Točno prije 65 godina, uoči Prvog maja, 28. aprila 1951. godine, u kinu “Balkan”, zajedno s premijerom igranog filma “Bakonja fra Brne” Fedora Hanžekovića, prikazan je javnosti “Veliki miting”, naš prvi umjetnički crtani film, kojim je počela kontinuirana profesionalna proizvodnja u Hrvatskoj/Jugoslaviji. Razgovaramo s našim kolumnistom i karikaturistom, Borivojem Dovnikovićem Bordom, posljednjim živućem junakom iz te vrlo uspješnje umjetničke priče. Danas je od realizatora “Velikog mitinga” još jedini živ naš sugovornik koji se s ponosom sjeća tih historijskih dana ne samo svog stvaralačkog života nego i naše kinematografije.

Kako je uopće došlo do realizacije toga filma, to jest, kako je rođen jugoslavenski, odnosno hrvatski animirani film?

Ako govorimo o pojavi animiranog filma kao žanra, treba reći da su kod nas, u Zagrebu, pokušaji i produkcije postojali još od ranih dvadesetih godina, pa sve do četrdesetih godina prošlog vijeka (Gerasimov, Tagatz, Škola narodnog zdravlja, Maar tonfilmska reklama, Bogoslav Petanjek…). No svi ti podvizi nisu dugo trajali i nisu uhvatili korijena u našoj kinematografiji. Tek 1949. braća Walter i Norbert Neugebauer u redakciji satiričkog tjednika “Kerempuh” uspjeli su zagrijati direktora i urednika lista Fadila Hadžića za ideju o pokretanju crtanog filma. Ideja nije bila bez realne osnove.

Genijalni karikaturist i strip-crtač još od prije Drugog svjetskog rata, Walter je bio garancija za uspjeh projekta, a u listu je bilo kolega crtača koji su bili sposobni da mu se u toj avanturi pridruže. Osim toga, “Kerempuh” je bio uspješan list, sa neuobičajeno visokim tiražama, pa je bilo mudro investirati profit u nešto korisno. Bio je to – crtani film.

Recite nam nešto o ”Velikom mitingu”: kako je realiziran, gdje je to rađeno i tko je sve sudjelovao?

Nakon utvrđenog projekta Hadžić je počeo pojedinačne razgovore s karikaturistima lista o pridruživanju Walteru na pokretanju animacije. Bilo je, razumljivo, kod mnogih nevjerice u taj pothvat koji je ličio na neozbiljnu igru s neizvjesnim ishodom. I na kraju u ekipu su ušli samo Vlado Delač i ja, najmlađi članovi redakcije i potencijalni strip-crtači (tada još nije nakon Drugog svjetskog rata bio oživljen strip u Jugoslaviji).

Mene nije trebalo nagovarati; ja sam odmah svesrdno prihvatio ponudu da se pridružim Walteru, jer je crtani film, uz strip, bio moj životni san. Ico Voljevica, otac “Grge”, došao nam je u ekipu u toku rada. I ta četvorka (Walter Neugebauer, Vlado Delač, Bordo Dovniković i Ismet Voljevica) pionirska je ekipa koja je udarila temelje hrvatskog/jugoslavenskog suvremenog animiranog filma – od koje je zatim nastalo sve bitno u našoj filmskoj animaciji: “Duga film”, Nastavni film, Interpublic, “Zagreb film”, Svjetski festival animiranih filmova, Akademija animiranog filma…

Nakon godine dana savladavanja zanata i animiranja u redakciji “Kerempuha” u Boškovićevoj ulici 36 kod Traumatološke bolnice, zatim u Martićevoj 14 – film smo završili u novoosnovanom “Duga filmu”, na uglu Draškovićeve i Adžijine ulice, preko puta današnjeg hotela “Sheraton”, zgradi koju nam je država namijenila nakon što je Savezna komisija za film vidjela tri četvrtine radnih materijala prvog filma.

Redatelj “Velikog mitinga” bio je Norbert Neugebauer, glavni crtač i animator Walter Neugebauer, a njegovi pomoćnici karikaturisti Vladimir Delač, Borivoj Dovniković, Ico Voljevica, te asistenti animacije Ivan Pušak, Branko Karabajić, Slavko Marjanac, Milan Golgschniedt. Scenografije su realizirali Walter Neugebauer, Oto Antonini i Oto Reisinger. Muziku je napisao Eduard Gloz, a film snimio Frano Vodopivec. I scenarij je nastao u redakciji lista: osnovnu ideju smislio je tekstaš “Kerempuha” Mirko Trišler, a scenarij završio kolektiv redakcije. Personal i proizvodnju filma vodio je Ladislav Šantak.

O čemu priča film? Što je bio povod, tko se toga sjetio i zašto naslov ”Veliki miting”?

Za sadržaj budućeg crtanog filma Fadil Hadžić je veoma mudro odabrao političku temu, zapravo satirički prikaz odnosa SSSR-a prema Jugoslaviji, koja je dvije godine ranije napustila staljinistički Varšavski pakt i postala suosnivač grupe nesvrstanih zemalja. To je očigledno uvelike pomoglo da dobijemo dozvolu za osnivanje poduzeća za proizvodnju crtanog filma.

Priča filma govori o reporteru Patkinu koga Judin, urednik staljinističkog lista u Bukureštu, šalje u Albaniju na veliki antijugoslavenski miting. Iznenadna bura skrene Patkinov avion nad Jugoslaviju, gdje on postaje svjedok privrednog napretka, a ne propasti zemlje, koja je napustila “pravilnu” politiku Sovjetskog saveza i njegovih satelita. Patkin donosi izvještaj u Bukurešt koji razbjesni urednika i ovaj ga baca u zatvor.

Ta naivna animirana priča oduševila je rukovodstvo zemlje, te nam je osigurala profesionalno poduzeće za proizvodnju crtanih filmova.
Na osnovi iskustava rada na 20-minutnom “Velikom mitingu u “Duga filmu” je odmah organizirana daljna profesionalna proizvodnja animiranih filmova. Novom filmskom žanru pridružile su se ostale kolege crtači iz “Kerempuha”, te slikari, arhitekti, muzičari, kao i mnogobrojni, uglavnom mladi crtači, odabrani na javnom natječaju za pomoćnike u animaciji. Izvan natječaja pridružila su se “Duga filmu” već afirmirana imena na drugim područjima – kao Vlado Kristl, Aleksandar Marks, Andro Lušičić, Josip Sudar, Nikola Kostelac, Zlatko Grgić, te Dušan Vukotić. Stručnu izobrazbu novih snaga izveli su realizatori “Velikog mitinga” na čelu s Walterom Neugebauerom.

Kako je dočekan ”Veliki miting” u narodu?

“Veliki miting” – na kome smo radili, nakon savladane animacije, godinu dana – bio jedna vrsta kulturne senzacije u Jugoslaviji – narod je bio ponosan što smo i mi ušli među rijetke zemlje u svijetu koje proizvode animirani film! Film je potom obišao zemlju, a na tadašnjem Trgu Republike u Zagrebu danima je bio večerom prikazivan na velikom ekranu, što je pratio redovito veliki broj Zagrepčana (tada, naravno, nije bilo televizije).

Na koliko ste filmova radili od tada?

Svoje samostalne autorske filmove počeo sam raditi tek kasnije, u “Zagreb filmu”. Prije toga trebalo je uvesti u animaciju nove kadrove, zatim smo mi crtači još godinama samo crtali i animirali. A onda se pokazalo da je prirodno da crtači svoje crtane filmove realiziraju kao autori sami, ukoliko za to imaju sklonosti. Mnogi su u svojoj karijeri ostali samo crtači i animatori, kao uostalom i u realnom filmu – jedni režiraju, drugi snimaju, treći rade scenografiju, četvrti glume, itd. Rijetki su umjetnici totalni autori, kao što su bili Tati, de Sica te Chaplin, koje za svoje filmove radio i muziku!

A na koliko sam filmova radio nije lako odgovoriti, jer animatori rade i animirane inserte, animiraju za druge redatelje, realiziraju kratke reklamne filmove, itd. – vjerovatno bi zbroj minutaže realizirane u životu bio realniji, no ja to nikad nisam uspio izračunati.

Gdje ste sve radili osim u Jugoslaviji i Hrvatskoj?

Za inozemstvo sam radio samo tri puta: jednom sam krajem šezdesetih boravio nekoliko dana u Amsterdamu da izanimiram jedan reklamni film. Drugi put sam animirao nekoliko scena za dugometražni film zapadnonjemačkog producenta; radio sam u Zagrebu i pakete s crtežima slao u Berlin poštom (danas bih te stvari slao internetom). Treći put bio je pravi posao: 1969. radio sam četiri mjeseca u Moskvi, gdje sam u koprodukciji ”Zagreb film” – ”Sojuzmultfilm” režirao i crtao film za djecu “Čudna ptica”, koji je zatim uspješno prikazivan diljem SSSR-a od Čopa do Vladivostoka. Boravak u Moskvi pomogao mi je da shvatim sve prednosti, a još više negativnosti u sovjetskom službenom i privatnom životu, u usporedbi sa životom u Jugoslaviji.

Niste samo crtač i animator, već i vrstan pedagog i kritičar…

Od šezdesetih godina bio sam pozivan na bezbroj filmskih festivala, foruma, škola, akademija od Japana do Sjedinjenih država kao pionir hrvatske/jugoslavenske animacije, pripadnik Zagrebačke škole, crtač i animator, kao nagrađivani autor, kao direktor Animafesta te kao generalni sekretar ASIFE, Svjetske asocijacije animiranog filma…

Moj pedagoški rad svodi se na prve godine u “Duga filmu”, gdje smo, i sami početnici, uvodili kolege i ljude s natječaja u animaciju. Zatim sam u “Zagreb filmu” po sistemu majstorske radionice pomagao mladim autorima. Od foruma animacije moram izdvojiti Kinu, gdje sam sudjelovao predavanjima i programima svojih i naših filmova na teme razvoja animacije. Jedan kolega nedavno je neodgovorno izjavio u štampi da sam milione kilometara prošao po svijetu na račun hrvatskog budžeta, pa moram odgovoriti da sam novcem “Zagreb filma” ili Ministarstva kulture putovao (doduše, zajedno s tim kolegom i ostalim autorima) u našim službenim filmskim delegacijama do 1992., a od tada putujem na račun stranih organizatora koji me pozivaju kao gosta.
Oduvijek pišem (ne samo o animaciji). Već kod biranja studija nakon mature bio sam u laganoj dilemi izabrati studij slikarstva ili književnosti. Bilo je, naravno, logično da sam izabrao likovnost, jer mi je čitav život prošao u crtanju, ali je književnost, pisanje ostala sporedna ljubav.

Napisali ste i priručnik, uvod u teoriju crtanog filma po kojem se u vašu struku uvode mnogi kreatori. Jeste li svjesni svog utjecaja i slave?

Da, do 1983. objavljivao sam u časopisu “Filmska kultura” u nastavcima ilustrirani priručnik “Škola crtanog filma”, kojom početnike uvodim u prve korake filmske animacije. 1983. štampali smo knjižicu, koja je do sada doživjela nekoliko izdanja. Praška filmska akademija prevela ju je i 1985. objavila na češkom pod naslovom “Škola kresleného filmu” i do danas je ima kao službeni priručnik za češke studente. Kad me je jednom tada već svjetski afirmirana češka autorica Mihaela Pavlatova upoznala na festivalu u Tampereu, iznenađeno je uzviknula: “Pa ja sam učila animaciju po vašoj knjizi!…”

Spomenite najvažnije nagrade koje ste kao animator dobili?

Od pedesetak nagrada i diploma za pojedinačne filmove, navest ću samo one najvažnije i najzvučnije (za životno djelo): ANTENNACINEMA CARTOON povodom 100-godišnjice svjetske kinematografije u Trevizu (1995.); SIDEWALK FILM FESTIVAL u Alabami (2000.); JUGOSLOVENSKA KINOTEKA (2004.);); Motovun (2004.); GRB GRADA OSIJEKA (2002.); VLADIMIR NAZOR (2003.); Status gostujućeg profesora i Savjetnik za animaciju pokrajine Jilin, Changchun, Kina (2006.); Diploma URALSKE AKADEMIJE, Ekaterinburg (2007.); svjetska organizacija ASIFA (2011.); ZLATNI OKTAVIJAN (2014.)

Prigovarate da vas se u Hrvatskoj zaboravilo? Zar je zaista tako?

To pitanje ne postavlja se godinama na pravi način. Činjenica je da sam proteklih šezdesetak godina primio dovoljno domaćih nagrada i priznanja. A da li samo odlikovanja predstavljaju dovoljno priznanje za zasluge jednog umjetnika i javnog radnika? Nitko ne primjećuje (ili ne želi primijetiti) drugu stranu medalje – da ordeni i diplome nisu jedini dokaz poštivanja jedne autorske i društvene ličnosti!

Ne primjećuje (ili ne želi primijetiti) da me – usprkos neprekinutog prisustva i priznatih dostignuća od 1950. na filmu, karikaturi, stripu, ilustraciji, grafičkom dizajnu, organizaciji “Duga filma”, Svjetskog festivala animiranih filmova, funkciji generalnog sekretara ASIFE, Svjetske organizacije animiranog filma, sudjelovanja na međunarodnim susretima animacije – od 1991. nitko ne treba u štampi, u vodstvu Animafesta, u Udruženju karikaturista Hrvatske, čak ni u produkcijama animiranog filma…

Na odjelu animacije na Likovnoj akademiji ne samo da ne predajem, nego me od njenog osnivanja n i k a d a nisu pozvali u goste, da me predstave studentima kao jednog od pionira hrvatske animacije i, na koncu, pripadnika Zagrebačke škole animiranog filma! Čuo sam od studenata da moj priručnik “Škola crtanog filma” nije službeni udžbenik hrvatske Likovne akademije, i da je studenti sve te godine nabavljaju privatno (?!).

Plitko je objašnjenje da Bordo nema univerzitetsku diplomu (zbog prevelikog angažmana na pokretanju naše animacije i revitalizacije stripa u zemlji prekinuo sam bio 1950. polaženje Likovne akademije i nikad je nakon toga više nisam završio), ali nisam siguran da je to opravdanje za 15-godišnju opstrukciju mene kao javnog radnika. Ima tu većih razloga, koji ne bi smjeli postojati u jednom demokratskom društvu, kojim se ova država uporno diči.
Da sam ljevičar (to dajem na znanje čak i u Sjedinjenim Državama), da sam Srbin, to ne mogu izbjeći i sramno se je, uostalom, odricati svoje nacije i kulture, ali da kao građanin Hrvatske putujem po svijetu pod hrvatskom zastavom zastupajući naš animirani film, da dobivam nagrade i priznanja u svijetu kao pripadnik Zagrebačke škole – pa zapravo više doprinosim ugledu i promociji ove zemlje od velike većine njenih domoljuba, koji se jedino bore za Hrvatsku rukom na prsima za vrijeme sviranja hrvatske himne!

Gdje je danas u nas crtani film? Kakav je?

Ponavljam u svim javnim izjavama isto. Animirani film u svijetu, pa i kod nas, doživio je ogroman napredak (u tehničkom pogledu) pojavom računala, kojim se brže savladava tehnika animacije i nakon toga lakše realizira film.

Zahvaljujući tome, animirani film proširio se u sve zakutke zemaljske kugle, bilo kao produkcija, bilo u festivalima animacije. No ta brojnost nije rezultirala i umjetničkim rezultatima. Sve je više filmova bez osnovnih vrijednosti: tečnosti ritma i naracije, logične veze između slike i ekspresije, sposobnosti da se scenarij prenese u filmsku radnju, jednom riječju, većina filmova u programima je nedovoljno razumljiva. Čak i žiriji, koja trebaju biti stručna ocjenjivačka tijela, objašnjavaju takve filmove umjetnošću. Što je film nerazumljiviji, to mu je veći artistički domet.

Stvar je u tome da budući animatori misle da su savladavši animacijski kompjuterski zanat postali autori, tj. umjetnici. I sa prvim filmovima hrle na sve moguće festivale očekujući nagrade. I, kako danas filmskih festivala ima kao selfservisa, čak i osrednji, tehnički čudesni, filmovi nisu bez nagrada. Animatori početnici moraju imati na umu da kad savladaju animaciju, tek je tada pred njima najvažnije – apsolviranje filmske režije. Filmska režija veća je i presudnija zagonetka od zanata.

Kada ste shvatili da će to biti vaša profesija? Zašto? Što vam je bilo prvo nadahnuće?

Od četvrte godine mi je olovka u ruci i crtanje mi je bila, dakle, sudbina. Onda me je u osmoj godina osvojio strip. Bilo je to, globalno, zlatno doba stripa. A istovremeno u kino-dvoranama u predigrama se pojavio crtani film, i to jedini u koloru jer su igrani filmovi još bili crno-bijeli. Američki crtani filmovi bili su obljubljeni od svih, ne samo mladih, koji su ih obožavali. Ja sam posebno, kao crtački talent, potiho sanjao da ću jednom kad odrastem raditi crtane filmove. Imao sam sreću da sam se u dvadesetoj godini našao u situaciji da se tome i posvetim (i stripu, naravno).

Posljednji ste ”mohikanac”, najstariji, ali i najdugovječniji i najplodniji autor. Ne date se, crtate, a sada i vrlo kvalitetno pišete. Borite se. Ovo će možda pročitati mladi entuzijasti ali i šira publika koja možda i ne shvaća važnost animiranog filma. Zbog čega je ta grana umjetnosti važna?

U životu svakog čovjeka najveća je sreća da mu životni poziv bude ispunjenje životnog sna. Moj san bio je crtanje od kojeg ću živjeti i stvarati značajna djela. Intenzivnijim pisanjem počeo sam se baviti u osamdeset i petoj godini, i to na portalu Autograf. Ja inače smatram da svaki intelektualac, bez obzira na to kome području pripada, mora svoja iskustva, svoja kritička razmatranja, svoje neponovljive uspomene ostaviti zapisane za budućnost u kojoj ga više neće biti.

Pojavom nove animacije u svijetu, nakon napuštanja zabavnog, komercijalnog karaktera animiranog filma, čemu je dobrim dijelom doprinijela i Zagrebačka škola, animirani film se ravnopravno uvrstio u već postojeće umjetnosti (slikarstvo, književnost, muziku, arhitekturu, itd.). A zašto je umjetnost animacije važna, odgovor je kao i za ostale: svaka umjetnost je rezultat više nadgradnje ljudskih djelatnosti kao razumnih bića. A pred animacijom, kao najmlađom umjetnošću, velika je i nepredvidiva budućnost.

Bordo, mogli ste namlatiti silne pare i napraviti veliku karijeru u SAD-u. Zašto niste otišli?

Sjećam se pedesetih godina kad smo, osim crtanih filmova, naveliko crtali stripove. Pored nas mladih bili su tu Maurović i Walter Neugebauer, svjetske klase, ali zbog tadašnje izoliranosti Jugoslavije, nismo mogli ni sanjati o ugledu u inozemstvu. Našao se tada u Zagrebu predstavnik King Featuresa, dominantne svjetske agencije za stripove. U razgovoru smo naveli da je čudno da se nitko ne zanima za Maurovića i Waltera, a on je jednostavno odgovorio da će ih Agencija angažirati kad im to bude odgovaralo. Tek šezdesetih godina, kad se Jugoslavija otvorila prema svijetu, mnogi naši crtači našli su posao u Njemačkoj, kasnije se tržište proširilo i na Francusku, pa i na SAD.

No mene to nije zanimalo jer sam i previše posla imao u Zagrebu, bez obzira na to što se kod nas ne radi o “silnim parama”, kako velite. Nikad nisam mogao zamisliti da živim u nekoj stranoj zemlji, u stranom društvu, jer me veliki novac nikad zapravo nije zanimao – ako mogu solidno, bez velikih prohtjeva, živjeti u svojoj zemlji.

 

Izvor: Autograf