„Od zadnjeg slikanja, za nevremena, moj unuk, koji sada ima 12 godina, bio je mali – držala sam ga u naručju“, objašnjava Ana Milašinović iz Karlovca zašto joj nije do fotografiranja dok nam pokazuje svoju kuću u središtu grada. Kuća je spomenik kulture, dobrano utvrđen u dokumentima i literaturi s područja povijesti i povijesti umjetnosti te narodnom pamćenju, koji umalo što se stanarima ne sruši na glavu.
Iako je brzinskim pregledom proglašena privremeno neprikladnom za stanovanje, stanari je nisu napustili jer alternativu nemaju.
Nedavni potresi su zgradu koja je bila u stanju urušavanja još i dodatno uzdrmali – popadale su opeke, crjepovi, vatrogasci su morali skidati dimnjake, a stanari kažu da se sada kroz njih voda slijeva u objekt. „Još jedan potres i – gotova sam“, kaže Danica Kern koja živi u potkrovlju iste zgrade u karlovačkoj Radićevoj ulici, čiji je arhitekt bio čuveni Bartol Felbinger, najpoznatiji graditelj starog Zagreba, kako ga naziva kulturna javnost.
U literaturi je ostalo zabilježeno da se od njegovih izvedenih i dokumentiranih djela ističu zgrada na Jelačićevu trgu 15 (iz 1827.) i školska zgrada u Opatičkoj 22 (1839.) u Zagrebu, te općinska vijećnica u Samoboru, koja je građena od 1824. do 1826, kao i dogradnja lječilišne zgrade u Varaždinskim Toplicama (1820.).
Zgrada bogate povijesti, ali i – bogatog tiska
Sačuvani izvori i svjedočanstva govore da je zgrada vrlo bogate povijesti. Tako Radovan Radovinović u svojoj knjizi „Stari Karlovac – ulice, kuće, ljudi“ iz 2010. godine bilježi da u vezi s njom postoji i nekih kontroverzi, poput one je li u njoj bila smještena i tiskara Ivana Nepomuka Prettnera. Navodeći i neke proturječne izvore, ipak, s obzirom na to da je Prettner u listu „Pilger“ 17. veljače 1847. godine oglasio da mu se knjižara nalazi u Reichertzerovoj kući in der Hauptstrasse, navodi da bi knjižara ipak mogla biti u ovoj ili u susjednoj kući, koja je također u to vrijeme bila Reichertzerova.
„Prettnerova tiskara je tiskala naredbe, propise, molitvenike, knjige, a od 1848. godine neko vrijeme i novčanice. Godine 1823. tiskala je prvu knjigu na hrvatskom jeziku Jurja Matije Šporera ‘Almanah Ilirski’, potom 1832. ‘Disertatiu’ grofa Janka Draškovića, ‘Topografiju karlovačke Vojne krajine’ Franje Julija Frasa 1835., ‘Domorodne poviesti’ Dragojle Jarnević 1843., Mažuranićev spis ‘Hervati Magjarom’ 1848. Od 1841. do 1848. tiska i izdaje novine na njemačkom jeziku ‘Der Pilger’ koje su sve češće donosile pjesme i razne pozive i obavijesti na hrvatskom jeziku, a zatim ‘Karlovački viestnik’ i od 1884. do 1888. i ‘Svjetlo’ kojem je glavni urednik Dušan Lopašić“, navodi najznačajnija tiskana djela u eseju na mrežnoj fotografskoj arhivi Karlovca „Kafotka“ Biserka Fabac.
Biser karlovačkog graditeljstva
Ta se kuća, palača Drašković, smatra najznačajnijom klasicističkom zgradom u Karlovcu. „Izrazit je i jedan od najljepših primjera klasicizma u graditeljstvu Karlovca, odmjerenog i skladnog pročelja raščlanjenog karakterističnim lunetarnim nišama, u vlasništvu znamenitih povijesnih ličnosti te kasnije građana Karlovca“, stoji u državnom registru kulturnih dobara u koji je taj objekt upisan. Točno – zaštićena kuća prijeti nezaštićenim stanarima.
„Sve većim rastom stanovništva i novih promjena na urbanom planu, poput probijanja novih komunikacija, karlovačka tvrđa polako započinje proces promjene, no bez narušavanja visinske ujednačenosti ambijenta. Sve do sredine stoljeća grade se jednokatne kuće u duhu klasicizma i bidermajera, jednostavnih artikuliranih pročelja, od kojih se posebno ističe kuća Drašković. Prve promjene koje su najavile narušavanje ujednačenog ambijenta stare jezgre te njezinu postupnu razgradnju, dolaze sredinom, a posebice krajem 19. stoljeća. Jedna od bitnih promjena druge polovine stoljeća je uspostava željezničke trase. Trgovina koja je dotad ovisila isključivo o plovnom putu na Kupi i cestovnom prometu, mijenja karakter u brži i jeftiniji prijevoz. Time polagano jenjava tradicionalna trgovinska ruta, koja je zahtijevala novu prilagodbu. Karlovac je i dalje ostao veliko trgovinsko središte za širu regiju, posebice u organizaciji brojnih sajmova, no postupno se isticala sve veća orijentacija industriji koja je u 20. stoljeću činila kičmu karlovačkog gospodarskog razvoja“, objašnjava kontekst onodobne gradnje povjesničar umjetnosti Matej Mihalić u diplomskom radu „Novi prostorni identitet Karlovca“ obranjenom 2018. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Iz Grada obećavaju, ali iza zatvorenih vrata
Prošlog tjedna je Ana Milašinović problem iznijela gradonačelniku Damiru Mandiću, a može se sažeti u jednoj kratkoj njezinoj izjavi: „Čim zapuše jači vjetar, nešto padne“.
