i gotovo četvrt vijeka od smrti, je li u Srbiji Mihiz i dalje prepoznatljivo ime, pogotovo mladima, ili je zaboravljen. Profesor Bajčeta odgovara s uvjerenjem: “Znači Mihiz još uvijek i sve više. Često se nad piscima tuži kako su zapostavljeni i nemaju dovoljno pažnje koju zaslužuju. To u mnogim slučajevima jeste tako. U Mihizovom nije. Pored novih izdanja ‘Autobiografije – o drugima’, Mihiz se sve češće pojavljuje u štampanim i televizijskim medijima kao tema novinarskih istraživanja, kao gotovo leksikonska rubrika u intervjuima.” Bajčeta u tom pitanju iznosi i zanimljivu paralelu: “Nedavno preminuli veliki hrvatski književni kritičar, u mnogo čemu Mihizov pandan – Igor Mandić – nerijetko je u Beogradu odgovarao na takva pitanja, a to čine i mnogi drugi njegovi suvremenici. I mlađi autori sve češće izgovaraju njegovo ime različitim povodima. Mihiz dobro stoji u srpskoj kulturi i stajaće sve bolje.”
Biografski, ali i u širem kulturnom smislu, Borislav Mihajlović Mihiz bio je vezan i za Hrvatsku, uže za Istru i Rovinj. Nakon što su poslije Drugog svjetskog rata Rovinj napustile mnoge talijanske porodice, ondašnje vlasti su dodjeljivale napuštene kuće onima koji su bili voljni i u mogućnosti da ih obnove. Mihiz je među nekolicinom srpskih intelektualaca tako došao u Rovinj i povezao se s tada živim kulturnim životom istarskog gradića, naročito tokom višemjesečnih ljetnih boravaka. Tamo je prijateljevao s hrvatskim i srpskim piscima, od Antuna Šoljana do Borislava Pekića, ali i s lokalnim stanovništvom, poput njegovog kasnijeg kuma Eđidija Marangona, vlasnika gostionice o kojoj se govori i u “Autobiografiji – o drugima”, u poglavlju upravo naslovljenom “Rovinj”. Tu je jaku povezanost s istarskim gradom Mihiz držao decenijama, sve do rata, kad mu se kao i tolikim intelektualcima i umjetnicima koji su se tu okupljali, srušilo i nestalo čitavo važno poglavlje vlastitog života i rada. “Rovinj je bio možda jedan od onih sjajnih trenutaka ugodnog sna o jugoslovenskoj idili, koja je potamnjela kao i mnogo toga nakon nesrećnog buđenja u košmarnu stvarnost devedesetih godina”, objašnjava Bajčeta. “Otuda tužna završnica najljepših stranica njegove knjige: ‘A vreme je da i tebi, lepi i dragi grade, ispod Svete Fume, kažem – adio! Nikad te više neću videti.'”
U Rovinju nikakva obilježja nema danas o tome da je tu stvarao jedan od najvažnijih kulturnih poslenika Srbije i Jugoslavije. Ostaje da se vidi hoće li se u neka bolja buduća vremena i ovaj, tako važan dio historije grada jednom nekako označiti. Dotad, a na stogodišnjicu rođenja ovoga klasičnog imena srpske suvremene kritike i kulture, knjiga Vladana Bajčete bitan je, štoviše nezaobilazan korak u proučavanju Mihizova djela.
