Kada je tih 218 pravoslavnih porodica stiglo iz turske Dalmacije u Rijeku, 9. jula 1717. godine, tada je posebnim dekretom cara Karla VI. tim porodicama zvanično dopušteno naseljavanje „s pravom da podignu crkvu, imaju svog svećenika, grade kuće i slobodno ispovijedaju svoju vjeru, a da ih u tome nitko ne smije ometati.“ Od tog datuma prošlo je više od tri vijeka. U međuvremenu, srpska i pravoslavna zajednica u Rijeci prošla je kroz mnoge komplicirane, pa i dramatične historijske događaje i nedaće, uključujući i svjetske i lokalne ratove u XX vijeku, ali život srpske zajednice u ovom gradu uvijek je u dobroj mjeri bio prožet duhom suživota i tolerancije, sadržanim i u toj prvoj povelji.
Tradicionalno multikulturni grad još od austrougarskih vremena, važna luka na stjecištu evropskih puteva i izmiješana romansko-slavenska sredina, Rijeka je mnogo bolje sačuvala svoje male osobite detalje u raznim turbulentnim vremenima, kada druge okolne sredine to nisu uspjele. Današnje pitanje glasi – kako živi taj grad u kome, uz većinsko hrvatsko stanovništvo, postoji mnoštvo Talijana, Srba, Čeha, Poljaka, Makedonaca, Albanaca i drugih, u situaciji kada nitko nikoga ne gleda poprijeko i kada je daleko više nego drugdje Rijeka ovoj šarolikoj nacionalnoj raznolikosti postala stvarni dom.
Pokojni profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci, Darko Gašparović, jednom je prilikom rekao kako je Rijeka u doba izravne uprave Budimpešte (1880–1914) bila svojevrstan corpus separatum, što je na svakodnevnom nivou značilo da su radnici brodogradilišta, luke, „Hartere“, „Torpeda“ i Tvornice duhana „umjeli razgovarati na četiri jezika – hrvatskom, talijanskom, njemačkom i mađarskom – a navečer bi oblačili svečana odijela i odlazili u ‘Teatro comunale’ na kakvu novu, uglavnom opernu izvedbu“, govorio je Gašparović.
U gradu koji danas broji 22 etničke zajednice i u kojem statistički ima najviše miješanih brakova u Hrvatskoj, njegovi obični građani odlučili su nakon brojnih iskušenja da pred zamršenim pitanjima historije jednostavno budu – Riječani, što god to značilo. Tako će mnogi stanovnici Rijeke danas reći da su oni „Fiumani“, što u sebi uključuje nešto modernog urbanog senzibiliteta, ali također i blagotvornog historijski i geografski utemeljenog lokalpatriotizma.
Istinski suživot riječkih zajednica
Drugo pak pitanje, također karakteristično za Rijeku, glasi da li će specifična kultura malih narodnih zajednica opstati ako se čuva iza zatvorenih vrata i samo za svoje članove ili ako je ponuđena svima? U riječkom slučaju pokazuje se da kultura, po definiciji, pripada svima, pronose ju pojedinci posebnog afiniteta, a nacionalni kolorit daje toj kulturi eros uzbuđenja i različitosti. „Više su za kulturu nacionalnih zajednica u Rijeci napravile osobe velike energije i dara, nego na administrativni način vijeća nacionalnih manjina, koja doduše korektno funkcioniraju u zgradi riječkog poglavarstva“, izjavila je jednom prilikom Višnja Višnjić, službenica tog poglavarstva, danas u mirovini, koja je bila zadužena za kulturne programe ovih zajednica. Tako je Naser Sokoli osnovao u Rijeci jedino romsko kazalište u regiji pod nazivom „Chaplin“, dobrim djelom jer se osjeća pripadnikom romske zajednice, ali najviše zato što voli kazalište, dok je Franciska Husak praktički sama pod krov podigla Češki dom u Rijeci jer je, kako je sama rekla „u duši Čehinja ali po orijentaciji Riječanka“. Na sličan način – slaganjem mozaika kulturnih različitosti bez naročito busanja u vlastite patriotske grudi – djeluje i lokalno poljsko kulturno društvo „Fryderyk Chopin“, albanski folklorni ansambl „Shota“, udruga derviških redova ili makedonski glazbeni etno laboratorij. Talijanska zajednica, pak, u Rijeci danas ima oko sedam hiljada duša i svi se oni uglavnom sastaju u reprezentativnoj zgradi „Circolo italiano di cultura“ na riječkom Korzu. Kada uđete u dvoranu za priredbe, unutra će vas dočekati gomila svijeta, i staro i mlado, a na šarenoj pozornici velika je gužva. „Kod nas se uvijek pjevalo i plesalo, zato se danas brinemo oko našeg kulturno umjetničkog društva ‘Fratellanza’ i ono do čega nam je stalo jest da zajednica Talijana u Rijeci sačuva nešto od starih običaja i ‘fiumanski’ dijalekt kojim je oduvijek govorila“, kažu riječki Talijani.
Profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci Aljoša Pužar, tu kvadraturu kruga suživota riječkih narodnih zajednica formulirao je na sljedeći način: ako je nekom stalo do borbe za identitet, onda se ta borba uvijek vodi u vrtiću, školi, na poslu, u obitelji, u disko-klubu, u medijima, na birou za zapošljavanje, a ne u Gradskoj vijećnici. „Uzmite samo primjer riječkih Aškalija, albaniziranih Roma koji se služe albanskim, a ne romskim jezikom i smatraju se zasebnom zajednicom… Slika jednog grada uvijek je nešto mnogo više od zbroja kolektiviteta i njihovih zamišljenih i izmišljenih odlika, a Rijeka kao grad-ždrijelo, uvijek je poput lijevka gutao pridošlice i emanirao njihov ukupni kulturni učinak prema nacionalnim ‘središnjicama’. I nikad te majke-matice nisu uspjele ‘na terenu’ izboriti za sebe neku posve čistu sliku. Jako sam sretan zbog toga“, kazao je Pužar.
Izjednačeni u kulturi
U atmosferi u kojoj je Rijeka „dovoljno veliki grad da se može brinuti sama za sebe i dovoljno mala da se u njoj ne izgubite“, kako kaže Matko Botić, riječki kazališni teoretičar, formirano je „horizontalno polje kulturalne izjednačenosti“ u kome jedna narodna zajednica „teško može računati na vidljivost kulturnog ekskluzivizma“. Riječki primjer situacije u kojoj svako zna tko je i odakle je ali nitko nikome ne broji krvna zrnca su – kulturni događaji. Ne treba posebno spominjati Međunarodni festival malih scena u Rijeci koji postoji već 25 godina i na kojem, tradicionalno, karata za predstave beogradskih kazališta nema ni za lijek. O gostovanju srpskih kazališta na festivalu svjedočio je osnivač riječkih malih scena, pokojni Nenad Šegvić: „Rijeka je imala zemljopisnu sreću da u njoj nije bilo rata i to što ona povijesno posjeduje mediteransku otvorenost i širinu, ali kada sam prvi put sredinom 90-ih doveo na festival predstave iz Beograda, dobivao sam anonimne telefonske pozive i prijetnje. Unatoč svemu, moja motivacija bila je da dovodim kvalitetne predstave, bez obzira na to odakle dolaze i tu me nitko nije mogao pokolebati. U početku smo, zlu ne trebalo, morali tražiti policijski nadzor ali sve ove godine na festivalu se nije dogodila ni jedna jedina provokacija, a izbor predstava koje su dolazile iz Beograda, Skopja, Ljubljane ili Podgorice pokazale su ovakav koncept opravdanim“, govorio je Šegvić.
