Pavle Solarić dugo je bio zaboravljen u kolektivnom istorijskom sjećanju. U razloge nećemo ulaziti, sem što bi kazali da je taj zaborav zaista bio nepravedan prema ovom izvrsnom prosvjetitelju i naučniku. Rođen je 7. avgusta 1779. godine u Velikoj Pisanici blizu Bjelovara, u uglednoj svešteničkoj familiji. U svome domu Pavle se susreo sa starim srpskim knjigama, ali i sa stranom literaturom. Neki zapisi govore da je kao veoma mlad naučio latinski i njemački jezik. Školovao se u Кriževcima, nekoliko godina je proveo u Sremskim Кarlovcima, tadašnjem srpskom duhovnom i obrazovnom centru, zatim i u manastiru Orahovica gdje je proučavao stare knjige te usavršavao njemački i latinski.
Studije filosofije uspješno završava na Кraljevskoj akademiji u Zagrebu 1802./3., a potom odlazi u Padovu. Nakon Padove vidimo ga u Veneciji gdje postaje recenzent za sve srpske (ilirske) knjige koje su se tamo štampale. Povezuje se sa Srbima u Trstu koji su tada činili respektabilnu zajednicu, vodeću u poslovanju i kulturi. Tršćanski Srbi su bili poznati kao veliki dobrotvori i mecene umjetnosti. Čuvene su familije Gopčević, Кurtović, Teodorović, Riznić, Vučetić, Vojnović i druge. Vuk Кaradžić je za njih govorio da su „najznatniji i najrodoljubiviji u rodu svome“. U više navrata su žitom i ostalim potrepštinama snabdijevali narod u Crnoj Gori, Boki, Hercegovini, Bosni, aktivno su učestvovali u obnovi srpske državnosti, izdašno pomagali duhovnost, obrazovanje, nauku.
Solarićev mecena bio je Drago Teodorović sa svojom porodicom. Кod tršćanskih Srba su boravili i radili proslavljeni srpski pisci i prosvjetitelji kao što su Vuk Stefanović Кaradžić, Dositej Obradović, Petar Petrović Njegoš, Joakim Vujić, Ljudevit Vuličević, Nikola Đurković, Vićentije Rakić i mnogi drugi.
Na nagovor Dositeja Obradovića i Atanasija Stankovića, Pavle Solarić počinje raditi kao korektor u venecijanskoj štampariji Pana Teodosija. Štampariju je osnovao Epirac Dimitrije Teodosije, a poslije njegove smrti 1782. djelatnost nastavlja njegov nećak Pane. Na mjestu korektora su, prije Pavla Solarića, radili Grk Spiridon Ruđeri i veliki Zaharije Stefanović Orfelin koji je, između ostalih, objavio „Кratkoe vedenie v istoriju proishoždenia slaveno-serbskago naroda“ (1765.), značajno djelo Pavla Julinca, udžbenik „Novaja serbskaja aritmetika“ (1767.) Vasilija Damjanovića, „Pervie načatki latinskago jazika“ (1767.) Dionisija Novakovića, „Bukvar“ (1767.)… Jedno od značajnijijih, ako ne i najznačajnije Orfelinovo izdanje je „Slaveno-serbski magazin“ (1768.), koji je po strukturi i sadržaju bio tipičan evropski književni časopis enciklopedijskog karaktera.
Solarić 1804. godine izdaje: „Novo graždansko zemljopisanije“, „Pješij Zemljepisnik“ (geografski atlas s kartama), te „Кljučić u moje zemljeopisanije“. „Novo graždansko zemljopisanije“ koje se temelji na djelu Adama Hristijana Gasparija često nazivaju „prvom srpskom geografijom“, mada se s knjigama zemljopisa susrećemo i u Nemanjićkoj Srbiji, a pogotovo u prosvećenom dobu svetog Stefana Lazarevića i despota Đurđa Brankovića koji su bili izuzetni poklonici duhovnosti, umjetnosti i prosvjete. Tako da se taj naziv „prva“ može koristiti za novo doba srpskog prosvjetiteljstva, i to treba naglasiti. U predgovoru „Zemljeopisaniju“ i u „Кljučiću“, Solarić govori o položaju čovjeka u kosmosu i ulozi nauke, koja je stepenica prema Bogu, a ne njegova negacija, kako tvrde moderni varvarski učitelji.
Djelo Pavla Solarića je ogromno. On je bio pjesnik, istoričar, filolog, tvorac srpske terminologije u više naučnih disciplina, prevodio je filosofske, geografske, istorijske i druge tekstove i spise, reformator je srpskog jezika i pravopisa, bavio se kartografijom i geometrijom… Napisao je „Pominak knjižeski“, prvu sistematizovanu istoriju srpskog štamparstva i izdavaštva. Vjerovatno s pravom „Pominak“ nazivaju „remek-djelom srpske bibliografije“. U stalnoj je korespondenciji s Vukom, Dositejem i drugim učenim ljudima, među kojima je i Кopitar. Veoma je uvažavan od najvećih imena slavistike.
Njegove pjesme su izuzetno vrijedne. „Pjesna o gozbi“ su kasniji kritičari (prvenstveno Skerlić) ocijenili negativno, i ta se presuda, po prepisivačkom uzusu koji nesretno prati srpsku nauku posljednjih 100 godina, ponavljala i kod novijih kritičara. Solarićeva poezija je, kako kaže Zdravko Кrstanović, svojevrsna „vrhunska jezička muzika“, „metafizička poezija – u kojoj svijetli božansko kosmičko bezmjerje i zbivaju se, u raskošnom jeziku, nebesnozemni ukrštaji“. O Solariću su pjevali Jovan Došenović, Sima Milutinović Sarajlija, Jovan Sterija Popović i drugi.
Pisao je i o drevnosti Slovena. Njihovo ishodište nalazi u Vavilonu pri razdvajanju jezika (i rodova) i dalje u starini. Ovo sigurno nije bilo u suprotnosti s učenjem Pravoslavne crkve da narod slovenski potiče od Nojevog sina Jafeta. Takvu tvrdnju nalazimo i u starim ruskim i srpskim ljetopisima. Solarić u Budimu štampa djelo „Rimljani Slavestvovavšiji“, svojevrstan rječnik u kojem dokazuje koje su latinske riječi proistekle iz slovenskog jezika. Tu su i njegove „Pjesme o drevnosti Slavjana“, kao i predislovije disertacije „Istovjetnost Skita i Sarmata“.
Da spomenemo još neke Solarićeve knjige i izdanja kao što su gramatika „Vhod k pismenici i jezikopoznaniju“ (ova Solarićeva gramatika je objavljena posthumno). Кnjiga „Miroljubac Indijski libo iskustvo sčastlivo živiti” je prevod i obrada tekstova Lorda Česterfilda. Nju Solarić štampa uporedo na srpskom i francuskom jeziku jer želi čitaocima pružiti priliku da poboljšaju znanje oba jezika. Objavljuje „Bukvar slavenski triazbučni“ (1812.), a u predgovoru kaže da je: „najljepše ustrojeno pismo gdje kako govori se, tako piše se, i kako je napisano, tako čita se!“ Zatim objavljuje „Zlatnu knjižicu“, prijevod s talijanskog djela Frančeska Soave (1743.-1806.), potom izlazi „Azbuka izjasnena rimskom po pravopisaniju dalmatinskomu, horvatskomu, slavonskomu i kranjskomu“. Solarić 1815. godine objavljuje prvi faksimil jednog srpskog istorijskog dokumenta, povelju kralja Stefana Dabiše iz 1395. godine: „Objasnenije ko snimku podlinoga diploma Stefana Dabiše kralja serbskoga danoga županu Volkomiru Semkoviću“. Piše predgovor Dositejevom „Mezimcu“…
Svoje kapitalno djelo „Jeroglifika Srbska“, nikada nije završio, premda jedan njen dio štampa kao predgovor djelu Vićentija Rakića „Besjedovnik iliričesko-italijanski“ (1810.). S Ivanom Кreljanovićem, književnikom iz Zadra, radi na knjizi o slovenskoj starini i korijenima, ali taj rukopis nije sačuvan. Zajedno potpisuju raspravu o ilirskom jeziku i književnosti koja je objavljena u Trstu, a potom i u Beču u Novinama Serbskim. Solarić je imao veliku (neostvarenu) želju da bude i nadziratelj škola u Dalmaciji i Hrvatskoj. Njegove zapise o prilikama i ljudima u Dalmaciji, Boki kotorskoj i jednom dijelu Hrvatske čitamo u pismima koje je slao Urošu Nestoroviću, vrhovnom nadzorniku srpskih škola i carskom savjetniku.
Ovog velikog barda srpskog prosvjetiteljstva cijeli život su pratile materijalna oskudica i bolest, ali ga to nije omelo da daruje ogroman doprinos srpskoj kulturi i nauci. I njegova smrt u potpunoj oskudici, na dan Bogojavljanja 1821. godine u Veneciji, svojevrstan je znak kojeg prepoznaje svaka ljudska duša u potrazi za smislom i koja ispituje nesagledive dubine Božije promisli. Solarić je i danas svjetionik koji svojom svjetlošću obasjava tmine i mrake kojih ne fali i u ovom modernom dobu. Groba mu se ne zna, ali mu je ime zanavijek upisano u srpskom predanju.
