Ako je Eustahija Arsić, o čijoj smo godišnjici nedavno govorili, prva srpska pjesnikinja suvremene historije, Jelena J. Dimitrijević, generaciju kasnije, prva je srpska prozaistkinja. Ali bilo bi nedovoljno da je pamtimo isključivo po njenom proznom (i također poetskom) stvaralaštvu. Ona je jedna od najzanimljivijih i moguće najmisterioznijih pojava srpske kulture u posljednja dva vijeka.
Jelena Dimitrijević rođena je u Kruševcu 1862. na današnji dan, a kad se uzmu njen životopis i djelo u obzir, ta prosta činjenica mjesta rođenja prestaje biti samo to. Porijeklom iz bogate trgovačke porodice negdašnjeg aleksinačkog kneza koji je pomagao još Karađorđeve ustanike, Jelena Dimitrijević razvit će se najprije u poliglotu – govorila je francuski, engleski, ruski, talijanski i grčki – a onda u svjetskog putnika, bez sumnje u prvog srpskog ženskog „globetrottera” i kozmopolitu. Na liniji svoje svijesti o položaju žena u to doba, putovat će po svijetu u zapanjujućem luku, istraživati kulture i naročito ženski utjecaj na te kulture, čime će nagovijestiti izuzetno rano one tendencije iz kojih će se mnogo decenija kasnije razviti i ovdašnji feministički pokret, ali i posljednjih desetljeća izrazito aktualni i rašireni kulturalni studiji. U tom smislu, maloprijašnja spomenuta činjenica o mjestu rođenja postaje suštinski važna – kad god se tematizira neka od žena koje su dale doprinos nacionalnoj kulturi, to su sve do dvadesetog stoljeća u pravilu i gotovo bez izuzetka Srpkinje prečanke, one rođene i odrasle izvan turske Srbije. To da je Jelena Dimitrijević rođena u tada ne sasvim nezavisnoj kneževini Srbiji, da je unutar svoje porodice u samo dvije generacije postala jedan od najnaprednijih duhova nacije, intelektualka koja je pisala putopisnu i umjetničku prozu, poeziju i kulturalne oglede, to je par excellence svjedočanstvo i metafora upravo gigantskog skoka koji je Srbija ostvarila u tako kratkom vremenu, premostivši zapravo tako brzo nama danas i dalje neshvatljive civilizacijske provalije u kojoj je bila u vrijeme Jeleninog dede. U dvije generacije, dakle, od jataka Karađorđevih ustanika u turskoj provinciji bez ijedne škole, do svjetske putnice, književnice i borca za ženska prava.
Ono po čemu je Jelena Dimitrijević danas najpoznatija u krugovima stručnjaka, pogotovo feminističke orijentacije, nisu njeni umjetnički radovi. Od mladosti zainteresirana za život turskih žena u Nišu, ona uči turski jezik i običaje, i vjerojatno izuzetnim taktom i uvažavanjem uspijeva ući čak i u hareme po Skopju, Solunu, Carigradu pa još dalje na Istok. Tu se današnjem čitaocu moguće može javiti izvjesna konfuzija. Zar nije, može se pomisliti, Srbija koja je provela toliko stoljeća pod Turcima dotad upoznala život i običaje muslimana? Tek po načinu na koji je Jelena Dimitrijević pristupala toj temi u svojim radovima, najprije u „Pismima iz Niša o haremima” (1897.), vidi se koliko su u mnogo čemu dvije kulture, kršćanska, to jest evropska, i muslimanska, ostale odvojene. U tom se smislu događa još jedna nenamjerna ironija, tako vidljiva svakom tko hoće da vidi iz današnjice: iako je stasala, odrasla i počela pisati kad je Srbija netom izašla iz višestoljetne turske vladavine i dobila punu nezavisnost, ostavši obilježena kulturom i običajima zavojevača (uglavnom u negativnom smislu), Jelena Dimitrijević u svojim putopisima tretira svijet muslimanske žene iz, reklo bi se, potpuno zapadne, racionalističke i prosvijećene, „antropološke” perspektive. Intelektualka iz zemlje gdje će čitavo stoljeće proći (i trajati do danas zapravo) u zapadnom, egzotizirajućem pogledu ka nama, i gdje se orijentalni utjecaj prepoznaje na istoku i sad skoro na svakom koraku, Jelena Dimitrijević u sebi sadrži i bliskost i distancu spram vlastite okoline obilježene turskom vladavinom. Takva neobična pozicija ove spisateljice otvara čitav krug kulturnih, kulturoloških, antropoloških, ideoloških, čak i psiholoških pitanja koja do danas ostaju uglavnom bez odgovora.
Fascinantno, u odnosu prema zapadu pak, kao simbolu za obrazovanje, nauku, prosvijećenost i lične slobode, Jelena Dimitrijević okreće se i u tom smjeru – nakon što je proputovala Aziju, Sjevernu Afriku i većinu evropskih zemalja, zaputit će se 1919. ni manje ni više nego prema samoj Americi, koja će je fascinirati, jednako kao i svijet američkih žena. O tome će, nakon prethodnog iskustva s muslimankama, napisati „Novi svet ili U Americi godinu dana“, ujedno prvi srpski putopis o Americi, i ostaviti jednu više nego intrigantnu rečenicu: „Od svih žena s kojima sam se u tuđini družila, najviše me interesuju Turkinje i Amerikanke.” Gotovo da je ovime, kroz jednu rečenicu, postavila mnogo širi problem koji nas se nesmanjeno tiče do danas.
Bila je ličnost emancipacije, čak i „transgresije”, u to nema sumnje. Iako je Jelena bila udata (muž joj je, poput mnogih iz te herojske i, premalo je reći, tragične generacije, poginuo u Velikom ratu), po svome zanimanju za ženska pitanja i žene uopće, kao i u nekim motivima poezije, erotički obilježenim, ali i svojom pojavom – uz odjeću toga vremena, nosila je, krajnje provokativno, štap i cilindar – ne čudi da su Jelenu bili prozvali i „srpska Sapfo”, po legendarnoj starogrčkoj pjesnikinji s Lezbosa.
U tom pogledu moguće centralno mjesto zauzima roman „Nove”, objavljen 1912. u izdanju Srpske književne zadruge. Ovaj podatak o izdavaču važan je iz samorazvidnih razloga, a fascinantno je da je tom najuglednijem izdavaču roman za objavljivanje preporučio sam Pavle Popović, uz Skerlića najvažniji antologičar i historičar srpske književnosti. Roman govori o životu Turkinja u Solunu početkom stoljeća, a glavna junakinja, osamnaestogodišnjakinja, lik je na prijelazu dva svijeta i vremena (i, zapanjujuće, spolna izbora). Opresivno, tradicionalističko društvo s jedne, a njeno obrazovanje na zapadnoj nauci s druge strane, retorički je glavna problematska točka romana. Na liniji realizma, Jelena Dimitrijević precizno donosi u romanu običaje turskog društva, rituala i društvenih događaja kao što su svadbe, a pored toga, najintrigantnije, opisuje i običaje iz harema. Sve bi to još bilo na liniji egzotizma kakvim se pisalo tada – uz naravno razliku da sve piše autorica i sama iz okoline koju u koncentričnim krugovima „prava” zapadna kultura egzotizira – da nije izrazito smjelih i transgresivnih motiva koji bi i danas šokirali dobar dio publike, napose lezbijske i čak incestuozne fantazije. U epohi gotovo stoljeće kasnije, u postmoderni, upotreba dokumentarističkih postupaka i umetanje teksta pisama i dnevničkih bilješki, naročito će biti interesantan malom krugu naratologa koji će se baviti Jeleninim i danas tematski fascinantnim romanom. Nešto što metaforički neobično jako i za suvremene kritičare poticajno govori o kulturnoj i društvenoj klimi u periodu kad roman izlazi, tad već u skoro tri decenije nezavisnoj Kraljevini Srbiji, i što radikalno proturječi nekim razumljivim predodžbama današnjeg čitaoca o konzervativnosti epohe, jest da je roman ovakve teme i motiva nagrađen godišnjom književnom nagradom istog SKZ. Naravno, nakon toga roman je, iz nekih očitih a nekih kompleksnih razloga, marginaliziran ili čak zaboravljen i nije ga bilo u najznačajnijim antologijama ni studijama kasnije, sve do naših dana, kao materijalnog dokaza konzervativnosti antologija. Utjecajni i ozbiljni Deretić preskače „Nove”, dok Palavestra navodi šturo i zaobilazno temu romana, smatrajući, opravdano doduše, njegovu književnu vrijednost niskom, ali naglasivši emancipatorni moment romana kao izraz novoga vremena u kulturi.