Vrijedi se također prisjetiti da je u Rijeci neposredno nakon rata održan festival srpskog filma, kada se u Zagrebu ili Splitu o tome nije moglo ni sanjati. Prema riječima tadašnjih organizatora iz riječkog SKD Prosvjeta, „sedam dana dvorana je bila puna kao šipak, ne zato što su filmovi bili srpski nego zato što su bili dobri“. Ima i neke prostodušnosti i jednostavnosti Riječana u tom doživljaju vlastitog multikulturnog šarenila. Tako je prema riječima Petra Mamule iz organizacionog odbora manifestacije „300 godina pravoslavlja u Rijeci“, održanom pre nekoliko godina, važna činjenica bila da je inicijativa za ovu proslavu potekla od običnih ljudi, a ne od institucija. „Ova proslava je rezultat samospoznaje da smo mi ovdje već 300 godina i da zajedno s drugima utičemo na razvoj grada. U proslavu su se uključile mnoge organizacije, i državne i lokalne, i to je dokaz da se o jednom nacionalnom identitetu može razgovarati na civiliziran način“, rekao je Mamula. Na toj proslavi episkop gornjokarlovački Gerasim (Popović) zato je imao razloga da kaže: „Mi Srbi osećamo da smo u Rijeci lepo primljeni i naša sloboda izražavanja nikada nikome nije smetala. Svaka pomoć koju smo zatražili od ovog grada, pružena nam je i mi smo mu na tome zahvalni.“
Biti Fiuman – puno je više od podjela
Današnja Rijeka nešto je siromašnija nego petnaestak godina ranije, u trenutku kada je započela svjetska ekonomska kriza, ali njezin kulturni kapital i taj neodoljivi multikulturni šarm ostao je nepromjenjiv. Tako, nije nebitno da se najraskošniji, najveseliji i najbrojniji fašnički karneval, u kojem nastupaju baš sve najluđe maskirane trupe s kugle zemaljske, svake godine održava baš u Rijeci. Taj kapital nije dobiven na tzv. lijepe oči grada Rijeke već je također plaćen iskustvom nacionalnih podjela i povijesnom katastrofom u Drugom svjetskom ratu i poslije njega. Mnogi se i danas sjećaju fašizma, progonstava jednih, drugih i trećih, i partizanske osvete ali svi su iz tog iskustva nešto naučili – Hrvati u Rijeci da u njoj ne živi samo ‘hrvatski narod’ nego i mnogi drugi; riječki Talijani da osim tradicionalnog bratstva, ‘fratelanze’, koja ih je kroz prošle decenije održavala na životu, postoji i ‘convivenza’, suživot, koji im omogućuje susret s drugima, a Srbi su naučili da osim stigme kolektivne krivice za početak prošlih ratova, mogu u atmosferi miroljubive različitosti ipak u Rijeci biti ponosni na ono što jesu. Svi drugi i svi zajedno naučili su da ta alkemija ‘biti Fiuman’ je nešto manje od ‘nacionalne samobitnosti’ ali i puno više od podjela, animoziteta i mržnje. Čini se, zbog zemljopisnog sretnog položaja ili historijske mudrosti, da su se u ovom gradu više nego drugdje pomirili lijevi i desni, nacionalisti i separatisti, religiozni i ateisti, građani i anarhisti, za razliku od drugih područja subbalkanske regije gdje, kako je netko rekao, „jedan metak mijenja sve“.
Danas Rijeka kulturno funkcionira po sistemu već rečene „horizontalne ujednačenosti“ njenih narodnih grupa, što možda nije lišeno problema i tenzija, ali je vrlo vjerojatno najbolje što se ovom gradu moglo dogoditi u okruženju mnogih okolnih tragičnih podjela. Svi njeni građani zajedno, različitog porijekla i orijentacija, shvatili su, manje ili više udaljeni od nacionalnih i kulturnih matica, da mogu jedino opstati ako nešto daju, a ne samo ljubomorno čuvaju za sebe. Time su Riječani, štogod bili po nacionalnosti, puno toga dobili, ali, kao pouku, putokaz i nadu, dobili smo i svi mi drugi.
Ovaj tekst možete poslušati ovdje:
