Ako samo mijena stalna jest, kako pjesnik kaže, u Hrvatskoj je to i revizionizam povijesti, kako one malo dalje, iz sredine 20. stoljeća, tako i one bliže, iz devedesetih i kasnije. Prilagođavanje i tumačenje povijesti shodno ozbiljno narasloj ekstremnoj desnici, ali i toleriranje vladajućih njihovog otvorenog rehabilitiranja fašizma i ustaštva. Akademici i vrhunski intelektualci su tako zaključili da se pozdrav „Za dom spremni“ može prigodno slobodno upotrebljavati zaboravivši pritom poznatu filozofsku maksimu „Tertium non datur“ (trećega nema, samo je dvoje moguće, ili ovo ili ono). Konstanta je i doprinos desničarskih medija tome procesu. Svjedoče tome dva nedavna primjera.

Moglo se tako nedavno pročitati da su „Iz jame Jazovka u pet intenzivnih radnih dana, izvađeni posmrtni ostaci najmanje 814 osoba te se odmah po završetku ekshumacije pristupilo utvrđivanju minimalnog broja žrtava (MNI) temeljem brojanja bedrenih kostiju, priopćili su iz Ministarstva hrvatskih branitelja. Prema prikupljenim saznanjima nadležnih međuresornih službi radi se o žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Među žrtvama su, uz zarobljene pripadnike ustaške i domobranske vojske, bili i ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici partizanskih jedinica prisilno odveli iz zagrebačkih bolnica Sv. Duh, Sestre milosrdnice i Vrapče, nakon bitke kod Krašića 1943., potom i u svibnju 1945. godine.“

Zanimljivo je da je iz jame izvađeno „najmanje 814 osoba“, dakle konkretan broj, a da se tek potom, metodom brojenja bedrenih kostiju, pristupilo utvrđivanju minimalnog broja žrtava… Kojom metodom je utvrđen broj od 814 žrtava? Kojom metodom identifikacije je utvrđena pripadnost određenoj vojsci i identitet žrtava? Također, kako su to partizani mogli iz zagrebačkih bolnica odvesti ranjenike i bolničko osoblje nakon bitke za Krašić 1943. godine? Zar su se ušetali u Zagreb 1943. i odveli zarobljenike? Ovdje se apriorno i bez ikakvog dokaza kosti pripisuju „dobrim vojnicima NDH“ koje su „zločesti partizani“ bezrazložno ubijali.

Falsificiranje novije povijesti

Drugi primjer govori o nedavnom komemoriranju žrtava navodnog konc-logora u Vojniću za vrijeme Republike Srpske Krajine. Tog logora u Vojniću nije bilo o čemu je tjednik Srpskog narodnog vijeća više puta pisao i potkrijepio to izjavama više svjedoka. Među njima su bili advokat Branko Kljajić, tadašnji predsjednik Općinskog vijeća Dragan Bjelivuk, općinski vijećnik Miloš Mrkić i nastavnik Jovo Garojević, koji su zbog neslaganja s agresivnom politikom RS Krajine sami bili zatočeni u malenom zatvoru u zgradi policije. Postojanje logora demantirali su i bivši načelnik općine Branko Eremić, vijećnik Mirko Martinović i tadašnji čelnici županijskog i vojnićkog SDSS-a Siniša Ljubojević i Nada Malbaša, kao i brojni starosjedioci Vojnića. Ovogodišnje „komemoriranje“ je održano krajem jula umjesto 11. aprila kada je otkrivena spomen ploča, inače postavljena dan ranije 10. aprila 2015., na dan formiranja NDH 1941.

U Vojniću se za vrijeme Republike Srpske Krajine nalazila policijska stanica u zgradi nekadašnjeg suda u kojoj je bio i improvizirani zatvor: sobica od 12 kvadratnih metara, sa četiri kreveta na kat, gdje su na „hlađenje i noćenje“ smještani domaći kršioci javnog reda i mira i oni koji su odbijali vojnu obavezu dok se pravi zatvor za taj dio Krajine nalazio u Glini.

Na spomen ploči, koju je 2015. godine podigla podružnica za Sisačko-moslavačku županiju Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora doslovno piše: „U znak sjećanja i opomene da se ne zaboravi na ovom su mjestu tijekom domovinskog rata 1991. – 1995. god. bili zatvarani, mučeni i ubijani hrvatski branitelji i civili. Vojnić, 11.04.2015.god. Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora“.

Ostaje i dalje nejasno zašto na ploči nisu navedena barem imena ubijenih logoraša. Vjerojatno stoga što ih nije ni bilo, i jer ni ova ploča ne odgovara povijesnim činjenicama te je tako i ovaj navodni konc-logor klasični primjer revizije, ovog puta novije povijesti.

Nažalost, na ovu notornu neistinu i povijesni falsifikat nisu reagirali službeni organi općine ni pod vodstvom SDP-a niti HDZ-a, niti srpske organizacije u općini niti jedno od dva postojeća udruženja antifašista niti građani. Postoji realna opasnost da se višestruko izrečena i napisana laž, što je inače i krivično djelo, na dugi rok pretvori u „istinu“. Tim je šutnja stanovnika općine Vojnić čudnija te je zato bar javno medijski (onih medija kojima je stvarno stalo do istine) potrebno ukazivati na tu laž i raskrinkavati je te ne dozvoliti joj pretvaranje u „istinu“.

Naslovna fotografija: Ministarstvo hrvatskih branitelja

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije P-portal portala.