Do novih intrepretacija i ponovog vrednovanja ovoga romana doći će tek u posljednjih tridesetak godina, najčešće iz feminističkog, književno-teorijskog i kulturalnog ugla. Danas, uza sve poteškoće a nakon radikalnog i užasnog loma koji se u tih tri desetljeća dogodio u našoj zemlji, pa tako i u institucijama kulture, unatoč tome sve je više studija i literature o Jeleni Dimitrijević – štoviše, moglo bi se reći da u gorespomenutim krugovima ona figurira kao najradikalnija pojava ženske kulturne historije i time u istom feminstičko-akademskom miljeu stekla neku vrstu postumnog „kultnog statusa”. Nije loš post festum u odnosu na status kakav je spisateljica imala na kraju svoga života i poslije smrti, decenijama.
Jelena je naime poživjela dugo, pogotovo za tu generaciju, i uspjela je čak preživjeti i Drugi svjetski rat i okupaciju – zakratko, doduše. Umrla je u Beogradu 10. aprila 1945., svega pola godine nakon oslobođenja grada, dok su još trajale završne borbe za oslobođenje čitave zemlje. Nakon njene smrti, kao i kod tolikih značajnih srpskih žena, slijedi period koji staje u onu sramnu frazu – „bila je zaboravljena, kao i njeno djelo”. Od šezdesetih godina i rađanja feminističkog pokreta u nas, ali i revizijama književnog kanona i zahvaljujući radu historičara književnosti, djelo Jelene Dimitrijević ponovo se proučava, naročito, što je dodatna ironija, od devedesetih godina i još jednog raspada i sukoba. S druge strane, ne čudi ponovno buđenje interesa za takav izuzetan, potpuno jedinstven život unutar naše kulturne historije, kao i društveno i kulturno djelovanje Jelene Dimitrijević. Njenu prozu, pripovjetke i jedan roman („Nove”), kao i poeziju, kritika pak, kako uglavnom u njeno vrijeme, tako i danas, ne drži literaturom visoke vrijednosti (o početku njenog bavljenja književnošću i sam Skerlić kaže: „… Javila se stihovima, sasvim osrednje vrednosti”, da bi zaključio: „Iako su bez veće originalnosti i jače snage, sa jednolikim predmetima, pisani dosta bezličnim stilom, ti radovi ipak imaju svoga interesa i svoju čitalačku publiku”). Ono što je na književnom planu od istinske važnosti, jeste da je Jelena prva suvremena srpska autorica koja je pisala i dijalektalnu poeziju, na niškom dijalektu (naročito pjesma divnog naslova „Baba Krasa: U moj zeman i sg” – ili „U moje vrijeme i sad” u prijevodu), „Pisma iz Niša o haremima” i roman „Nove” ostaju važna djela zbog svoje istinske, lako dokazive tematske inovativnosti, dok je autorski gledano njena putopisna proza vjerojatno najbolji dio opusa.
Danas u Nišu, o kojem je ostavila svoje vjerojatno najvažnije djelo, podignuta je spomen-bista u čast i u sjećanje na Jelenu Dimitrijević, ulice nose njeno ime, snimljen je dokumentarac za RTS – pod zaista zasluženom egidom „One koje su pomerale granice”, a spisateljica živi i kao romaneskni lik u knjizi „Moja draga Jelena” Ivanke Kosanić.
Moto Jelene Dimitrijević bio je „čitati i putovati”. Potrebno je naglasiti nešto u tom pravcu: iako se toga pravila dosljedno držala, najprije neumorno pišući – o lošem položaju žena, o užasnom patrijarhatu, kako u svijetu, a naročito u rodnoj Srbiji, iako je bila svjetski putnik i žena rušenja granica i predrasuda – kozmopolitizam Jelene Dimitrijević nije stajao u opreci s njenim pripadništvom, niti s njenim patriotizmom. Uostalom, i svoju kuću u Francuskoj ulici (!) u Beogradu, ostavila je Srpskoj akademiji nauka i umetnosti kako bi se od prihoda studentice mogle napolju usavršavati. U krugovima pak koji se danas bave problematikom žena i patrijarhata kod nas, često se postavlja jedna naopaka podjela i binarnost, po kojima svaki kozmopolitski, emancipatorski stav i bavljenje pitanjima položaja žene isključuje i pripadništvo vlastitoj naciji ili štoviše ljubav prema njoj. I u tom pogledu također, od Jelene Dimitrijević moglo bi se naučiti da nije tako. Naprotiv.
Ovaj tekst možete poslušati ovdje:
