Najdojmljivije priče o junaštvu iskazanom u doba Narodnooslobodilačke borbe zasigurno se odnose na podvige koje su postigli borci koji su praktički tek stupili u život, koji još nisu bili ni punoljetni, ali su otišli u nepoznato boriti se za ideju slobode. Nazivali su ih „borcima manjima od puške“, opjevali ih kao „male za vojnike, a velike za junake“. Ime koje najviše asocira na spomen ovakvih boraca zasigurno je ono Boška Buhe.
Boško Buha rođen je 1926. u Podravini, u selu Gradina nedaleko Virovitice. Nakon fašističke okupacije Kraljevine Jugoslavije i uspostave NDH, Boška i njegovu obitelj snašla je ista sudbina kao i sve srpsko stanovništvo Gradine – bili su protjerani u Srbiju, gdje su utočište našli u selu Jadarska Lešnica u mačvanskom okrugu, prvom naseljenom mjestu nakon prelaska improvizirane skele na Drini. Boško, kojem je tada bilo tek 15 godina, revoltiran što je bio prisiljen napustiti rodno selo, odlazi od obitelji na teritorij pod kontrolom partizana s namjerom da im se pridruži u oslobađanju zemlje, ali najprije biva odbijen zbog svoje maloljetnosti. Tek nakon više neuspješnih pokušaja, u oktobru 1941. primljen je u Mačvanski partizanski odred.
Budući da je jesen 1941. bila iznimno hladna i kišovita, Boško je, poput brojnih mladih boraca, u vrlo kratkom roku od pristupanja partizanskoj vojsci obolio od jake prehlade i kašlja, zbog čega je bio prebačen na liječenje u partizansku bolnicu u Sevojnu, na teritoriju tzv. Užičke Republike. Ondje je, nakon što je prizdravio, prešao u lokalni Užički partizanski odred, koji se vrlo brzo povukao u Crnu Goru, na područje Sandžaka. U martu 1942. ponovno je promijenio postrojbu, pristupivši novoformiranoj Drugoj proleterskoj brigadi Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, točnije njezinom Četvrtom užičkom bataljunu.
Iako je bio vrlo mlad i vrlo niskog rasta, pokazivao je iznimnu hrabrost, ali i talent za prikradanje do neprijateljskih bunkera i njihovo uništavanje ručnim granatama. Kao bombaš, Boško se istaknuo u bitkama kod Čajniča, na Kozari, kod Livna, kao i onima za Bugojno i Kupres, u kojima je sudjelovao još jedan slavni dječak-partizan, Boškov prijatelj, Sava Jovanović-Sirogojno.
Na Boškove suborce njegovi su podvizi ostavili snažan dojam zbog čega je njegov bataljun, u čijim su aktivnostima inače sudjelovali brojni maloljetni borci, prozvan „Partizanska artiljerija“. Zbog iznimnog doprinosa u borbama i omiljenosti među svojim ratnim drugovima, Boško je izabran za člana delegacije svoje brigade, te predstavnika Četvrtog užičkog bataljuna na Prvom kongresu Antifašističke omladine Jugoslavije održanom u Bihaću u decembru 1942. godine. Ondje je održao govor o podvizima svojih drugova. Kao što je poslije posvjedočio Vladimir Dedijer, iako je bio tek malo viši od govornice i govorio iznimno jednostavno, njegov je govor izazvao oduševljenje među delegatima, a maršal Tito mu je uputio javnu pohvalu. Nimalo neočekivano, Boško se nastavio isticati i u daljim borbama, uključujući i dvije vjerojatno najpoznatije bitke Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije – onima na Neretvi i Sutjesci.
Nažalost, sreća ga nije pratila do kraja rata – poginuo je 27. septembra 1943. na području današnje Crne Gore, u okolici sela Jabuka između Pljevalja i Prijepolja. Tada je zajedno s političkim komesarom brigadne bolnice Bogdanom Radanom i liječnicom Sašom Božović, kamionom putovao iz netom oslobođenih Pljevalja u Prijepolje. No, upali su u zasjedu četnika pod zapovjedništvom majora Đorđija Lašića, koji su na njih otvorili vatru. Saša Božović i Bogdan Radan poginuli su na licu mjesta, a Boško je ubijen pri pokušaju pružanja otpora zarobljavanju. Imao je nepunih sedamnaest godina.
Nakon rata, točnije 20. decembra 1951. godine, posthumno je odlikovan Ordenom narodnog heroja Jugoslavije. Priča o dječaku koji je u samo 17 godina života i niti dvije godine ratovanja prošao sve najslavnije i najkrvavije bitke Narodnooslobodilačke borbe iznimno brzo se proširila diljem Jugoslavije učinivši Boška jednim od najprepoznatljivijih imena partizanskog pokreta, kao i jednom od najvećih ikona antifašističkog otpora uopće. Osim što je bio najslavniji borac svoje Druge proleterske brigade, praktički sinonim za nju, postao je uvjerljivo najčuveniji bombaš među partizanima.
U selu Jabuci u kojem je poginuo 1960-ih izgrađen je memorijalni kompleks posvećen svim pionirima i omladincima poginulim u NOB-u, a oko građevine je posađeno 17 borova kao simbol broja godina koji je Boško imao u trenutku pogibije. U Pljevljima gdje je sahranjen podignut mu je monumentalni spomenik. Beogradsko dječje kazalište nazvano je njegovim imenom, baš kao i brojne ulice i škole po cijeloj Jugoslaviji, uključujući i područnu školu u njegovoj rodnoj Gradini (od 1992. godine ime joj je promijenjeno u OŠ „Gradina“). Godine 1979. priču o njegovom životu i podvizima ekranizirao je hrvatski redatelj Branko Bauer snimivši film „Boško Buha“. Ondje ga je utjelovio naturščik Ivan Kojundžić, danas radijski voditelj, dok je njegovog suborca Sirogojna glumio Dragan Bjelogrlić.
Inače, iz Boškove obitelji poteklo je još poznatih osoba. Njegov nećak Nebojša Buha poginuo je kao vojnik Hrvatske vojske u okolici Okučana za vrijeme operacije Bljesak, dok je njegov dalji rođak, koji se također zvao Boško Buha (jer je u obitelji od davnina bila tradicija da se muškom prvorođencu da ime Boško), bio general-major MUP-a Srbije koji je bio ranjen u rata za Kosovo i Metohiju 1999. godine.