Zlatko Horvat (36) hrvatski je rukometni reprezentativac i kapetan rukometnog prvoligaša PPD Zagreba, za koji igra od svoje desete godine. Iako je imao brojne ponude od najboljih europskih klubova, ostao je vjeran hrvatskom prvaku. Vjeran je i hrvatskoj reprezentaciji još od 2005., kad je osvojio prvu medalju na Mediteranskim igrama u Almeriji. Nakon toga, s reprezentacijom je nastavio uspješan niz uz brojne osvojene srebrene i brončane medalje na evropskim, svjetskim i olimpijskom turnirima. Igranja za Zagreb donijela su mu status svjetskog rekordera po broju osvojenih nacionalnih prvenstava u bilo kojem od sportova.
Osim brzine i drugih rukometnih kvaliteta, u opisu vašeg posla na terenu je i izvođenje sedmeraca. To znači da u rukama često imate “važne lopte”?
Tijekom karijere imao sam dosta takvih situacija, onih kad moraš zabiti. No u ovim posljednjim godinama imao sam dvije vrlo stresne situacije u kojima sam gađao zadnji penal nakon isteka vremena, koji je ujedno bio i odlučujući trenutak utakmice. To se dogodilo nedavno protiv Flensburga i, srećom, bio sam uspješan. Druga je situacija ona iz polufinala SP-a u Francuskoj 2017. protiv Norvežana kada, nažalost, nisam pogodio i nismo prošli u finale i kasnije smo ostali bez medalje.
Vaša pozicija je desno krilo, a brza igra krilne igrače često dovodi do ozljeđivanja. Vi zapravo niste imali puno ozljeda?
Imao sam dvije ozljede koljena kada sam lomio križne ligamente i zbog toga sam imao dvije teške sezone. No s obzirom na to da toliko dugo igram, a rukomet je vrlo grub sport, moglo ih je biti i puno više. Može se reći da sam dosad kroz karijeru bezbolno prošao.
Sa 36 godina sigurno razmišljate o tome što ćete raditi nakon igračke karijere?
Ne razmišljam previše o tome, ali naravno, volio bih ostati u rukometu i raditi neki vid trenerskog posla. Želio bih znanje prenositi na mlađe, bude li to moguće.
Kada bacite pogled unatrag, biste li nešto mijenjali u svojoj karijeri?
Nedosanjani san mi je osvojiti neko zlato s reprezentacijom. Isto se odnosi i na osvajanje naslova u Ligi prvaka sa Zagrebom. U prošlosti sam, igrajući s onom najboljom ekipom, s Balićem, Metličićem, Džombom… ponekad bio blizu tome, ali nismo uspjeli. Da, fali mi to neko zlato, ali ni za čim drugim gotovo da ne žalim previše.
Priliku za zlato imali ste na ovogodišnjem Europskom prvenstvu (Austrija, Norveška i Švedska)?
Da, izgubili smo u finalu, ali bez obzira na sve, prezadovoljan sam kako se sve odigralo. Naravno da bi mi bilo drago da smo tu veliku priču završili zlatom, ali kako prolaze dani, ne osjećam preveliki žal, već sreću i ponos zbog toga što smo osvojili srebro.
Najbolji rukometaš svih vremena po izboru IHF-a je hrvatski rukometaš Ivano Balić, a Svetlana Kitić, rukometašica bivše Jugoslavije, najbolja je rukometašica svih vremena. Hrvatska reprezentacija već je desetljećima u svjetskom vrhu. Čemu možete pripisati taj kontinuitet uspjeha?
Istina je, naša reprezentacija je uvijek među najboljima, od onog zlata na SP-u 2003. najlošiji plasman nam je šesto mjesto, dva puta smo bili peti, na svim ostalim natjecanjima uvijek smo bili barem u polufinalu. A to je za svaki respekt. Velika je to stvar za tako malu zemlju. To se može pripisati izgrađenom velikom kultu reprezentacije, koji su stvorile starije generacije, pogotovo ona generacija iz Portugala 2003. Mladi, koji su ih naslijedili, nastavili su njihovim stopama. Upravo se taj kult reprezentacije i taj neki familijarni odnos između igrača pokazao ključnim i na ovom zadnjem EP-u.
Kako i zašto ste se uopće počeli baviti rukometom?
Tata je mene i brata vodio na utakmice u mnogim sportovima. Brat je ozbiljnije krenuo trenirati rukomet pa tako i ja uz njega. Klasična priča. Volio sam i nogomet, trenirao sam gimnastiku, ali kada sam se konačno odlučio za rukomet, više ga nisam mogao pustiti.
Poznati ste kao obiteljski čovjek, ali često ste i odsutni. Kako usklađujete obiteljski život s obavezama profesionalnog sportaša?
Bude tu stvarno svega, puno muke i odricanja, ali ima i nekih dobrih strana. Ujutro sam često doma jer u to vrijeme nemamo treninge. Kada god imam priliku, doma sam sa svojom obitelji. Često me, naravno, nema i zato supruzi moram odati priznanje za sve ono što vrhunski odradi za našu obitelj. Svaka joj čast.
Da li biste i djeci preporučili da se bave rukometom?
Bih, ali neka oni rade ono što vole. Zasad nisu toliko vezani uz rukomet, ipak su još premaleni. Najstariji sin ima šest, srednji sin tri, a najmlađa kćerkica jednu godinu.
Mnogim mladim osobama sportaši su uzori i heroji. Što im sportaši mogu prenijeti kao vrijednost?
Trebaš gurati ono u što vjeruješ, uvijek trebaš postaviti i težiti velikim ciljevima. Najvažnije je biti ustrajan i usuditi se pokušati. Važan je i taj socijalni segment jer se kroz takve ekipne sportove steknu prijatelji za cijeli život.
Popularnost rukometne reprezentacije može se mjeriti s popularnošću nogometne. Koliko sportaši mogu generirati neke pozitivne promjene u društvu?
Nadam se da možemo pozitivno utjecati upravo kroz to zajedništvo koje pokazujemo, jer bez obzira na to tko si, što si i odakle si, kada imaš isti cilj, kada imaš volje i želje, sve je moguće. Iako to zvuči pomalo patetično, zapravo je stvarno tako.
Na kraju, da se ponovno rodite, da li biste opet postali rukometaš?
Sigurno, od rukometa sam jako puno dobio. No mislim da bih imao taj osjećaj i da nisam postao vrhunski sportaš. Dobio sam i naučio puno od ljudi koji su trenirali sa mnom. Najviše prijatelja imam među rukometašima, uostalom i moja supruga Maja bivša je rukometašica. Uz pomoć rukometa smo se i upoznali, rukomet je jednostavno moj život…
Fotografije: Katal media/HRS/Jozo Čabraja