Otkriva nam da je gradonačelnik rekao da će angažirati ozbiljna ispitivanja statike i da će se Grad Karlovac posvetiti raspetljavanju imovinsko-pravnih odnosa.
Upravo su oni često služili kao izlika držanja zgrade u postojećem stanju, ako se tako može reći, pošto se zbog zuba vremena ni postojeće stanje ne može održavati. Ana Milašinović je pozvala i nas na sastanak u gradskoj upravi, no tamo su nas zamolili da ne prisustvujemo jer će biti iznošeni privatni problemi građana, zanemarujući da nas je upravo građanka i pozvala. Zamoljeni smo da informacije zatražimo pisanim putem. U svakom slučaju, odgovor Grada na naš upit o ishodu spomenutog sastanka još uvijek čekamo.
Tri uspjela i jedno neuspjelo miniranje
„Zgrada je više puta minirana – i dalje se sudi za to. Za jedno miniranje nisam uspjela dokazati da je država kriva, mada su to učinili pripadnici vojske i policije. Prvo je miniran butik, zatim radnja mog oca, moj lokal dva puta i videoteka nogometaša Željka Janjanina. Bilo je i jedno neuspjelo miniranje. Iza neeksplodirane naprave sam spavala. Jedna naprava je ‘otvorila’ sklonište u kojemu smo bili sklonjeni – nastala je rupa“, kaže Ana Milašinović.
Milašinovići su bili meta nacional-šovinističkih bombaša za Domovinskog rata kao istaknuta srpska obitelj, a Ana vjeruje da su nastradali u sklopu organizirane državne kampanje.
Rasadnik ilirizma
Uklesani inicijali i godina na portalu „JFD 1828.“ svjedoče da je kuća pripadala Janku i Franciski Drašković. Grof Janko, jedan od najistaknutijih preporoditelja, živio je u obližnjoj Rečici gdje je njegova obitelj imala veleposjed. U Karlovcu je napisao i baš u toj zgradi tiskao djelo „Disertacija“, politički, gospodarski i kulturni program ilirskog pokreta u doba kada su najznamenitiji ilirci – među inima i Ivan Mažuranić, koji je tu napisao „Smrt Smail-age Čengića“ – djelovali u Karlovcu. Stoga je Karlovac i prozvan najdomoljubnijim gradom.
Nakon što Drašković prodaje zgradu, izmijenjalo se više vlasnika, među kojima je bio i spomenuti Ivan Reichertzer, da bi 1937. vlasnik postao Dragan Š. Milašinović, Anin djed.
Umjesto povrata – otkup vlastite kuće
„Useljavalo se, prodavalo…“, počinje Ana Milašinović tumačiti imovinsko-pravne zavrzlame, za koje vjeruje da su namjerno stvorene. „Više se ne zna čije je to vlasništvo“, dodaje već ravnodušno nakon višedesetljetne borbe za imovinu svoje obitelji.
Kuća je bila u vlasništvu njezinog djeda do 1962. godine, kada je denacionalizirana. Još je on tražio denacionalizaciju s obzirom na to da je imao sedmero djece. Kada je preminuo, Anin otac Boško Milašinović, njegov sin, nastavio je tražiti povrat imovine. Čim je po ratu izglasan Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, postupak je ponovno pokrenula 1996. godine Ana.
„Po nacionalizaciji su useljeni siromašni – u potkrovlju je bilo samo petoro stanara“, kaže i dodaje da su se stanari stalno izmjenjivali.
„Mojoj obitelji je ostavljena soba koja je nekada bila sušionica za rublje – imali smo i stan u kojeg se nije moglo ući. Potom smo počeli otkupljivati vlastitu kuću. Moj otac je otvorio urarsku radnju – taj lokal je pregradio šperpločom – u jednoj polovici je bila njegova radionica, u drugoj smo stanovali. Nakon toga je nastavio otkupljivati da bi napravio stan u dvorištu za moga brata, te za sebe, gdje je kasnije bila naša picerija. Potom smo se s drugima mijenjali za prostorije – jednom zamjenom smo došli do mog sadašnjeg stana. Imam čitavu ‘kancelariju’ spisa glede povrata. Umjesto da se imovina vrati, Grad Karlovac ju je rasprodavao. Poslije su se vodile i kojekakve ostavinske rasprave, pa je ispalo na kraju 14 vlasnika“, dodaje.
Potres dokrajčio ono što je bilo narušeno
Upravo u toj ulozi Grada Karlovca vidi ključan problem. „Neke dijelove nekretnine je prodao, usprkos zabrani, a vratio nam je srušeno i uništeno. Ništa nisu isplatili niti pitali. Po elaboratu, otprije desetak godina, treba sedam milijuna kuna za krov i stolariju, plus uvjeti konzervatora. Čak sam tražila samo materijal, pa da sami napravimo novo krovište, ali bezuspješno“, kaže Ana Milašinović.
„Ako nam Grad vrati imovinu, dignut ćemo hipotekarni kredit. Jedan stanar, kojemu je stan protupravno prodan, već je na svoju nekretninu digao hipoteku, a ja na svoju ne mogu jer sam tek jedan od suvlasnika. Ne smijemo održavati zgradu bez dozvole konzervatora. Od miniranja su stradali i krov i dimnjaci, pa je bilo nevrijeme… Zadnji potres je dokrajčio ono što je bilo narušeno. Vatrogasci su srušili dimnjake. Kroz njih sve curi. Treba promijeniti krov i stolariju“, zaključuje spuštajući se niz derutno stubište na kojemu je prije nekoliko godina pala i oštetila kralježnicu toliko da je umalo ostala invalid.
Ovdje možete poslušati ovaj članak:
