Gradska naselja su antipod ruralnim naseljima gotovo po svim obilježjima: arhitektonsko-građevinskom izgledu, gustoći naseljenosti, načinu i diferenciranosti privređivanja, podjeli rada i društvenim ulogama, socijalnom sastavu stanovnika, kulturi i načinu življenja i dr. Gradska naselja su privlačna za ljude, pa se tako stanovništvo gradskih naselja brže razvija mehaničkim priljevom odnosno migracijama stanovništva, nego li prirodnim priraštajem. To se naročito ogleda u velikim gradskim naseljima.

Iako do modernog doba nismo imali gradskih naselja u pravom smislu, imali smo nominalno po koje gradsko naselje, koje je bilo više neki prijelazni oblik, bliži više varoši nego nekom urbanom aglomeratu, odnosno modernom gradu.

Srbi u gradskim naseljima Hrvatske

Ovdje donosimo sažeti prikaz razvoja stanovništva po gradskim naseljima, kao presjek kroz 12 provedenih cenzusa.  Iz većeg broja gradskih naselja odabrali smo, u prvom redu, one najveće po broju stanovnika i nekoliko karakterističnih po većem udjelu srpskog stanovništva u njima 1991. godine. Od 12 cenzusa, odabrali smo one koji na neki način obilježavaju  „epohu“ – početak, ulazak u novo stoljeće, početak i kraj najdužeg državno-pravnog razdoblja socijalističke Jugoslavije, te cenzus iz 2001. godine proveden u samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Cjelokupna statistička građa koja se ovdje opisuje, sistematizirana i prilagođena čitateljima za korištenje u elektronskom obliku, može se vidjeti u Grafičkom prikazu narodnosnog sastava stanovništva Hrvatske od 1880. do 2011. godine.

Srbi u Zagrebu

Zagreb je uvijek bio metropola, glavni grad Hrvatske, bez obzira na formalni državni status zemlje. To je svakako prednost jednog gradskog naselja, posebno u demografskom smislu, naime, njegova privlačna moć je velika i stalno traje.
Zagrebačko stanovništvo tokom analizirane 121 godine relativno se brzo povećavalo, što se može vidjeti i u tabelama sa statističkim podacima. Ono se, naime, u ovom periodu povećalo za više od 14 puta (bazni indeks 1.468,10), naime, raslo je prosječno po jednom popisnom razdoblju za više od pedeset hiljada stanovnika.

Međutim, dinamika porasta njegovog stanovništva bila je u različitim popisnim razdobljima neujednačena. Tako se za vrijeme Austro-Ugarske stanovništvo gradskog naselja Zagreba znatno sporije povećavalo. Naime, u odnosu na navedeni opći prosjek po jednom popisnom razdoblju za oko tri puta sporije (prosjek prirasta stanovništva za ovo razdoblje iznosi 20.162).

Za vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije stanovništvo gradskog naselja Zagreba povećavalo se znatno brže, naime, prosječan prirast stanovništva po jednom popisnom razdoblju iznosi 76.907 stanovnika. To je više od 1/3 od općeg prosjeka i tri puta više od prosjeka u razdoblju Austro-Ugarske.

Za vrijeme socijalističke Jugoslavije Zagreb doživljava svoj procvat.  Postao je najveći privredni, posebno industrijski centar u zemlji (11% industrijskog potencijala cijele države), što se prirodno odrazilo i na razvoj stanovništva. Broj stanovnika dosegao je do tada najvišiu razinu od preko 700.000 stanovnika. Prosječan prirast stanovnika po jednom 10-godišnjem popisnom razdoblju najveći je do tada (85.337 stanovnika), što je 4 puta više nego u vrijeme Austro-Ugarske i za preko 1/10 više nego za vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije.

Ovakva demografska ekspanzija gradskog naselja Zagreba rezultat je uglavnom velike privlačne moći izražene kroz ponudu čitave lepeze raznih vrsta zaposlenja, mogućnosti školovanja, stambenog zbrinjavanja, razonode i višeg standarda življenja općenito. To je rezultiralo mehaničkim prilivom, odnosno migracionim kretanjima ljudi iz sela u grad. Porast stanovništva tek manjim dijelom je dolazio od prirodnog priraštaja autohtonog stanovništva grada. Sve to je naročito došlo do izražaja u periodu poslije Drugog svjetskog rata kada se provodila intenzivna deagrarizacija, kada je nova industrija vapila za radnom snagom koje u gradu nije bilo u dovoljnom broju, pa su se doseljavali ne samo pojedinci nego i čitave porodice. Ekspanziju je potencirala i široka i masovna skolarizacija, iza koje su se kvalificirani radnici i diplomirani stručnjaci neposredno uključivali u tvorničke pogone, laboratorije, institute i razne druge organizacije i institucije. Sve je to poticalo i stambenu izgradnju koja je apsorbirala brojnu nekvalificiranu i polukvalificiranu radnu snagu iz okolnih  gravitacijskih  područja.

Etnički sastav stanovništva karakterizira dominantnost i kontinuirani rast hrvatskog stanovništva, čiji se udio u ukupnom stanovništvu kretao u rasponu od 78% (1900. godine), do 94% (1880. godine). Srpski etnikum u ukupnom stanovništvu kontinuirano se blago povećavao od 2,09% (1880. godine) do 9% (1921. godine). Udio ostalih skupina je također stalno blago rastao i kretao se u rasponu od 3,44% (1880. godine) do 18,97% (1900. godine). Ovaj posljednji relativno visoki postotak ostalih skupina u gradskom naselju Zagrebu rezultat je vjerojatno slobodnih migracijskih kretanja pripadnika različitih etničkih skupina u multietničkoj Austro-Ugarskoj državi, kao što su državni službenici, visoki činovnici i administrativni zvaničnici, zanatlije, trgovci i dr., mađarskog, njemačkog, češkog, slovenskog, židovskog i inog porijekla. Nemojmo zaboraviti ni trend mađarizacije, pa je Austro-Ugarska kao multietnička država organizirano naseljavala urbane centre svojih pokrajina. Najveći broj stanovništva koje se izjasnilo kao Srbi popisan je 1971. 6,48% i 1991. godine 6,28%.

Etnički sastav stanovništva karakterizira dominantnost i kontinuirani rast hrvatskog stanovništva, čiji se udio u ukupnom stanovništvu kretao u rasponu od 78% (1900. godine), do 94% (1880. godine). Srpski etnikum u ukupnom stanovništvu kontinuirano se blago povećavao od 2,09% (1880. godine) do 9% (1921. godine). Udio ostalih skupina je također stalno blago rastao i kretao se u rasponu od 3,44% (1880. godine) do 18,97% (1900. godine). Ovaj posljednji relativno visoki postotak ostalih skupina u gradskom naselju Zagrebu rezultat je vjerojatno slobodnih migracijskih kretanja pripadnika različitih etničkih skupina u multietničkoj Austro-Ugarskoj državi, kao što su državni službenici, visoki činovnici i administrativni zvaničnici, zanatlije, trgovci i dr., mađarskog, njemačkog, češkog, slovenskog, židovskog i inog porijekla. Nemojmo zaboraviti ni trend mađarizacije, pa je Austro-Ugarska kao multietnička država organizirano naseljavala urbane centre svojih pokrajina. Najveći broj stanovništva koje se izjasnilo kao Srbi popisan je 1971. 6,48% i 1991. godine 6,28%.

Popis 2001. godine pokazuje da je od 44.384 stanovnika gradskog naselja Zagreba koji su se izjasnili kao Srbi 1991. godine, ostalo samo 18.155 ili manje za 26.229 građana srpske narodnosne pripadnosti, odnosno manje za 59,09% pripadnika srpske narodnosne pripadnosti.

Ovo drastično smanjenje broja Srba rezultat je rata i raznih vrsta pritisaka i diskriminacija po nacionalnoj osnovi koje je provodila država ili ih u najboljem slučaju nije sprečavala kao što su otpuštanja s posla, zastrašivanja, terorizam i ubistva.

Sličnu sudbinu kao Srbi, ali u nešto blažoj formi, doživjele su i druge nehrvatske skupine (koje smo statistički zbirno imenovali „ostali“), čiji se ukupan broj u istom periodu skoro prepolovio.

 

U istraživačkom projektu Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba „Raspored naseljenosti i kretanje srpskog stanovništva u Hrvatskoj (1880–2011)”  sudjelovali su: dr. sc. Svetozar Livada (voditelj), Vladimir Cvjetićanin, prof. i Nikola Lunić, prof. sa suradnicima

 

Tekst je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba